Kritika rasizma u djelima Toni Morrison

Jeste li ikada čuli za Chloe Anthony Wofford, jednu od najznačajnijih književnica današnjice? Pretpostavljam da niste. Iskreno, nisam ni ja donedavno. Ali zato i Vi vjerojatno kao i ja znate tko je Toni Morrison. Vjerojatno ste i pročitali barem jedno njeno djelo, možda roman „Voljena“ ili „Solomonova pjesma“.

Ova američka književnica dobitnica je Nobelove i Pulitzerove nagrade, kao i brojnih drugih priznanja, a u svojim djelima je trajno zaokupljena složenom problematikom crnačkoga života u SAD-u.

Naime, njezini likovi se bore s posljedicama robovskoga nasljeđa i rasizma, te životom u okružju nametnutih bjelačkih društvenih vrijednosti i ideologija. Morrison je do sada jedina Afroamerikanka koja je dobila Nobelovu nagradu za književnost, a inače se uz književnost ističe i političkim aktivizmom. 

Morrison sa sinovima Sladeom i Fordom, preuzeto sa jackmitchell.com

Afroamerička usmena predaja

Chloe Anthony Wofford je pravo ime Toni Morrison, rođene 18. veljače 1931. u mjestu Lorain, američka država Ohio. Morrison – drugo od četvero djece – odrasla je u radničkoj afroameričkoj obitelji koja je iznimno voljela i cijenila afroameričku kulturu. Ime Chloe je promijenila u Toni pod izgovorom da se teško izgovara, no zapravo joj je Toni (odnosno Anthony) kršteno ime; prešla je na katoličanstvo kad je imala 12 godina.

Odmalena je pokazivala zanimanje za književnost; kao dijete, vrijeme je provodila čitajući, a najdraži pisci su joj bili Jane Austen i Lav Tolstoj. U ljubavi prema čitanju i književnosti veliku ulogu je imao njen otac George Wofford – varilac po zanimanju – koji joj je često prenosio afroameričke narodne priče i pjesme. Njegova metoda pripovijedanja kasnije će prožeti njena djela.

Toni Morrison na naslovnici magazina TIME

Međutim, preko oca će u ranim godinama doći u doticaj s posljedicama rasizma – pošto je on baš zbog rasizma ukorijenjenog u američkom društvu bezuvjetno bio nepovjerljiv prema svim bijelcima, otuda i njena neprestana zaokupljenost pitanjem rase.

Društvene znanosti upisuje 1949. na sveučilištu u Howardu, a diplomski studij nastavlja na sveučilištu u Cornellu. Nakon završetka studija 1955, dvije godine predaje na sveučilištu Southern Texas, a potom na sveučilištu u Howardu od 1957. do 1964.

Za jamajkanskog arhitekta Harolda Morrisona, kojeg je upoznala u Howardu, udaje se 1958. i rađa dvoje djece, a već 1964. se razvodi i seli u New York.

Za vrlo kratko vrijeme, u New Yorku postaje jedan od urednika u njujorškom sjedištu čuvene nakladničke kuće „Random House“. Tu je uređivala knjige brojnih poznatih pisaca te igrala veoma važnu ulogu u promicanju afroameričke književnosti, pogotovo crnačkoga ženskog pisma (Maya Angelou, Alice Walker itd.).

 

Brojne nagrade i priznanja

Godine 1984. Toni Morrison počinje predavati pisanje na Državnom sveučilištu New Yorka u Albanyju, a od 1989. pa sve do 2006. radi kao profesorica društvenih znanosti na sveučilištu Princeton. Sveučilište u Oxfordu joj 2005. dodjeljuje titulu počasnog doktora. Također, Morrison je 2010. dodijeljen i francuski orden Legije časti, a dvije godine poslije dobiva američku Predsjedničku medalju slobode.

Od 1901. pa sve do danas, Nobelovu nagradu za književnost dobilo je samo 14 žena. Toni Morrison je tu nagradu dobila 1993. godine za sabrana djela, tj. za svoje romane „vizionarske snage i poetske veličine, u kojima oživljava bitan aspekt američke stvarnosti“. Naime, ona je za sada jedina Afroamerikanka koja je dobila ovu nagradu. Također, laureat je Pulitzerove nagrade. U svojim djelima, koja odišu izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova, Morrison se dotaknula višeslojne tematike rase, klase, spola i ljubavi, stilom koji se odlikuje liričnošću i jezikom bogatim metaforama. Napisala je jedanaest romana, od kojih su vjerojatno najpoznatiji „Sula“, „Solomonova pjesma“ i „Voljena“ (neke od njenih romana na našim jezicima možete pronaći u izdavačkim kućama Školska knjiga, Laguna, Profil itd.).

Zarazna atmosfera jezika i simbolizma

Morrison je debitirala kao romanospisateljica 1970. godine; stiče pažnju i kritičara i šire publike za svoju epsku snagu, nepogrešivo uho za dijalog te poetski nabijene i izražajne prikaze Crne Amerike. Njezina upotreba mašte, vijugav pjesnički stil te bogato preplitanje mitskih slika dali su njenim pričama veliku snagu i strukturu. Glavna tema njenih djela je afroameričko iskustvo; u nepravednom društvu, njeni likovi se bore da nađu sebe i svoj kulturalni identitet.

Morrisonina prva knjiga, „Oko savršeno modro“ (1970), je roman inicijacije o mladoj crnkinji koja je opsjednuta bijelim standardima ljepote i žudi da ima plave oči. Njen drugi roman „Sula“, izdan 1973, ispituje, između ostaloga, dinamiku prijateljstva i očekivanja za sukladnost unutar zajednice. Roman „Solomonova pjesma“ (1977) je složena, čudesno životna i maštovita priča u kojoj se prepliću prošlost i sadašnjost, moderno i tradicionalno, a koju priča muški pripovjedač u potrazi za svojim identitetom; njegovo izdavanje donijelo je Morrison nacionalnu pažnju. Godine 1981. objavljuje neklasični ljubavni roman „Tar Baby“.

Hvaljeni roman „Voljena“ (1987), jedno od najznačajnijih ostvarenja američke književnosti, za koji je Morrison dobila Pulitzerovu nagradu, temelji se na stravičnoj i istinitoj priči o odbjegloj ropkinji koja, u trenutku oslobađanja, ubija svoju dvogodišnju kćer kako bi je poštedjela života u ropstvu, no duh djeteta vraća se opsjedati njen dom.

Filmska adaptacija romana je objavljena 1998, a glavna uloga je pripala Oprah Winfrey. Winfrey ju je u svom showu proglasila svojom najdražom spisateljicom i odabrala je za svoj „Književni klub“, čime joj je osigurala milijunsku nakladu.

Morrisonini romani, preuzeto sa manhattanrarebooks.com

„Pričala sam o vremenu. Tako mi je teško da vjerujem u njega. Neke stvari odu, prođu. Druge ostanu. Nekad sam mislila da je to do mog pamćenja. Nešto zaboraviš. Nešto nikad ne zaboraviš. Ali nije. Mjesta su još tu. Ako kuća izgori, nema je više, ali mjesto – njegova slika – ostaje, i to ne samo u pamćenju već i tamo, u stvarnom svijetu. Moje sjećanje je slika koja mi je izašla iz glave i lebdi. Moje sjećanje je slika onog što sam radila, znala i vidjela još tamo. Tamo na mjestu gdje se nešto dogodilo.“ – jedan je od mnogobrojnih emotivnih citata iz romana „Voljena“.

Godine 1992. objavila je „Jazz“, priču o nasilju i strasti smještenu u njujorškom Harlemu tijekom 1920-ih. Uslijedili su romani „Raj“ (1998), detaljan portret crnačke utopijske zajednice u Oklahomi, i „Ljubav“ (2003), zamršena obiteljska priča koja otkriva bezbroj aspekata ljubavi i njene prividne suprotnosti.

Roman „Neka vrsta milosti“ (ili „Milosrđe“), izdan 2008, je dirljiva povijesna priča o ropstvu u Americi u čijem je središtu mlada ropkinja; ovim je romanom Morrison nastojala opisati položaj američkih robova u 17. stoljeću, ali i više od toga – položaj žene u tom surovom razdoblju američke povijesti. U otkupiteljskom romanu „Dom“ (2012), traumatizirani veteran Korejskog rata susreće se s rasizmom nakon povratka kući, no iz strašne apatije će se trgnuti kako bi spasio sestru iz smrtne opasnosti. Ovaj roman nas prisiljava da se zapitamo gdje je naš dom; je li dom mjesto u kojem živimo i koje nas veže ili dom predstavljaju osobe bez kojih ne možemo zamisliti život.

U romanu „Bog pomaže djetetu“ (2015) – negdje preveden i kao „Žena u bijelom“ – Morrison bilježi posljedice zlostavljanja i zanemarivanja djece kroz priču o Bride, tamnoputoj djevojci čiji su roditelji svijetle puti; ovo je zapravo potresna priča koja govori o tome kako patnje iz djetinjstva čovjeku oblikuju i na neki način uništavaju život.

Raznolik književni opus

Morrison je napisala i brojne kritike, eseje i govore, te libreto za operu „Margaret Garner“, koja je prvi put izvedena 2005. Zajedno sa sinom Sladeom Morrisonom napisala je i značajan broj knjiga za djecu – uključujući seriju dječjih knjiga „Who’s Got Game?“, potom „The Book of Mean People“ (2002) i „Please, Louise“ (2014). Za dječju knjigu „Remember“ (2004), u kojoj bilježi teškoće crnih studenata tijekom integracije američkog javnog školskog sustava, 2005. je dobila nagradu Coretta Scott King.

Morrisonina književnost je tematski, stilski, kompozicijski i žanrovski bogata, jaka i raznovrsna, što možemo vidjeti i iz kratkih opisa sadržaja njenih romana. Mnogi kritičari su je uspoređivali s Williamom Faulknerom, po njenoj navici da priču započne in medias res, te po južnjačkoj magičnoj naraciji. Njeno nepokolebljivo pripovijedanje grabi čitatelja i ne pušta ga sve do bolnog vrhunca posljednjih stranica.

Morrison do dana današnjeg ostaje jedna od najutjecajnijih književnica našega vremena. Napisala je svoj prvi roman zato što ga je, kako kaže, željela pročitati, a i nama poručuje: „Ako postoji knjiga koju želite pročitati, a još nije napisana, tada je morate sami napisati.“

*Naslovna fotografija preuzeta sa princeton.edu

ivana.krstanovic

ivana.krstanovic

Magistrica engleskog jezika i književnosti, novinarka, PR, lektorica, prevoditeljica i pjesnikinja iz Tomislavgrada. Živi i radi u Sarajevu.

Comments are closed here.