Dragi/e,
u ovom tekstu nastavljam odgovarati na vaša pitanja koja pristižu na naš magazin „Karike“. Veoma sam ponosan na sve koji se odluče podijeliti svoje priče, probleme i nedoumice, ali ohrabrujem i sve one koji se žele javiti. Ovom prilikom vas podstičem da što detaljnije iznesete i opišete svoju situaciju, a u objavljenom tekstu će biti sadržan dio pitanja koji je ključan za kontekst odgovora.
Srdačan i topao pozdrav vam šaljem,
Ognjen Pjano, psiholog
Pitanje broj 5:
„Da li može opstati dugogodišnje prijateljstvo između muškarca i djevojke ako se desi nešto više od prijateljstva između njih?“
Odgovor:
Dragi/draga, u nedostatku opširnijih informacija o tvom odnosu, pokušaću ponuditi što korektniji odgovor. Mislim da u našem kulturnom miljeu još uvijek opstaje čvrsto fiksirana stereotipna pretpostavka o tome da je prijateljski odnos između muškarca i žene nemoguće održati na tom nivou bliskosti, te da je nužnost da se „kad-tad nešto više desi“.
Ipak, pitanje održavanja bliskosti i povezanosti u prijateljskom odnosu je stvar emocionalnih kapaciteta u ličnosti, kao i u postavljanju jasnih granica o vrsti odnosa koji s nekim gradimo, a ne evolutivna sudbina naših bioloških nagona. Smatram da na tvoje pitanje nema univerzalnog odgovora. Mogućnost opstanka odnosa postoji, uz toplu preporuku da kroz iskren, ljudski razgovor i „gledanje u oči“ međusobno iskomunicirate motivaciju i želje koje oboje imate u vezi vašeg odnosa. U našim prvim odgovorima smo pisali o pojmu asertivne komunikacije kao i načinima na koji se ona praktikuje, te ti preporučujem da ga pročitaš! Koliko dugo traje vaše prijateljstvo, koliko ste emotivno bliski, da li se međusobno podržavate i dobro razumijete – to su okolnosti koje nisi napisala, ali isto tako bitne odrednice koje treba propitati, te donijeti odluku o budućnosti vašeg odnosa!
Pitanje broj 6:
„Na koji način se najbolje boriti protiv stresa koji mi trenutno izaziva veliku anksioznost, nedostatak motivacije, smanjenu koncentraciju i konstantan umor? Da li je najbolje ‘sasjeći problem u korijenu’ ili raditi na mehanizmima prevazilaženja stresa?“
Odgovor:
Stres je postao svakodnevni pratitelj današnje civilizacije i načina života, a ova činjenica je svakako opšte mjesto i sama po sebi ne donosi mnogo olakšanja. Situacije i događaji koji izazivaju stres (psiholozi ih definišu pojmom „stresori“) su sveprisutni, te njihovo izbjegavanje može predstavljati Sizifov posao. Mislim da je bitan momenat u tvom pitanju orijentacija na mehanizme prevazilaženja stresa, kako si i sam/a dobro zapazio/la. Meni lično je blizak i praktičan koncept salutogenog modela zdravlja (dostupan je veliki broj literature) s kojim sam se susreo na fakultetskim predavanjima o mentalnom zdravlju, a prema kome se mentalno zdravlje ne poima kao oštar rascjep zdravo-bolesno, već kao kontinuum zdravstvene ugodnosti (mir, spokojstvo, lakoća) i neugodnosti (teškoća, tegoba). Ovaj model sagledava uslove koji određuju naše reagovanje u stresnim životnim događajima, a kao bitni faktori prevazilaženja stresa se spominju resursi otpornosti (rezilijentnosti). Kao značajan koncept se spominje naš lični osjećaj koherentnosti, a on podrazumijeva kapacitet da adekvatno razumijemo situacije i događaje koji nam se dešavaju, osećaj da možemo savladati i „nositi se“ sa stresnim situacijama, kako uz lične napore, tako i uz podršku drugih, bliskih osoba (porodica, prijatelji, partneri, psihijatri, psiholozi, psihoterapeuti), te u konačnici se ističe i značaj smisaonosti, odnosno osjećanje da je vrijedno pokušati raditi na aktivnom suočavanju sa stresnim događajima.
Nadam se da će ti ove smjernice korisiti u tvojoj težnji i želji da na odrastao i zreo način prevaziđeš aktuelnu situaciju, jer koliko god nekad težili da problem „sasječemo iz korijena“, on nam se ukaže u nekom drugom obliku već na sljedećoj životnoj stanici.
Pitanje broj 7:
„Lijep pozdrav, naime, imam problem da se nekontrolisano smijem i u dobrim i u lošim situacijama. Što se tiče ovih loših situacija, obično kada neko priča o nekoj bolesti, smrti, nesrećama, kada sam u liftu s dosta ljudi, mene obuzme nekontrolisan smijeh i jednostavno ne znam šta da radim u tom trenutku. Radne kolege su to shvatile, pa ukoliko je bitan sastanak ili događaj, paze šta će reći da se ja ne bih počela smijati. Nadam se da imate rješenje za ovaj moj problem. Mnogo Vam hvala i lijep pozdrav!“
Odgovor:
Draga, prije svega hvala ti što si podijelila svoju priču s nama! Uzroci nekontrolisanog smijeha mogu biti mnogostruki, a „loše situacije“ koje asociraju teme bolesti, smrti i nesreće predstavljaju „okidač“ za takvu reakciju jer tebi lično mogu stvarati osjećanje neprijatnosti, neugodnosti i strepnje. Slična je stvar i sa situacijom u liftu gdje je na okupu veći broj ljudi. Nekontrolisano smijanje jednim dijelom predstavlja kreativni mehanizam (odbrane) našeg uma, koji se u suočavanju s neprijatnim stimulusima aktivira i štiti nas od preplavljivanja unutrašnjom anksioznošću. Zašto baš određeni sadržaji „provociraju“ naš unutrašnji svijet, zašto nam stvaraju neugodnost od koje se branimo na mnoge načine – pitanja su koja kriju individualnu priču i uzroke. Ako smatraš da tvoj pomenuti problem bitno utiče na kvalitet tvog života, te da te sprečava u svakodnevnim aktivnostima, toplo ti preporučujem da se javiš za uslugu kod psihoterapeuta.
Pitanje broj 8:
„Svi misle da sam uspješna u poslu, ali meni nikad ništa nije do kraja dobro, i nije loše misliti da uvijek može bolje, ali taj moj osjećaj čini da se osjećam manje vrijednom i često jako loše, jadno. Svjesna sam svojih kvaliteta i da jesam mnogo uspješnija od ljudi moje generacije, ali i dalje imam problem sa samopouzdanjem i osjećajem ispunjenosti. Kao da nikad ne mogu da stanem i da se potapšem po ramenu, a trebala bih, jer i drugi mi to rade, a meni je više neugodno nego dobro. Moj partner je također vrlo uspješan i podržava me u svakom smislu. I ne mislim da smo radoholičari, jer imamo kvalitetan i privatni život.“
Odgovor:
Draga, upravo ovo što si i sama napisala „mislim da uvijek može bolje“ kao i „meni nikad nije ništa do kraja dobro“ vodi problemu osjećaja manje vrijednosti. Ove individualne „mantre“ često ukazuju o postojanju perfekcionizma kod osobe, što nužno nije loše, ali često nam može predstavljati i problem. U osnovi perfekcionizma leži pomalo iracionalno uvjerenje da „Sve što radim mora da bude savršeno, jer samo ako je savršeno onda je dovoljno dobro!“ ili da „Sve treba raditi najbolje što se može“. Težiti savršenstvu znači ne praviti razliku između optimuma i maksimuma. Korijene „savršenstva“ često vučemo iz perioda djetinjstva kada kao djeca vjerujemo da smo dovoljno dobri samo onda ako bez greške uradimo neku novu aktivnost, a što je rezultat magijskog mišljenja po principu „sve ili ništa“. Trebamo prihvatiti činjenicu da smo mi i nesavršena bića, te je savršenstvo uzaludna trka bez kraja i konca. Kao što i sama navodiš, jako dobro i funkcionalno obavljaš svoj posao, a priznanje tvojih kolega ne izostaje. Sasvim je ok da se trudiš na svom poslu, da imaš ambicije, ali isto tako da postaviš prioritete: „Šta je najvažnije u ovom radu?“ Ne moramo se predstavljati drugima samo kroz svoj rad. Svaki čovjek ima pravo da griješi, pa i TI!
Kad je riječ o samopohvali, mi se često držimo stava, koji je kulturološki uslovljen, da je sramota samog sebe (po)hvaliti jer, zaboga, drugi su tu da primijete naše kvalitete i da nam daju pohvalu i potvrdu. Svaki put kad završiš neki dio posla uspješno (a ne savršeno!), uputi sebi pohvalu, nagradu, priznanje. Ne mora to biti verbalna pohvala (ako ti je neprijatno na početku), već možeš sebe počastiti omiljenim kolačom ili sl. Dobra tehnika, takođe, može da bude zapisivanje svojih kvaliteta na jedan papir koji ćeš nositi uz sebe, te svaki put kad osjetiš potrebu za vlastitom potvrdom, podsjeti se koliko stvari si dobro uradila. I ok je da tražiš pohvalu na direktan ili indirektan način, svima nama je to potrebno.
Pitanje broj 9:
„Imam prijateljicu koja danima ne izlazi iz kuće, niti iz kreveta, sve više i više se povlači u sebe. Kako da joj pomognem?“
Odgovor:
Pokušaj da pričaš sa svojom prijateljicom o tome kako se osjeća, te da li ima neka posebna situacija ili događaj u njenom životu koja joj teško pada i vodi je u povlačenje, izolovanost, depresivna osjećanja. Možeš da pokušaš i s nekom svojom inicijativom, posebno aktivnostima koje ste zajedno radile (bioskop, šetnja, izlazak na kafu). Ukoliko tvoja prijateljica pokazuje otpor prema svakodnevnim radnjama koje inače voli, te na svaki način izbjegava komunikaciju s tobom, bilo bi dobro da porazgovaraš s njenom porodicom i informišeš ih o njenoj situaciji. U tom slučaju možeš biti podrška i ohrabrenje prijateljici za odlazak kod psihologa.
Pitanje broj 10:
„Poštovanje. Trudna sam, 9. mjesec, sve je u redu, trudnoća je uredna. Ponekad imam strah od porođaja i od toga da li će sve proći u redu. Drugi, malo veći problem je što imam majku koja je psihički bolesnik – dijagnoza teška depresija. Stalno traži pomoć od mene i sestara, pije redovno terapiju, ali tvrdi da joj ništa ne pomaže. Sad je već drugi put hospitalizovana, veoma me to pogađa. Ne znam kako joj pomoći. Nemam uslova da joj obezbijedim da živi sa mnom jer i ja živim s muževom porodicom. Ona ne želi u dom, ne želi kod sestre koja bi joj mogla sve to obezbijediti.“
Odgovor:
Drago mi je da je sve ok s tvojom trudnoćom, a sam strah od porođaja je normalna reakcija i javlja se kod mnogih žena. Problem je u nedostatku kulture o značaju prevencije mentalnog zdravlja, kao i stava da je sasvim u redu imati nedoumice, pa i strahove, u životnoj fazi poput tvoje. Ako tvoj strah vezan za trudnoću ne premašuje tvoj „kapacitet“ da se nosiš s njim, razgovor s podržavajućom prijateljicom koja je prošla kroz sličnu situaciju može biti veoma ohrabrujući. Takođe, razgovor sa suprugom i ostalim članovima porodice može biti ljekovit i umirujući prema tvojoj strepnji vezanoj za proces porođaja. Ukoliko te ti strahovi uznemiruju, te to bitno utiče na tvoje emocionalno stanje, razgovor sa psihologom je toplo preporučljiv.
Što se tiče tvoje situacije s majkom, zaista razumijem da je emotivno teško i iscrpljujuće nositi se s tom spoznajom, jer smo uvijek ranjivi kada nama bliske osobe nisu zbog nekog razloga u dobrom zdravstvenom stanju. Prema tvojim riječima, majka ima više opcija za brigu o njoj (dom, te pomoć drugih sestara), te aktuelno ima odgovarajuću profesionalnu pomoć. Mislim da je sasvim ok da brigu i njegu o mami prepustiš drugim sestrama (uz zajednički dogovor), dok ne prođe jedno važno životno razdoblje za tebe. Trenutno imaš svoje potrebe koje su jako bitne i koje trebaju biti zadovoljene.
Bitno je da shvatiš da mama nije sama i da je ti ne ostavljaš u ovoj situaciji, već se spremaš za posvećivanje jednom malom biću koje će trebati tvoju pažnju, kontakt i ljubav! Mami možeš da budeš podrška, te da joj saopštiš da ćeš biti uz nju, ali i da ima brigu i pažnju od ostalih članova tvoje porodice!
