SAMUEL BECKETT: Dramatičar apsurda

Samuel Barclay Beckett dramatičar je, pjesnik i romanopisac irskog podrijetla. Uz Ionesca i Geneta, jedan je od glavnih predstavnika teatra apsurda, a ujedno je i jedan od najznačajnijih pisaca XX. stoljeća. Nobelovom nagradom za književnost ovjenčan je 1969. „za pisanje koje, u novim formama romana i drame, u vremenu neimaštine modernog čovjeka dostiže svoju visinu“. Smatra se jednim od posljednjih modernista i jednim od prvih predmodernista.

Svijet samoće

Samuel Beckett rođen je 13. travnja 1906. u Foxrocku, predgrađu Dublina, u Irskoj. Njegov otac William Frank Beckett bio je građevinski stručnjak, a majka, Maria Jones Roe, medicinska sestra. U četrnaestoj godini pohađa istu školu koju je pohađao Oscar Wilde – Portora Royal School. Osim što je bio izvanredan student, tijekom školovanja na Trinity koledžu ističe se kao igrač kriketa. Povremeno doživljava tešku depresiju što će kasnije utjecati na njegovo pisanje.

Nakon studija francuskog i talijanskog, 1928. napušta rodnu Irsku i odlazi u Pariz gdje predaje na univerzitetu École Normale Supérieure.

Književnošću se počinje baviti 1929. kad objavljuje svoje prvo djelo, kritički esej Dante… Bruno. Vico… Joyce., inspirirano djelima Jamesa Joycea, njegovog prijatelja i zemljaka, kojeg upoznaje u Parizu. Međutim, njihovo prijateljstvo narušava Joyceova kćer Lucy svojim udvaranjem Beckettu, koje on odbija. Narednih godinu dana predaje na Trinity koledžu, a 1930. dobiva prvu nagradu za pjesmu o vremenu – Whoroscope. Otac mu umire 1931. nakon čega on završava na psihijatriji – tu na jednom predavanju upoznaje Carla Gustava Junga.

Jedno vrijeme putuje Europom, pišući pjesme i priče i radeći neobične poslove da bi preživio. 1934. počinje objavljivati eseje koji su se bavili radovima irskih pisaca, a 1937. izlazi njegov prvi roman Murphy. 1938. konačno seli u Pariz. Nedugo potom, ulični makro ga nožem ranjava u grudi pa skoro umire. Ranjavanjem stječe publicitet te upoznaje studenticu klavira, Suzanne Deschevaux Dumesnil, s kojom postaje jako blizak.

Tijekom Drugog svjetskog rata, irsko državljanstvo mu pomaže da ostane u Parizu kao građanin neutralne države. Bori se u Francuskom pokretu otpora do 1942., kad je nekoliko članova njegove grupe uhićeno, pa on i Suzanne bježe u neokupiranu zonu. Nakon rata Beckett je odlikovan ordenom hrabrosti. 1945. odlazi u Dublin gdje radi kao prevoditelj i magaciner u jednoj bolnici. Međutim, već se naredne godine vraća u Pariz i objavljuje zbirku pjesama Pjesme.

Plodno književno razdoblje

Najznačajniji dio svog opusa stvara u Francuskoj i na francuskom jeziku smatrajući da se na stranom jeziku može pisati bez stila. I sam kaže da je zadatak umjetnika pronaći formu koja odgovara masama. Poslijeratno razdoblje Beckettovo je najplodnije književno razdoblje kada nastaju njegova najznačajnija dramska djela – Eleutheria, U očekivanju Godota, Kraj igre, O divni dani i Krappova zadnja snimka.

Naslov njegove najpoznatije drame, U očekivanju Godota, ustalio se u jeziku kao fraza koja opisuje uzaludno čekanje. To je zapravo tragikomedija u dva čina koja predstavlja prazninu, čekanje kao praznu radnju. Jedan kritičar ju opisuje kao dramu u kojoj se dvaput ništa ne događa. Beckett je piše na francuskom jeziku između 1948. i 1949., a kasnije sam prevodi na engleski. Objavljuje je 1952., a već pri prvom izvođenju 1953. drama doživljava ogroman uspjeh i otvara mu vrata pozornica širem svijeta.

Mural Samuela Becketta na zidu u Nothing Hillu, London. Foto: http://photos1.blogger.com

Beckett sprovodi u djelo egzistencijalističke teme, iako sam nije bio egzistencijalist. Drame ne piše na uobičajen način s konvencionalnim zapletima i jedinstvom vremena i mjesta nego se fokusira na ljudski očaj i volju da se preživi u beznadnom svijetu koji ne nudi pomoć pri razumijevanju. Ovaj način pisanja Martin Esslin nazvao je „teatrom apsurda“, a zamislio ga je Albert Camus.

Beckettov teatar apsurda predstavlja sukob smisla i besmisla, oskudice i financijske sigurnosti, beznadnosti i života kako bi se prikazala ništavna pozicija pojedinca u modernom svijetu. Zaokupljen problemom ljudske egzistencije i otuđenosti, Beckett svoju monološku dramu prožima ironijom, pesimizmom, sopstvenim mislima, te blagim humorom. Beckettovi likovi su najčešće groteske i marionete, svladani nadmoćnim osjećajem zbunjenosti i jadom, ograničeni u prostoru, smješteni u kantu za smeće, zatrpani u pijesku itd., pokušavajući izvesti neku vrstu komunikacije. Sve to su apsurdne situacije gdje ponavljanje sličnih dijaloga ili dugi unutarnji monolozi predstavljaju besmislenost života.

Krajem 1940-ih i početkom 1950-ih Beckett je na francuskom napisao svoje najpoznatije romane, koji se često unatoč njegovu protivljenju nazivaju trilogijom: „Molloy“, „Malone umire“ i „Bezimeni“.

Suzanne mu, svojom upornošću i zalaganjem, otvara vrata izdavaštva. 1961. su se tajno vjenčali i time ozvaničili svoju vezu. Tada počinje pisati za radio i televiziju.

Za vrijeme odmora u Tunisu 1969., Suzanne i Samuel saznaju da je upravo on dobitnik Nobela. Njegova supruga je to nazvala katastrofom za njegov rad i imala je pravo jer nakon primanja Nobelove nagrade, Samuel nije napisao niti jedno djelo koje bi ponovilo uspjeh prethodnih djela. Na uručenju nagrade se nije ni pojavio, a sav novčani iznos je darovao.

U srpnju 1989. Suzanne umire što Samuela ponovno vraća u svijet samoće. Nekoliko mjeseci nakon njene smrti, 22. prosinca 1989., svijet napušta i Beckett. Epitaf na zajedničkom grobu je njegova misao: „Bilo koja boja, sve dok je siva.“


Naslovna fotka preuzeta sa: The Red List

Spread the love
  • 60
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
ivana.krstanovic

ivana.krstanovic

Magistrica engleskog jezika i književnosti, novinarka, PR, lektorica, prevoditeljica i pjesnikinja iz Tomislavgrada. Živi i radi u Sarajevu.

Volimo pročitati vaše mišljenje...