Tada sam otkrio vezivno tkivo koje povezuje jednu čitavu garnituru ljudi. Onu koja se teškoćama suprotstavlja pjesmom, a društveno dobro stavlja ispred vlastitog, kao partizan iz pjesme „Bella ciao“...
On brzo se nacrtao ispred mene ne skidajući osmijeh. Već pripremljenu novčanicu na stolu nije uzeo jer nije imao sitnih para da mi vrati kusur. Pitao me je da li ću navraćati sutra, a nakon mog potvrdnog odgovora spustio je ruku na moje rame, potapšao me i nestao.
