Roditelji su mi kupili kofere za rođendan

Majka djetlić sjedi na jajima dvije sedmice – nakon što se ptići izlijegu, oni ostaju u gnijezdu još deset dana i odu u potragu za svojim drvećem. Kornjača izliježe jaja na plaži, a njena djeca su prepuštena sama sebi od početka. Ali eto, čovjek je izgleda morao da nastane od majmuna i postane najrazvijeniji sisar.

Ali čemu ove metafore sa životinjama?

Zaključak je prost, svaka majka se brine o potomstvu dok ono samo ne nauči da vodi samostalan život. U svijetu životinja je to jednostavno: ili nauči, ili postani nečija večera. U svijetu ljudi – koji je krcat novim napredcima u tehnologiji, nauci, umjetnosti, stilovima života – teže se naučiti na samostalnost.

Ne zato što ne postoji strah, nego iz prostog razloga što moramo da naučimo da živimo u svijetu koji smo ispunili ideologijama, koje bi trebale da nam, ironično, olakšaju život. Mladi su postali robovi ekonomske situacije države, ali i kulture življenja. Izgleda da je život u zajednicama postao in, te da i nismo mnogo društveno odmakli od naših predaka iz doba neolita.

Pa, kada da se odlučimo na samostalnost?

Pitanje je subjektivne prirode, ne mogu tvrditi da ne postoje (hrabri) pojedinci koji se odsele već sa 18 godina, ali većinom ostajemo u porodičnoj zajednici dok se ne ispune naši zahtjevi: posao, dobra plata, brak ili podnošljiv cimer. Nažalost, na naše zahtjeve utječu faktori koje nismo birali.

EKONOMSKI FAKTOR (Posao)

Za sve je kriva stopa nezaposlenosti od čak 64 % kod mladih, prema podacima Ministarstva civilnih poslova BiH.

Mada, ako je ovo toliko bitan faktor, ne zaostajemo puno za susjedima. Prema podacima Eurostata za 2016. godinu, u Hrvatskoj 74,5 % mladih živi s roditeljima. Kada smo već kod EU država, u njima je stopa mladih koji žive s roditeljima 39,6 %, prema istim podacima. Eto, zaključili smo priču, nemojte da idete iz kuće dok ne pronađete posao, a i ako živite s roditeljima do tridesete, nalazite se u većini, tako da ste OK. Kraj.

Eurostat podaci mladih ljudi koji žive sa roditeljima za 2017.

Ali, šta da radimo s onih 200.000 mladih buntovnika koji su napustili BiH od 1995. do 2017. godine? Šta da radim sa svojim kolegama koji studiraju vani, trpe cimere, sve da hrane nadu u bolje sutra i da se osamostale?

Ili s pojedincima koji se osamostale, studiraju, rade za minimalac, ali imaju svojih par kvadrata slobode?

Najlakše je uzeti državu na zub. Istini za volju, nije da je ne možemo kritikovati, ali nije sve puko beznađe. Dobro, posla u struci nema, ali ima ga negdje drugo. Možda je makar mali procenat krivnje i na nama.

KULTURA ŽIVLJENJA

Uloga roditelja se igra do kraja života. To je dar, ljubav, ali i odgovornost, obaveza.

Autorica ovog teksta je odrasla u zajednici s majkom i sestrom – matrijarhat, da se već historijski izrazim. Simbol muškarca, oca, hranitelja porodice je nešto s čim se suočila tek kasnije, jer eto, za nju je to sve bila majka. Ali, na sreću, u pitanju je rijedak slučaj, većina danas ima luksuz života s oba roditelja.

Nažalost, kod nekih je u pitanju patrijarhat i udobnost rezervisana za muškarca u porodici. Mada, budimo iskreni, većini je rezervisana ta udobnost, nepostojanje obaveza, nego igranje uloge djeteta koju veoma teško prerastemo. Živjeti sam ili s nekim ko nije član naše porodice je nametanje raznih obaveza, načina, na koje nismo navikli ranije. To je korak prema životu odrasle osobe, nešto poput puberteta, samo ovaj put držimo konce u rukama. 

SAMOSTALNOST

Roditelji su mi kupili kofere za rođendan, drago mi je da dijele moju ljubav prema putovanjima.

Ali, eto, stigao je trenutak, spakovali ste se i (možda i zauvijek) napustili porodičnu zajednicu. Neki trče trbuhom za kruhom, drugi da studiraju, neki da probaju suživot s partnerom. Razlog je nevažan, bitna je odluka. A sada dolazi neki novi svijet, kao za djetlića s početka članka, neko novo drvo. Svi vaši faktori su se posložili, ispunili.

Prva stvar koja vam se nameće je finansijske prirode i uvijek će biti prisutna, poput djeteta koje vas steže oko vrata, samo bez ljubavi. To su računi. Izmirite ih bez puno razmišljanja, s kojom mrvicom stresa. Sljedeća je raspoređivanje novca, a da preživite do sljedeće plate ili stipendije. To je maraton i tipična sportska aktivnost svakog studenta.

Morate savladati recepte poput jaja na 50 raznih načina, instant supice, kuhane kafe itd. Nije nemoguće, ni posebno teško, a i liniju dovodite u red. Počinjete sve više da ličite na svoje kolege, pitate se odakle se pojavljuju misteriozne gomile neopranog suđa i veša u vašem prostoru. Izdvojite nešto od svojih novčanica za luksuzne aktivnosti, poput izlazaka, duhana i alkohola. Jer, pobogu, mi smo društvena bića, a i živi se samo jednom.

Sada napokon imate slobodu da spavate kada želite, radite šta želite i, nažalost, jedete šta spremite. Nekoga zapadne samostalni život, koji je slobodniji, ali i obaveze su veće. Pojedini dobiju cimera koji odlično kuha. Dok neki pak trpe cimera koji hrče. Tu i tamo vas pogodi nostalgija za domom, maminom kuhinjom, prijateljima, ali prođe. Zadovoljni ste, no, nekim danima se pitate dokad će ovo ‘vako?

Pa, do kraja. To je život.

Pojedini će da se vrate, u udobnost. I to je sasvim normalno, ne treba ljude osuđivati, jednostavno su njihovi zahtjevi za ostanak jači. Ali, do kada ćemo živjeti u toj zajednici?

Pa, sve dok nas jednog dana majčinska ruka ne probudi i čujemo:

– „Sine, ustaj. Moraš na posao.“

– „A je l’ vrijeme majko?“

– „Vrijeme je sine, 35 ti je godina.“  

Comments are closed here.