„Činjenica je da bi ljudi više imali motiva da ostanu ovdje ili se vratili ako bi mogli dobiti posao. To bi sigurno promijenilo i koncept Srebrenice. Mnogi kažu da je i banja Guber karika koja bi promijenila život u Srebrenici“, kaže Kojić navodeći kako osim Kuće dobrih tonova u gradu ima još dosta sportskih klubova, te dva kulturno-umjetnička društva. No, s obzirom na to da su podijeljena, tu vidi negativnu stranu.
U svom radu na portalu „eSrebrenica.ba“ i drugim medijima, Mladen je otkrivao potencijal svoga grada. Prisjeća se da je ovdje nekada bio jedan od prvih umjetničkih festivala. On se danas više ne održava, ali ni festivali uopće.
Kojić kao krivce vidi politiku i lokalnu vlast za koju smatra da treba prepustiti Srebrenicu Srebreničanima, jer na izborima i u vlasti odlučuju ljudi koji ne žive u tom gradu, te smatra da se treba više uraditi za lokalno stanovništvo s fokusom na ljude, a ne glasače.
Kako kaže, grad ima uslove i kapacitete za pristojan život, ali mu se to onemogućava.
„Srebrenica je praznina. Srebrenica je mrak. Srebrenica je jama u koju nikada više ne može dospjeti svjetlosna zraka. Boli me Srebrenica i zbog svih ratnih profitera, zbog onih koji na imenu Srebrenica grade svoje karijere i pomoću nje peru novac“, zaključuje Amela Mustafić, koja i u budućnosti planira pisati, pisati i pisati poeziju, uhvatiti poneki momenat sreće, naći posao, obgrliti nebo i izgraditi poneki most.
Prisca i Marie su pokazale stvarno zanimanje za probleme mladih u Srebrenici. U granicama svojih mogućnosti one pokušavaju pomoći mladima u ovom gradu. Možda je dobro da su tik prije predizborne kampanje pokazale kako izgleda stvarna briga za Srebrenicu, pa makar ona značila raditi s grupicom djece. Možda, jer predizborne kampanje uvijek su vrijeme kada različite stranke, razni političari prodefiliraju Srebrenicom deklarativno izražavajući brigu zbog problema u ovom gradu, a ne čineći ništa da se oni riješe.
Tada sam otkrio vezivno tkivo koje povezuje jednu čitavu garnituru ljudi. Onu koja se teškoćama suprotstavlja pjesmom, a društveno dobro stavlja ispred vlastitog, kao partizan iz pjesme „Bella ciao“...
On brzo se nacrtao ispred mene ne skidajući osmijeh. Već pripremljenu novčanicu na stolu nije uzeo jer nije imao sitnih para da mi vrati kusur. Pitao me je da li ću navraćati sutra, a nakon mog potvrdnog odgovora spustio je ruku na moje rame, potapšao me i nestao.
O Srebrenici sam prije avgusta prošle godine znao samo ono što se našlo u medijima i sijasetu dokumentarnih filmova od kojih se većina reprizirala na televiziji godinama pa ih je bilo nemoguće ne zapamtiti.