Odgovori psihologa 1: Unutrašnja previranja mladih

Dragi/e svi/e,

Hvala vam na vašim pitanjima i pismima, te hrabrosti da sa mnom podjelite svoje priče, nedoumice, strahove, razmišljanja i probleme. Koliko god da su nam tegobe velike i intenzivne, zaista je ohrabrujuća činjenica svjedočiti tome da mladi ljudi promišljaju o sebi, svom unutrašnjem svijetu, svojim emocijama, mislima, te da ih žele rješiti i prevazići. U ovom tekstu nisam uspio da odgovorim na sva pristigla pitanja i pisma koji ih je zaista mnogo, ali ću se potruditi da u narednom tekstu odgovorim na ostala. Ovde sam izabrao ona koja su vezana za pitanje anksioznosti i njene refleksije na svakodnevni život pojedinca. Ohrabrujem vas da i dalje pišete, a ja ću se potruditi da vam kroz svoje znanje i iskustvo u psihologiji ponudim odgovore i moguća rješenja.

Srdačno,

Ognjen

Pitanje broj 1:

,,21 godina. Osjećam kao da ne postojim. Ne mogu da kontrolišem bijes, tugu ili ljutnju. Ne vjerujem ljudima, čak i onim koje volim. Uvijek mislim da je neko protiv mene i da nešto krije od mene. To pogoršava moje stanje u vezi, pa ne mogu da se opustim, razmišljam previše. Želim popraviti to, ali ne ide. Ponekad me muče padovi raspoloženja, naiđu i to ljudi oko mene primijete, čas radost, čas neka tuga. U jednom trenutku mi se igra u drugom ne. Periodi koji nailaze malo me smaraju. I sebe smaram sa sobom.’’

Odgovor:

Dragi/draga, u tvom pitanju je iznesen spektar emotivnih stanja i situacija koje su prema tvom opisu složene i vode te do osjećanja zbunjenosti, izmorenosti, ljutnje i nezadovoljstva, a posljedično tome i do apatije- smaranja. Ali, hej! Tvoja nevolja često se javlja kod mnogih mladih ljudi (i odraslih, o da!) i pokazuje da proces odrastanja nije lak i naivan. Ko sam ja i kakva sam to osoba, kakvi su drugi ljudi, šta mogu dobiti i očekivati u bliskim odnosima,  kakav je svijet oko mene – pitanja su bez konačnih odgovora, a njihove djeliće sklapamo tokom čitavog života.

Pomalo smjelo ću pretpostaviti da iza tvog pitanja stoji centralna nedoumica i osjećanje sumnjičavosti i nesigurnosti u bliskim odnosima. A zašto ljudi postaju previše oprezni, sumnjičavi, nesigurni i napeti uslijed pomisli da je ,,neko protiv njih’’, te da možda ,,bliske osobe i nisu tako iskrene, poštene i dobronamjerne’’ kao što očekujemo?  Psiholozi, posebno psihoterapeuti, kroz individualni rad sa klijentom uvijek tragaju za nekim ličnim uzrocima, faktorima i pričama koje stoje u pozadini takvih stanja. Koliko god da nam drugi saopštavaju svoje misli, emocije i namjere, bez povjerenja u istinost i iskrenost njihovog saopštavanja komunikacija gubi svaki smisao. Prema tome, u osnovi sumnje leži negacija povjerenja. Uslijed nedostatka konteksta u tvom pitanju i uz malo informacija, mogu ti reći da u sumnji često leži neka unutrašnja, duboko ukorijenjena misao ,,Nikome ne treba vjerovati.’’ Tako uvjerenje nastaje kada smo duboko povrijeđeni u bliskim odnosima, kada smo zanemareni, kada sumnjamo u sopstvenu ličnosti i naše vrline, kvalitete, sposobnosti vještine.

Ali, nepovjerljivost nas, takođe, čuva i ima svoju zaštitnu ulogu da ne bi bili povrijeđeni i izigrani u odnosima, te nas tjera da propitujemo i sebe i druge. Problem nastaje kada takav strah i nesigurnost  preovladava u našem unutrašnjem svijetu. To vodi osjećanju usamljenosti i izolovanosti pa se ljutimo i budemo bijesni. A tako gubimo mnogo od onog bogastva koje nosi odnos međusobnog povjerenja, prihvatanja, razmjene i empatičnosti. Ukoliko stanje koje si opisao/opisala traje dugo, ohrabrujem te da potražiš uslugu i pomoć psihologa/psihoterapeuta, a u sklopu Centra za mentalno zdravlje u sredini gdje živiš.

Pitanje broj 2:

Već duže vrijeme želim da posjetim psihologa ali uvijek nađem izgovor da to ne učinim nadajući se da će novi dan donijeti promjene, nadam se da ćete mi Vi makar na ovaj način dati smjernice prema rješavanju ovog problema. Kako više proučavam sebe i svoje ponašanje mogu sigurnije da kažem da patim od anksioznosti.. Pretjeranu tremu osjetim prilikom upoznavanja novih ljudi, izlaganja pred većom publikom, mrzim da budem u centru pažnje i dosta puta se ne mogu izraziti na način na koji želim jer se zbunim od silne treme i osjećaja da ću reći nešto pogrešno i jednostavno mi blokira mozak. Krivo mi je što na ljude koje me površno poznaju ostavljam utisak stidljive osobe možda i glupe. Ne znam kako da to promijenim i otvorim se prema ljudima i ne budem u strahu govoriti pred nekim. Želio bih samo da mi banalne stvari o kojima drugi ni ne razmišljaju ne stvaraju ovoliki strah i nelagodu, ali kako to promijeniti? Hvala Vam unaprijed na odgovoru!

Odgovor psihologa:

Dragi, iz tvog detaljnog opisa  može se zaključiti da se radi o jednom vidu anksioznosti (kao što si i sam dobro uvidio!), a  koja se u psihologiji definiše kao socijalna fobija. To je strepnja koja se obično javlja u grupi, društvu,  javnom nastupu, odnosno situacijama gdje postoji veći broj ljudi i problem je zbog kojeg se mnoge osobe često obraćaju psihologu. Možda i neko preko puta tebe, a da ne znaš.

Dobra vijest je da za takav problem postoje strategije učenja vještina i tehnika u njegovom prevazilaženju, a koje najbolje poznaju psiholozi i psihoterapeuti (dobar razlog za posjetiti psihologa J).

 Iako se dosta ljudi suočava sa ovim problemom,  etiologija nastajanja je individualna. U osnovi socijalne anksioznosti može biti naše nisko samopoštovanje, strah od kritike, strah od greške, nisko samovrednovanje, itd.  Možda bi bilo korisno da u takvim situacijama prepoznaš misli koje ih prate, da promisliš koja uvjerenja te dovode do blokade u mišljenju, kao i to koliko su  ona realna. Navešću samo neka moguća uvjerenja koja mogu biti u podlozi socijalne strepnje: ,,Ja sam glupa osoba”, ,,Drugi su pametniji od mene” , ,,Drugi su zanimljiviji od mene”, ,,Zacrveniću se i svi ce me gledati, pa će reći vidi onog crvenka” ,,Ne smijem ispasti glup!”, ,,Šta ako krenu da pričaju o temi o kojoj nisam upućen!?” , ,, Kako on zna, a ja ne znam!?” , Ne smijem da pogriješim, jer ako pogriješim to znači da sam glup!”.

Ako smatraš da je tvoj problem nešto većeg intenziteta, te da te mnogo sputava u svakodnevnom funkcionisanju, moj prijedlog je da se ipak odlučiš za odlazak kod psihologa koji ima završen neki psihoterapijski pristup kako bi mogao rješiti korijen problema. To je proces koji zahtijeva korak po korak, strpljenje i istrajnost!

Pitanje broj 3:

,,Overthinking, loneliness, emptiness … Sve je uredu ali ništa nije uredu. Plakanje, takođe, konstantno, a u isto vrijeme bespotrebno. Ne volim sebe. Osjećam se loše u svojoj koži. Nesigurna sam, strašljiva, stidna. Ne znam pričati pred ljudima, a imam toliko toga da kažem. Onda se sve to sto sam prešutila skuplja u meni i boli me i to pređe u suze,bol iznutra,svađanje sa sobom i tako dalje, i tako dalje. Ukratko:nisam dobro ! Ne treba mi pomoć samo mi treba neko ko sluša,ne mora čak ni razumjet i slušati je puno.’’

Odgovor psihologa:

Draga, tvoja rečenica ,,Sve je u redu, ništa nije u redu ‘’ jeste alarm da se nešto dešava u tvom unutrašnjem svijetu i to ima veliku važnost za tebe. Kada sve ono što ne izgovorimo, pogotovo što nas boli, plakanje (p)ostaje jedna normalna reakcija kao odgovor bića na unutrašnji konflikt, osjećanje srama, preplašenosti, tuge, praznine. Stid je složena emocija i javlja se u situacijama kada osjećamo i procjenjujemo da druga značajna osoba kreira negativno mišljenje i stav prema nama, a zbog nekog našeg postupka, osobine ili karakteristike koju ni sami ne prihvatamo u sebi. Pošto se stid  ispoljava u socijalnim odnosima osoba počinje da ih izbjegava, te da po svaku cijenu ne skreće pažnju na sebe. A sve to pored te tihe, unutrašnje patnje vodi i do redukovanja životnih aktivnosti i zadovoljstva: profesije, bliskih odnosa, blokiranje želja i potreba. I to je možda ona prepreka ,,Ne znam pričati pred ljudima, a imam toliko toga da kažem.’’.  Mislim da znaš pričati sa ljudima, kao što i lijepo pišeš ove redke koji odaju tvoje umijeće promišljanja o sopstvenom biću. Meni na um pada sjajna misao autorke Brene Braun koja kaže da ,, ..pripadaćemo tamo gdje možemo da pokažemo ono što zaista jesmo. Najvažniji dio tog osjećaja dešava se u nama samima.” . Ona je mnogo istraživala i pisala o temama kojih smo se dodirnuli u ovom tekstu, te ti je toplo preporučujem.  

Evo, ja te saslušam čitajući tvoje pismo i tu sam da još slušam sve što imaš da kažeš.

Pitanje broj 4:

,,Poštovani, zadnjih pola godine imala sam napade panike dva puta, nesanice, strahovi, odjednom. Sve je počelo sa ulaskom u vezu, koja je bila malo previše za mene. Previše u smislu da volim u vezi da imam prostora samo za sebe i da ta osoba ima prostora za sebe. Smetalo mi je što je konstantno tu, a nisam mogla to da mu kažem. Osoba sam koja je navikla da sama o sebi brine i kada se pojavi neka osoba koja želi da je stalno tu, za sve. Meni to smeta i nervira me. Nakon tih momenata nekako je kod mene stalno prisutna neka nervoza i ne mogu normalno da sjedim i učim na miru. Konstantno je tu neka blaža nervoza, a inače sam bas smirena osoba, bar bila prije tih momenata. Malo je ovo teže objasniti a da budem sto kraća. Da li bi bilo poželjno da popričam sa nekim ili mogu i sama to riješiti? Hvala. Srdačan pozdrav.’’

Odgovor psihologa:

Draga, hvala ti na tvom javljaju i tome što si podjelila svoj problem sa mnom! Zaista je pohvalno da si prepoznala situacije u kojima postaješ uznemirena, te da želiš to mjenjati! Mislim da je sasvim ok to što voliš i želiš da funkcionišeš samostalno, imaš svoj mir, svakodnevne rituale i prostor za sebe. Prema tvojim riječima problem se javlja kada percipiraš da je partner prešao tvoju ličnu granicu uslijed koje se gubi prostor za sebe koji si imala prije. I to je sasvim ok osjećati- narušavanje potrebe da budemo ,,sami sa sobom’’ kod nekih osoba izaziva snažan otpor, ljutnju, uznemirenost pa i anksioznost koja može da poprimi oblik paničnog napada, a sve je dodatno usložnjeno sa nemogućnosti komunikacije sa partnerom.

Mi ponekad očekujemo da druga osoba intuitivno prepozna naše potrebe i želje i ono što mi trebamo u tom odnosu. Dobro je podsjetiti se na činjenicu da ljudi, ipak, nemaju moć čitanja tuđih misli J, te da se imenovanje ozbiljnih stvari koje trebaju rješavanje u odnosu ne može uzeti olako. Biranjem pasivnog izbora da ne radimo ništa po tom pitanju može voditi produbljivanju osjećanja uznemirenosti, a koja svojom akumulacijom mogu prerasti u jedan vid paničnog napada. Bilo bi korisno kad bi za početak probala da na asertivan način kažeš drugoj osobi (partneru) da ti je potrebano vrijeme za sebe. Asertivnost je stil komunikacije koji nam dozvoljava da izrazimo svoje želje, potrebe i osjećanja, a da ne povrijedimo osjećanja i dostojanstvo druge osobe. Takođe, za asertivnu komunikaciju može biti od koristi i pravljenje razlike između ponašanja neke osobe i njene cjelokupne ličnosti.  Ako partneru želiš da ukažeš na neku zamjerku u odnosu, to možeš uraditi na način da verbalizuješ ono što te brine, uznemirava u njegovom ponašanju ili: ,,Značiš mi, ali mi smeta kako se ponašaš prema meni na taj način..’’ ili ,, Ja se osjećam loše kada ti učiniš to.. ‘’. U strahu od komunikacije obično leže iracionalna uvjerenja da će nas neko odbaciti ukoliko mu ukažemo na neku grešku ili mu se suprostavimo, strah da nas neće neko voljeti ili strah da ćemo ostaviti loš utisak.

U praksi se praktikovanje asertivanog načina komuniciranja pokazalo kao jako korisnom vještinom kod osoba koje su iz određenih razloga izbjegavale da postave jasne granice drugima i zauzmu se za sebe. Možda da pokušaš prvo na ovakav način da prevaziđeš svoj problem, a u slučaju da se javi nelagoda ili ponovi panični napad, toplo ti preporučujem da se javiš za pomoć i uslugu od strane psihologa/psihoterapeuta.

Najčitaniji tekstovi

Selma Selman: Revolucija kulture u mojoj mahali, FOTOPRIČA
Glasaj za najbolji blog konkursa "Skidamo maske"
Black lives matter na balkanski način: Na Fejsbuku borba protiv rasizma, u stvarnosti diskriminacija i prvog komšije
Nedjeljno popodne u Srebrenici: Amar i Nikola
Skidamo maske: Došao bih da ostanem
Skidamo maske: Kako izvući što više novca, a biti što manje od koristi građanima?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Predstava bez imena u gradu gdje ni ptice ne lete
More Stories
Great Greta: 15-godišnjakinja koja izostaje iz škole i spašava planetu Zemlju!