Premotaj: Filmski jezik

Rubrika “Premotaj” donosi nam nekadašnje tekstove s portala i magazina Karike i dalje vrijedne pozornosti. Ovog puta prenosimo tekst  ”Filmski jezik” objavljen 28.5.2016. godine.

Ako jezik posmatramo kao sistem kodova i znakova kojim se ostvaruje međusobna komunikacija, filsmki jezik ili jezik filma imanentan je sam sebi u domenu vizuelnog komuniciranja. On predstavlja kodove kojima autor filma komunicira. Kada bismo rekli da ljudi koriste određene posrednike u komunikaciji samo zbog njih samih, primjerice ponekad telefon, onda je filmski jezik upravo ono što publiku privlači filmu.

Kako je u ljudskom jeziku osnovna značenjska jedinica govora riječ, tako je to u filmskom jeziku kadar – dio filma u kome se bez ikakvih prekida u posmatranju prati prizor ili pojava (Thomson – Jones, 2015). Tehnički, to je neprekinuti čin snimanja koji prikazuje jedinstvo mjesta, vremena i radnje. On može biti sastavljen od niza sličica, ali i ne mora. Uvezivanje kadrova ili riječi u filmskom jeziku naziva se kadriranje, dok se razmaci, odnosno mjesta na kojima se spajaju kadrovi, zovu rezovi. Niz kadrova, odnosno niz besprekidnih prikaza čija se radnja odvija na istom mjestu u određeno vrijeme jeste scena, koja je ekvivalent rečenici. Zatim slijedi sekvenca, koja predstavlja logički i idejno grupirane scene, a koja odgovara retku.

Osobine kadra kao komada snimljenog neprekidnim pokretom kamere su trajanje, kompozicija, filmski plan, rakurs, pokret u kadru i pokret kamere.

Značenjski gledano, svaki kadar kao i svaka riječ ima svoju poruku – smisao. Opet, on istovremeno pripada većim dijelovima sadržaja, ali i osnovnoj ideji i poruci djela. Prema stanju kamere oni mogu biti statični i dinamički, prema pronicanju dubine dubinski i plošni; prema trajanju dugi, srednji i kratki; ali i objektivni, subjektivni i autorski (Plazewski, 1961).

On se sastoji od kvadrata ili frejmova, odnosno količini sličica koju grafička karta prikaže u toku jednog sekunda. Postoje različiti frejm rejtovi, odnosno odnosi prikazanih sličica u jednoj sekundi, ali je jedan frejm inače 1/24” (Martin, 1966)

Ovi filmski jezički elementi, budući da imaju ulogu da prikažu poruku, ne mogu se tek tako poredati jedan pored drugog. Elementi toga zapisa moraju biti povezani, kako bi se stvorio film. Time se bavi filmska montaža – filmska interpunkcija.

Prvi, osnovni interpunkcijski znak u filmu je rez (rezna tranzicija, op.a.). To je najzahvalniji i najdinamičniji prelaz između kadrova. Rez se pojavljuje kao momentalna promjena jednog kadra u drugi, i nema vidjivih, mjerljivih karakteristika. On se dešava obično u jednom frejmu, dvadesetipetom dijelu sekunde (Stojković, 1966). Najmanje od svih interpunkcijskih znakova on skreće pažnju gledaoca sa priče. Ipak, ukoliko se kadrovi međusobno dobro ne uklope mogu ostaviti čudan, neugodan dojam. On može biti i jump-cut, kada se drastično želi skratiti vrijeme događaja ili izazavati utisak žurbe, hitnosti; šok rez – kada je prelaz između planova u dva povezujuća kadra prevelik; cutaway – koji na trenutak ostavlja glavno vizualno određenje da bi se u sljedećem kadru pojavio detalj iz te situacije; neutralni rez – ako se spajaju kadrovi u kojima se objekti kreću istim pravcem a suprotnim smjernom. Malo komplikovaniji rezovi su i podudarajući, poputno suprotni od cutaway, jer se akcija nastavlja i usljedećem kadru. U podudarajućem rezu, primjerice, mijenjaju se plan ili ugao kamere, a snimani objekat se nalazi na isom mjestu i kreće se istom brzinom u oba kadra.

Druga vrsta tranzicije je pretapanje. Ona se objašnjava kao postepeno pretapanje jedne slike u drugu, a koristi se kako bi se prikazalo proticanje vremena ili promjena lokacije. Na ovaj način se može  izbjeći drastično skraćenje vremena (poput jump outa), i tu tranziciju izvesti blago i nenapadno.

Ponekad u filmu postoje i scene koje nastaju u veoma značajnom vremenskom razmaku, pa se ne mogu tek tako spojiti, bez nekog prelaza. U takvim se situacijama obično gledaocu pruža priliku da odmori od dotadašnje radnje. Na filmu se taj efekat postiže interpunkcijskim znakovima fade in i fade out, koji obilježavaju početak i kraj nve scene. Postepeno do potpuno zatamnjivanje i odtamnjivanje svoje korijene ima u pozorištu, u zatamnjivanju scene ili podizanju i spuštanju zavjese.

Pored ovih postoje i razne druge tranzicije u raznim oblicima zvijezda, trokuta, venecijanera, krugova, a koji se nazivaju maskama.

Usklađivanje i pojava svakog ovog interpunkcijskog znaka, međutim, zavisi od mnogo faktora. Ponajviše od vrste montaže, rediteljskih principa, filmskih trikova, ali i stilske škole filma.

Prema Mitriju (1966), rasparčavanje cjeline (kadriranje) i njeno sklapanje (montaža) predstavljaju mehanizme sistema vizuelnog jezika pokretnih slika i daju mogućnost za beskrajne kombinacijne elemenata koji u cjelini ovog sistema imaju značenja koja im odredi reditlelj.

Ipak, odvojeno snimanje različitih objekata i njihovo sklapanje su osnovni procesi izražajne forme filma, koji se, kao ni druge umjetnosti, ne mogu razvijati neovisno od drugih, ne poprimivši nikakav njihov uticaj. Filmski jezik, tako, ima osnovni cilj da autorovu poruku i priču prenese vjerodostojno, da bi gledaoca zainteresovali za estetiku i punoću vlastitog izražaja, prije nego drugih formi. Tako se najčešće u adaptacijama književnih djela u filmu za uspjeh ili neuspjeh filma najčešće hvale ili kude rediteljski principi korištenja filmskog jezika i znakova interpunkcije. U zavisnosni od pravaca i perioda umjetnosti, ni primjena znakova interpunkcije ne mora biti istovjetna. Bitno je da kazuje priču u cjelini, ne ostavljajući gledaoca ravnodušnim nad kompletnim prikazom.

Tekst: Ljupko Mišeljić

Foto: Facebook


LITERATURA

Martin, M. (1966). Filmski jezik. Gordana Janković (prevod). Beograd, Srbija: Institut za film

Mitri, Ž. (1966). Estetika i psihologija filma. Božidar Marković (prevod). Beograd, Srbija: Institut za film

Plazewski, J. (1961). Jezik filma. Varšava, Češka: Winawnictwa artystyczne i filmowe

Stojković, R. (1966). Tehnološki proces obrade filmske trake. Beograd, Srbija: Institut za film

Thomson-Jones, K. (2008). Aesthetics and Film. New York, SAD: Continuum International Publishing Group

 

Comments are closed here.