Šta si upisao? Šta si završio? Jesi li diplomirao? Jesi magistar, šta si ti? Ima li posla, radiš li? Najznačajnija pitanja našeg doba! Kako uopšte znati šta će nam sutra donijeti?
Kažu, upiši školu, završi školu, budi netko i nešto u životu! Pola svoga mladog života daješ za druge i za diplomu, koja će vjerovatno stajati negdje u ćošku, a svaki negativan odgovor na poslani zahtjev za posao, bacit će jednu više česticu prašine na one godine učenja i davanja. U jednom trenutku, ista će biti “zatrpana” prašinom. Ne brini, tko god kaže da je bezazlena, nije, tvoja je, i tvoj je ostvareni cilj, samo daj, prašina se briše! Tako sam ja počela svoje učenje nečega drugog, učenjem da volim svoje misli, koje kažu da radim ono što volim, sa diplomom ili bez nje! Sve bitne stvari su samo formalnost, “službeni trag”, a ti ostavi onaj dublji, ljepši, borbeniji. I ne odustaj od sebe!
Da li su diplome naša sigurnost?
Znate li tko su najsiromašniji ljudi našeg već odavno osiromašenog društva? Ljudi koji nas uče znanju, otkrivaju nam nova znanja, kreiraju nove stvari, i usmjeravaju nas. To su nastavnici, naučnici, doktori, umjetnici. Ljudi kojima potvrda diplome, visi iznad glave u kancelariji gdje sjede, gdje im učenici hrle, gdje su zidovi puni crteža i linija, nečijih snova i čije vrijeme ovisi o tuđim rukama. To su ljudi kojima je diploma bila put ka poslu, ali ne i koraci koji su ih odredili u znanju i djelovanju. Najveće odgovornosti nekad ne znače diplomu, samo mogući put ka shvatanju iste.
Kada čujete obrazovanje, diploma, i znanje, ne plašite se, to su samo zvuci onog glasnog vikanja sa svih strana, ono se pretvara u eho, prazan prostor, bez sadržaja i vremena. Tako i formalno ili ti institucionalno znanje, zajedno sa neformalnim, onim nam sopstvenim, “galami” u uho, u misli, u život. Ti biraj kako ćeš se ostvariti. Biraj sebe i biraj svoju diplomu, ne maminu, tatinu, stričevu, ujakovu, ili onu političku. Ti se ostvaruješ kroz sebe, pokidaj konce koji od tebe prave igrajuću lutku i pobuni se.
Svaki posao je putovanje!
Šta mladi rade? Kako shvataju stvarnost? Možda previše realno, zbog čega se gubi sva ljepota subjektivnog doživljala sebe i zbog čega im izmiče želja za stvarima koje mogu i trebaju raditi. Mnogo je komšijskih, rodbinskih i drugih veza, mnogo je lažnog, i plastično upakovanog, ali volja za rastom i poslom, proizlazi iz nas samih. Uvijek slušamo, treba vremena, treba strpljenja, treba proći sve i svašta. Istina! Istina je i ta da će mnogo proći, možda i previše, dok prestanemo pričati i čuditi se, a počnemo djelovati. Čuli ste dosta puta, on/ona je završio fakultet a nema posla, ili završio je fakultet, a radi kao vozač, trgovac, konobar i slično. I to su poslovi koje netko radi i koje treba znati radi, sve treba prokušati!
Posao ne čini diploma, već vaš odnos posla sa diplomom i bez nje. Omladino, studenti i oni koji misle da su sve to završili i da su Bogovi svoga zanata, znajte da niste samo vaše ime na papiru, uz bodove koje ste osvojili, mnogo ste više od toga, Vi ste osoba koja će nešto promijeniti, i koja će postati dio te promjene. Neka obrazovanje ostane pojam koji ćete Vi usavršiti.
Kažem, teško je u izobilju svega, pronaći sebe, ali počni od početka, od svoje dječije igre i dječije mašte. Idi na edukacije, seminare, kreativne radionice, predavanja, uči jezike, traži se. Sa formalnim i neformalnim obrazovanjem, znaj, ostani čovjek koji zna za sebe i koji zna kako početi. Jednom ćeš u svojoj biografiji imati napisane stvari za koje nisi znao da ćeš ikada znati ili htjeti raditi, a tvoja diploma, certifikat, ili zahvalnica, biti će samo jedan korak prema naprijed.
Jedno znaj, ti određuješ put, samo tvoje misli crtaju krivulje! Ništa nije sramota – obrazovanje je bitno, kada znaš kome i čemu ono služi.
Hvala Pixabay.com na naslovnoj fotografiji.
