Drage i dragi,
hvala Vam na ukazanom povjerenju i što nastavljate da mi pišete o svojim problemima i nedoumicama. U prošlom tekstu sam naglasio da bi bilo korisno da mi napišete prikaz svog slučaja na sveobuhvatan način (dob, pol, zanimanje, početak nastanka tegoba, porodičnu pozadinu itd.) kako bih mogao što bolje da razumijem kontekst vašeg problema. Napominjem da lične informacije i detalje nećemo javno objavljivati. One su potrebne samo meni kako bih vas što bolje upoznao. Također, ako sam vam odgovorio na pitanje, ali i dalje vam nešto nije jasno, slobodno se opet javite.
Hajde da radimo na sebi!
Iskreno vaš,
Ognjen Pjano, psiholog
Pitanje broj 11:
„Poštovani, je li ovo besplatno?“
Odgovor:
Draga, možeš da postaviš bilo koje pitanje vezano za tvoj problem, nedoumicu ili životnu situaciju, a za koje smatraš da bi kao psiholog mogao da ti odgovorim. Odgovori su besplatni, te nastojim da imaju edukativni karakter o mentalnom zdravlju i prevenciji istoga. Ukoliko se odlučiš podijeliti s nama svoju situaciju, radujem se tvom pismu! Šaljem ti topao pozdrav!
Pitanje broj 12:
„Ne valjam roditeljima. Ne valjam sestri. Najbolja i jedina drugarica me šutnula k’o da sam kesa smeća. Vrlo sam tužna i nesretna zbog toga. Kako da ne budem nesretna radi toga, kako da ne gledam u to i ne mislim o tome svaki dan? Njihovo ponašanje me je dovelo u to stanje da budem nesretna jer su me svi odbacili, a sada mi govore da ne valjam jer sam nesretna. Začarani krug. Kako da izađem odavde i budem sretna?“
Odgovor:
Draga, kao što i sama vrlo dobro zapažaš, određeni začarani krug kod tebe se konstantno ponavlja s istim početkom, sredinom i krajem. Kada govorimo o stvarima koje nam se uporno dešavaju s istim scenarijom, samo s drugim ljudima, u pitanju je jedna vrsta psihološke „igre“ u čijoj podlozi psiholozi i psihoterapeuti pronalaze postojanje nesvjesnih/iracionalnih uvjerenja o sebi i drugima, a prema kojima odigravamo našu spoljašnju stvarnost. „Zašto se to meni uvijek događa?“ – jedno od karakterističnih pitanja u takvim scenarijima koja mogu biti u tijesnoj vezi sa skrovitim negativnim uvjerenjima o sopstvenoj ličnosti, svijetu oko nas, odnosima, vrijednostima, te životu uopšte („Ja ne vrijedim nimalo“, „Drugi vrijede, a ja ne!“, ,,Ljudi su u suštini loši i neprijateljski – nikome se ne može vjerovati“ itd.). Tako konstruišemo socijalnu stvarnost, uklapamo druge ljude u naš jedinstveni okvir, naše kriterijume i naš sistem vrijednosti. U osnovi toga pretežno leži neki unutrašnji konflikt (psihoanalitičari bi rekli – onaj kojeg nismo svjesni) i može da se manifestuje kroz ponašanje u odnosima s drugima osobama, ali i u odnosu prema samom sebi, o kome se tako malo govori. Unutrašnji konflikt može zahvatiti sve aspekte ličnosti (identitet, slika o sebi, seksualnost, nezadovoljavajući odnosi s drugima, ideali, želje, potrebe).
Ponekad, druge osobe stavljamo u poziciju veće vrijednosti od naše što je, između ostalog, rezultat velikog kriticizma prema sebi, narušenog osjećanja samoljubavi, samopoštovanja. Vjerujem da tvoja aktuelna osjećanja izazivaju kod tebe tugu i razočaranost, ali ti o tome hrabro pišeš i želiš se suočiti sa situacijom! A to je jedan veliki korak.
Zasad predlažem sljedeće: Možeš da pokušaš otvoreno pričati sa sestrom, ako ti je za početak lakše komunicirati s njom, te da joj otvoreno kažeš da te njen stav i ponašanje čine da se osjećaš tužnom i razočaranom. Ukoliko od nje dobiješ pozitivnu reakciju, saopšti joj i svoju situaciju s najboljom prijateljicom koja te je povrijedila svojim ponašanjem. Iskreni i topli ljudski razgovori su ljekoviti, a zajedno se uvijek lakše podnosi određeni problem!
Krug (začarani) je zatvorena linija kojoj treba jedan presjek (preuzimanje odgovornosti za sebe, svoje ponašanje i osjećanja, iskrena komunikacija i otvaranje pred nekim kome vjerujemo) da bi u njega ušlo malo vazduha (sreće). Srećno!
Pitanje broj 13:
„Zašto se plašimo i kako pobijediti strah? Npr. kad ustanem navečer do toaleta, jedva čekam da se vratim u krevet, imam osjećaj da će neko da me uhvati za rame i spriječi da dođem do kreveta, kad se tuširam osjećam da neko gleda kroz ključaonicu, kad spavam osjećam da me neko posmatra…“
Odgovor:
Dragi/a, u prethodnim tekstovima sam pisao odgovore na slična pitanja o anksioznosti i strahu, ali ću se potruditi da i tebi odgovorim o stvarima kojih se možda nisam dotakao. Generalno, emociju straha osjećamo kada procjenjujemo da je ugrožen naš lični integritet uz propratnu percepciju da nećemo moći adekvatno da se suprotstavimo izvoru i situaciji straha. Strah možemo da osjećamo u konkretnim situacijama koje su po nas opasne, ali i kada neki događaj u budućnosti predviđamo na sličan način (npr. ispitni strah). U tim situacijama uloga straha je i zaštitna jer nas „alarmira“ da trebamo da sačuvamo sebe kroz suočavanje ili izbjegavanje ugrožavajuće situacije. Međutim, tu priča s ljudskim strahovima nije završena.
U psihologiji su poznati i tipovi iracionalnog straha (oni koji nemaju izvor u konkretnoj, realnoj životnoj situaciji), te se definišu kao anksioznost, a takva osjećanja se manifestuju konstantnim nemirom, strepnjom i percepcijom da će se nešto loše i strašno desiti. Anksioznost može da bude vrlo uznemirujuća i iscrpljujuća za osobu, a situacija se dodatno usložnjava i komplikuje kada nama bliske osobe negiraju takva stanja kod pojedinca: „Ne izmišljaj! Šta se bojiš, nije ti ništa! Nemoj biti strašiv!“ Ukoliko imaš mogućnost i priliku, predlažem ti da potražiš uslugu psihologa/psihoterapeuta u Centru za mentalno zdravlje u gradu/sredini gdje živiš. Zašto ova preporuka? Zato što sa stručnjakom možeš da tragaš, korak po korak, za uzrocima i izvorima svoga straha, te da radiš na njima. Dobra strana psihološkog rada na sebi je što uvijek otkrijemo nešto o sebi, a što nam je izmicalo u promišljanju i percepciji o nama samima.
Pitanje broj 14:
„Poštovani, situacija je sljedeća. U braku sam nepunu godinu i inače sve je ok, osim što suprug ne želi da ima sex. On kaže da nema potrebu i to traje još od prije braka mada se znalo ranije desiti i da imamo sex na njegovu inicijativu, ali sad već više od godinu on ne želi. Razlog neće da kaže osim što je rekao da nije do mene i da očito ima neki problem. Ne želi kod doktora, obeća pa ne ode. Sad nakon rasprave u kojoj sam ja rekla da tako ne mogu živjeti on je rekao da će navodno otići kod psihologa. Još uvijek nije. Fizičkih prepreka za sex nema, a ja sam mlada poprilično, 29 godina, izgledam sasvim pristojno. Inače, teško izražava emocije, sve drži u sebi i stvarno ga je teško „otvoriti“. Ne bih rekla da on nema emocije prema meni, pogađa ga sve to, ali i dalje ne radi ništa da pokuša to popraviti. Ja sam mu rekla da je to zajednički problem i da ako on to hoće da ćemo ga i riješiti. Ne znam, ne vidim neki veći pomak u svemu tome, vidi se da mu neka psihološka barijera ne dozvoljava intimu u svakom smislu, otvaranje prema drugima… Sve to je posebno teško utjecalo na mene, samopouzdanje mi je značajno narušeno i više ne znam šta da radim… Molim Vas za savjet. Hvala i lijep pozdrav.“
Odgovor:
Draga, hvala ti što si podijelila sa mnom svoju situaciju u braku koja je kompleksna, te zaista razumijem tvoja osjećanja u vezi iste. S jedne strane, problem koji si iznijela predstavlja „zajednički problem“ između tebe i muža jer se dotiče vašeg seksualnog života ali, prema gore iznesenom, to je, takođe, problem koji zahtijeva suočavanje i rješavanje od strane tvog bračnog partnera. Super je što si odlučila da na direktan i jasan način razgovaraš s mužem o njegovom izbjegavanju seksualnih i intimnih aktivnosti, kao i o svojim osjećanjima, potrebama i željama koje su apsolutno legitimne jer svaka osoba zaslužuje da one u odnosu budu prepoznate, poštovane i zadovoljene (ukoliko na to dobrovoljno pristaju oba partnera).
Sasvim je razumljivo da je sve ovo negativno uticalo na tebe u pogledu tvog samopouzdanja i osjećaja vrijednosti, poželjnosti i dovoljnosti, jer svi mi želimo i težimo biti voljeni, privlačni i poželjni u partnerskim i bračnim odnosima. U ovoj situaciji možeš da s punim pravom insistiraš da suprug potraži stručnu pomoć, te da ne pristaješ na njegovo izbjegavanje suočavanja s vlastitim problemom.
Ok je da budeš podrška svom bračnom partneru, ali je isto pohvalno i u redu što želiš da svoj bračni odnos živiš „punim plućima“, a za koji bi bilo poželjno da predstavlja sigurno, intimno i emotivno okruženje iz kojeg možemo da gradimo i dostižemo druge životne ideale i vrijednosti.