Otoci smješteni usred Pacifika su među najljepšim otocima na svijetu, ali njihovo istraživanje ima i svoju negativnu stranu: prokleto su daleko od susjednog kopna.
Putovanje od Bora Bore do Novog Zelanda traje 5 dana i brod za to vrijeme treba da prijeđe udaljenost od 2.157 nautičkih milja (skoro 4.000 kilometara). Poređenja radi, Gibraltar koji je zapadna granica Mediterana i Kipar koji je na istočnom kraju, udaljeni su oko 1.900 nautičkih milja (oko 3.500 kilometara).
Ako bi plovili od Gibraltara do Kipra, s vremena na vrijeme bi morali vidjeti neko kopno. Ako plovite od Bora Bore do Aucklanda jedino što vidite za 5 dana je voda, voda i pogađate, još vode. Ipak, ima i nešto pozitivno u tim dugim putovanjima – nakon pet dana plovidbe, posjeta svakoj luci može biti samo slađa.
Iako je Wellington glavni grad Novog Zelanda, Auckland je najveći i s populacijom od oko 1.6 miliona stanovnika čini trećinu ukupne populacije ove zemlje.
Auckland je specifičan po tome što se nalazi na dva mora. Smješten je na uskom pojasu zemlje između Sjevernog poluotoka i Sjevernog otoka. Istočnu obalu prevlake zapljuskuju talasi Tihog okeana dok se na zapadnom dijelu prevlake nalazi obala Tasmanijskog mora.
Za razliku od mnogih velikih lučkih gradova, terminal u Aucklandu je veoma blizu centra grada. Za danas, imam dva plana. Otići do Sky Towera, najpoznatije građevine u gradu i vidjeti nekoga za koga nikada ne bih mislio da ću ikada više vidjeti.
Van terminala je taksi štand. Nemam plan uzimati taksi da dođem do lokacije udaljene 1.5 kilometar, ali samo iz znatiželje pitam taksistu koliko košta vožnja do Sky Towera.
- „Tventi dolars, maj frend.“
- „No tenks.“
Većina taksista su Indijci a kao kod skoro svih istočnih kultura, cjenkanje je sastavni dio dogovaranja posla. Možda oni mogu iz Indije, ali Indija i cjenkanje ne mogu iz njih. Da se cjenkam, vjerovatno bih spustio cijenu na 10 dolara, ali ne ovaj dan. Na putu do Sky Towera želim vidjeti šta još Auckland ima da ponudi.
Auckland, Seattle, Brisbane a kasnije na mom Putovanju oko svijeta za 80 dana Dubai i New York se ne razlikuju previše. Betonska džungla, visoke zgrade, ljudi koji su u žurbi i zgusnut saobraćaj.
Zbog toga su mi draža manja mjesta jer su unikatna na svoj način, ali nakon pet dana plovidbe se neću žaliti na Auckland.
Sky Tower je vidikovac i glavna turistička atrakcija u gradu.
Pomalo liči na Space Needle koji sam imao priliku vidjeti iz zraka u Seattleu. S visinom od 328 metara je najviša zgrada na južnoj hemisferi i za 29 novozelandskih dolara mogu ostati cijeli dan i uživati u panoramskom pogledu na Auckland.
Na jednom dijelu tornja, postoji pod od ojačanog stakla. Vodič govori da je staklo jednako čvrsto kao ostatak platforme, ali psiha je čudna stvar pa dok jednom nogom testiram istinitost tih tvrdnji, drugom nogom ostajem na platformi i još se držim za šipke.
Nikada ne možete biti previše sigurni, zar ne?
S tornja se pruža uistinu prelijep pogled u svim pravcima. Mogu vidjeti svoj brod u luci, kao i ugasli vulkan Rangitoto koji se uzdiže na istoimenom otoku do kojeg se iz grada može doći trajektom.
Sky Tower mi daje priliku da po prvi put od ukrcavanja uživam u čarima wi-fija. Nešto što u normalnom životu uzimam zdravo za gotovo, u brodskom životu je pravi luksuz. Da, na brodu imamo internet, ali je to internet koji brod dobija preko satelita, a onda ga distribuira na 2000 putnika i 900 članova posade. Nije nemoguće obaviti poziv preko Facebooka, ali za to morate biti maher da pronađete mjesto na brodu s jakim signalom i da imate sreće pa da nisu svi na internetu u isto vrijeme. Prvi put od Honolulua, imam priliku normalno razgovarati s familijom. U biti, pričamo o istim stvarima koje sam im već napisao na Facebooku ali ne mogu poreći da je dobar osjećaj da im čujem glas.
Wi-fi na tornju je šansa da se čujem s porodicom, ali Auckland je šansa da vidim nekoga za koga sam mislio da nikada više neću vidjeti.
Na svom prvom brodu, Pacific Dawnu (koji je plovio samo za Novu Kaledoniju i Vanuatu i, prema tome, nije dio Puta oko svijeta), upoznao sam Tresor s Novog Zelanda koja mi je rekla da se obavezno javim ako se ikada ponovo zadesim na Novom Zelandu. Tada je bila na svom prvom krstarenju s porodicom, a na njoj se jasno moglo vidjeti da je iz naroda Maori, koji je živio na Novom Zelandu prije dolaska Evropljana.
Tada sam rekao „obećavam“, vjerovatno misleći o tome da će Pacific Dawn biti prvi i posljednji brod na kojem ću ikada raditi zbog plana da se pridružim Oružanim snagama BIH. Kada sam saznao da idem na brod koji ide na putovanje oko svijeta i kada sam saznao da je Novi Zeland jedna od stanica, iz čiste zezancije sam joj se javio na Facebooku i napisao da dolazim na Novi Zeland i da li me želi vidjeti.
Mnogo prije nego što sam očekivao, dobio sam poruku „Yes, which date? OMG, you are coming to Kiwiland“.
U poslijepodnevnim satima smo se sreli ponovo, pred samim tornjem. Došla je s mamom Violet automobilom iz 230 kilometara udaljene Taurange, mjesta koje se nalazi u blizini lokacije koja je poslužila kao Hobbiton iz Gospodara Prstenova. Nisam jedini razlog dolaska jer su mama i kćerka također odlučile posjetiti i neke prijatelje u Aucklandu, ali sama činjenica da vidim nekoga za koga su šanse za ponovni susret bile 0.000001 % je apsolutno nevjerovatna.
Dokaz da u današnjem svijetu riječ „goodbye“ ne postoji. „See you again“ je prikladnije za rastanke jer je svijet uistinu malo mjesto i uvijek postoji šansa da sretnete nekoga za koga ste mislili da ga nećete sresti više nikada.
Violet je odrasla u Aucklandu, da bi se u mladosti zbog posla preselila u Taurangu gdje je upoznala budućeg muža i zasnovala porodicu. Najprije idemo na ručak u piceriju, gdje pričamo o svemu što se desilo u zadnjih godinu dana. Tresor je sanjala o ragbi karijeri, ali je na utakmici dobila potres mozga i nakon toga joj je doktor preporučio da prekine igrati. Kaže da uskoro završava srednju školu ali da još ne zna šta bi studirala poslije, te da bi voljela provesti neko vrijeme putujući po svijetu.
Prenosim joj svoje iskustvo recepcionera u hostelu u Sarajevu, da sam tamo upoznao dosta australskih i novozelandskih klinaca backpackera koji su mi rekli da je za njih čest slučaj da po završetku školovanja proputuju svijet i u putu shvate čime bi se željeli baviti. Blago njima, volio bih da sam i ja imao tu priliku.
Violet nas vozi do zelenog brda iznad Aucklanda preko puta kojeg se vidi već pomenuti vulkan Rangitoto.
Ono što me zapanjuje jeste koliko je zelena okolina. Novi Zeland je površinom pet puta veći od BiH, ali populacija je veća za samo 1.5 miliona ljudi, a Novozelanđani nemaju nikakvih teških industrija koje bi zagađivale okoliš. Novozelandske merino ovce, čiji je uzgoj industrija broj jedan na Novom Zelandu, su blagoslovljene zelenilom i pašnjacima koji se prostiru gdje god pogled seže. Izgleda da je izraz „Tuđa trava je zelenija“ stvarno tačan u slučaju Novog Zelanda.
Vulkan na Novom Zelandu
Princess dozvoljava posjetioce na brodu ako su blagovremeno prijavljeni, što sam uradio par dana prije Aucklanda. Nebitno jesam li na dužnosti ili ne, ako se krećem u istim prostorijama kao putnici, moram nositi uniformu pa se moram presvući prije nego ih povedem u obilazak broda.
Za Tresor je ovo prvi put na brodu otkako smo se upoznali a uskoro puni 18 godina. Obilazak broda i večera u restoranu sa samousluživanjem će morati da posluži kao rođendanski poklon. Sljedećih sat vremena, Tresor i Violet vodim u obilazak paluba, teatra, kasina, atrijuma, restorana i barova na brodu.
Violet je impresionirana onime što vidi i kaže da brod mnogo bolje izgleda nego brodovi iz flote P&O Australia na kojima je do sada imala priliku krstariti. Možda čak razmotri i da rezerviše mjesto na nekome brodu iz Princessove flote. Mislim da zaslužujem bonus za ovu nesebičnu promociju broda potencijalnom klijentu. Ili barem slobodan dan. Bit ću sretan s bilo čime. Devet je sati i vrijeme je da se oprostim od Tresor i Violet jer brod isplovljava za sat vremena.
Od Tresor dobijam Maori privjesak na kanapu od zelenog kamena s natpisom „Stay strong“.
Nemam ništa za nju, ali pošto se nalazimo veoma blizu kabine, vrijeme je da improvizujem. Tresor dobija hula djevojku s Havaja koja je ujedno i privjesak za ključeve i otvarač za flaše, a za Violet imam magnet s Bora Bore. Kao i na prvom opraštanju, čujem iste riječi, da se javim kada dođem na Novi Zeland, naročito ako ikada budem u Tauranzi. Nedugo nakon što sam ispratio svoje goste, vrijeme je za isplovljavanje iz Aucklanda. Gledam kako se neboderi podignuti iznad luke smanjuju, sve dok ne postanu sićušni tragovi svjetlosti u daljini. Još koja minuta plovidbe pa se više ni to ne vidi i tama je jedino što nas čeka na startu plovidbe za Sydney.
Zbogom Aucklande! Ustvari, vidimo se opet.
