Karike vam donose preuzbudljivu ispovijest Olje Cvitanovića, momka koji se vratio u Sarajevo nakon života u Njemačkoj i Švedskoj. Tokom života vani, suočavao se s usamljenošću, hladnim Švedima, pogrešnom dijagnozom i nostalgijom za Sarajevom... Nastavite čitati, jer Olji su život spasili sarajevski ljekari... Kako, saznajte u nastavku.
Nije baš da je meni kvalitet života nešto mnogo bolji zbog toga što imam metro liniju od tri milijarde eura, niti sam posebno sretan s rijekama turista od kojih više ne mogu proći gradom, a platio sam doprinos kroz porez i za metro, a i za institucionaliziranje turizma, a i za policiju koja nadgleda coffeeshopove i Red Light District. Meni recimo mnogo više znači što mogu prošetati Dobrinjom po sat vremena svaki dan, dok ovdje moram da se guram sa stotinama hiljada drugih sugrađana jer je grad mali, a stanovnika mnogo.
„Još uvijek sam svjež u Njemačkoj i ne poznajem prilike tako dobro, ali iskustvo koje imam je vrlo korektno i profesionalno. Dodao bih da smo na početku imali program od pet dana adaptacije, tokom koje su nas upoznali s gradom i Univerzitetom, dali nam sve materijale u kojima su bili važni brojevi telefona, informacije, mape, brošure sa savjetima. Rekli su nam: 'Mi smo tu da biste vi uspjeli!'.“
„U Njemačkoj se može mnogo toga postići ako želiš učiti jezik i potruditi se na poslu. Nema kafenisanja, kad se radi, radi se, pauze imaju, uvijek možeš na toalet, ali naš narod je navikao da ne radi i da kuka.“