„Kad prvi put čuju moje ime, neki se iznenade da sam rođena u BiH. Jedino je ‘j’ u Marija ono što odaje da sam sa ovih prostora. Moje djevojačko prezime Fekete je mađarsko, a moje udato prezime je irsko. Moj otac je zapravo Hrvat rođen u Turskoj, a njegov djed s mamine strane je imao poljske krvi. Ovaj posljednji detalj sam tek nedavno saznala. Dakle, u Sarajevu ovakav miks još uvijek nije neobičan, pa mi zato nije teško da se osjećam Sarajkom.“
Da su devedesete u BiH donijele, koliko i odnijele potvrđuje nam Marijina i Kevinova priča, pomalo nalik na crno-bijeli filmski romantik.
Kevin Sullivan, Škotlanđanin irskog porijekla je u Sarajevo prvi put stigao devedeset i prve, kao dopisnik iz Japana za list Guardian. Kratko boraveći u bivšoj Jugoslaviji, vratio se nazad u Tokyo.
Ipak, Sarajevo ga je pozvalo u oktobru 1992. i tu počinje prava priča.
Mariju, svoju sadašnju suprugu, je upoznao 27. oktobra, na njen rođendan, u sjedištu UN-a u zgradi PTT-a, samo dva sata nakon što je stigao. Oboje su čekali da rade intervju sa istim zvaničnikom UN-a.
Marija je u to vrijeme pisala za Oslobođenje, a Kevin za američku novinsku agenciju UPI.
„Postavljao je zanimljiva pitanja, i činilo se da je pun entuzijazma. Pitala sam se koliko će njegov elan u ratnim okolnostima potrajati. Ni slutila nisam da će taj Škotlanđanin irskog porijekla, jednog dana postati moj suprug“, započinje Marija.
Nakon nekoliko, zajednički provedenih, mjeseci u Sarajevu, odselili su se u Singapore, sa posjetom Šeheru ’95., te dužim boravkom u BiH tokom 1998/99, kada se rodila njihova kćerka Katarina. Rano djetinjstvo je provela u Španjolskoj, gdje su do tada živjeli, da bi se 2001. godine doselili u Sarajevo, nakon što je Kevin počeo raditi kao glasnogovornik OHR-a.
Kevin ističe kako su pozitivni aspekti prevladali političke i druge društvene probleme u proteklih 20 godina, a posebno teatarska, muzička, literarna i umjetnička scena, kulturna raznovrsnost i karakterističan smisao za humor koji je neprocjenjiv dio ovdašnje kulture.
„Sarajevski humor ima dosta sličnosti sa onim u mom rodnom Glasgowu“
Kao rođena Sarajka, Marija napominje da je svjesna kompleksnosti života ovdje. Kako kaže, jednu stvar ju je iskustvo naučilo: „Ne može se jednostavno sjediti i čekati da se situacija u društvu promijeni da bi i nama krenulo na bolje. Ako su jedna vrata zatvorena, to ne znači da se druga neće otvoriti. Ali to se može desiti tek nakon dosta znoja, rada, dokazivanja. Sreća u nesreći, kad govorimo o društvu u tranziciji je to što – zahvaljujući i internetu i specijaliziranim firmama – danas postoje ljudi širom svijeta kojima je posao da naprosto ‘love’ sposobne osobe i nude im šansu za bolji posao u zemlji ili inozemstvu“, dodajući da je to svuda trend.
„Nije to samo usud Bosne i Hercegovine – da izrazito nadareni li marljivi ljudi jednostavno neko vrijeme odlaze tamo gdje će njihov rad biti nagrađen na odgovarajući način, tamo gdje će biti cijenjeni, gdje mogu napredovati. E, sad, druga je stvar koliko će im nostalgija dozvoliti da tamo-negdje-daleko i ostanu. Kod mene je ta neobjašnjiva nostalgija prilično izražena, pa je i to doprinijelo, pored nekih životnih neminovnosti da se sa suprugom vratim u Sarajevo i pokušam biti od pomoći najbližima.“
Zašto ste tu?!
Pitanje koje se veoma često postavlja svima koji su iole uspješni u svom poslu. No, na naše pitanje ‘zašto ste tu’ Marija je upitala nas – „Zbog čega je tako teško povjerovati da je BiH jedna od najljepših zemalja svijeta, sa jedinstvenim prirodnim ljepotama?
„To je zaista tako. Imamo prekrasnu zemlju – istina ojađenu ratnim razaranjima. Imamo i ljude koji svuda u svijetu postižu uspjehe – možda i zato što su po prirodi otvoreni, druželjubivi, spremni da drugome priteknu u pomoć. Ali, eto, mi se stalno iščuđavamo kada ljudi sa strane dođu i požele živjeti ovdje. Kao da mi ne zaslužujemo tako nešto. To je velika zabluda. Mislim da bi ljudi u Bosni i Hercegovini mogli mnogo bolje živjeti kada bi se još više ulagalo u turizam i poljoprivrednu proizvodnju – naročito bilje koje se koristi u zdravoj ishrani i kozmetičkoj industriji. Ovo, naravno, nije neka nova ideja. Ali mislim da joj se ne poklanja dovoljno pažnje.
Mogli bismo također iskoristiti ‘višak historije’ kojim raspolažemo, kao što su to učinili gradovi Berlin i Atina, i mogli bismo otvoriti vrata umjetnicima širom svijeta da tokom cijele godine dolaze kod nas (a ne samo tokom festivala), da ovdje žive i pronalaze inspiraciju za svoja djela. Eto, na primjer, moj roman ‘Sarajevski zidovi sudbine’ inspiriran je velikim dijelom arhitekturom grada Sarajeva i rijetkim freskama na zidovima građevina.“
I Kevin i Marija su svojevremeno radili kao novinari. No, oboje su voljeli putovanja i razmišljali o književnoj karijeri koju sada ostvaruju.
Marija uglavnom piše za djecu:‘The Mermaid’s Dream’ (Sirenin san) ‘Podmornica u svemiru’, ‘Kaput za hrabre‘, Džepni uštipak‘, ‘Zaljubljeni vuk’… Pored knjiga za djecu, napisala je i zbirku kratkih priča ‘Slike iz novčanika’, kao i roman ‘Sarajevski zidovi sudbine’.
„Sjećam se da smo jednom prilikom, uz svijeću (ta romantika je bila izazvana nedostatkom struje zbog ratnih djejstava) sjedili u maminom stanu na Alipašinom polju i pričali o poeziji Yeatsa, Tennysona, o Čehovljevim pričama, Hemingwayu… Pripadali smo različitim kulturama, ali zanimale su nas slične stvari. I željeli smo da se ratni haos što prije zaustavi.“
Kevin je između ostalog, početkom 2016. godineizdao romanThe Longest Winter (Najduža Zima), a radnja je smještena u Sarajevu tokom tri dana pred kraj 1992. godine i bavi se uticajem koji konflikt ima na manju grupu ljudi. Kako kaže, želio je skrenuti pažnju na tri bitne stvari: 1) hrabrost ljudi koji su insistirali da susjede i dalje uvažavaju kao svoje sugrađane, neovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti. Ta hrabrost je bila prisutna širom Bosne i Hercegovine, a to se danas često zaboravlja; 2) apsurdnost ratne segregacije u zemlji koja je bila (i još uvijek je) itekako integrirana; 3) konačni trijumf ljubavi suočene sa mržnjom. (Najduža zima je dostupna u knjižarama Sarajevo Publishing, Svjetlost i Buybook. )
Ostanak u svakodnevnim odlascima
„Književnici mogu inspiraciju naći bilo gdje. Jer, pisanje je unutarnja potreba da se ispripovijeda nešto što nam se učini zanimljivim. Ljudi su fascinantni u svim dijelovima svijeta. A što se tiče gradova i zemalja, meni je Sarajevo nepresušni izvor inspiracije“, ističe Marija, dok Kevin dodaje da inspiraciju pronalazi u mjestima i zemljama u kojima je radio ili boravio (Italija, Japan, Grčka, Singapur, Španjolska, Bosna i Hercegovina, Škotska).
Naši zanimljivi sagovornici ističu da su možda nasjretniji oni ljudi koji se osjećaju kod kuće u više od jednog mjesta.
„Ja sam otišao iz rodnog Glasgowa prije 40-ak godina, ali još volim čuti ljude kako pričaju tipičnim gradskim dijalektom, uživam u tamošnjim jelima (pljosnate kobasice, jela sa curry-jem, čokoladni biskviti) volim taj humor; znači to je još uvijek moj dom na neki način. Ja sam boravio i živio u Sarajevu u posljednjih 25 godina, i to je moj dom. Proveli smo dosta vremena živeći na planinskim visinama u Španjolskoj, pa i tamo se osjećam kao kod kuće. Nadam se da će i naša kćerka imati sreće da se tako osjeća na više od jednog mjesta“, otkriva nam Kevin.
Marija nam je ispričala i primjer iz vlastite poslovne prakse.Prije više od sedam godina, sama je pokrenula projekt Style Writes Now s ciljem da književna djela (i njena, kao i mnoga druga) s prostora BiH i šire iziđu na svjetsko tržište, uglavnom u prijevodu na engleski… Trenutno priprema i nekoliko naslova, a do kraja ove godine se nada proslavi stotinu objavljenih naslova koji se mogu preuzeti, prilično povoljno, u digitalnom formatu, na mobitelu, kompjuteru, Ipadu, itd.
Ističe da joj je za pokretanje ovog projekta bio dovoljan samo kompjuter. „Čak mi ni radni stol nije trebao. Često u šali pokazujem dasku za sjeckanje povrća kao vlastiti pokretni stol kojeg nosim iz radne sobe u kuhinju – da usput promiješam ručak, napravim cappuccino itd. Ovakav izdavačko-prevoditeljski projekt sam mogla pokrenuti zahvaljujući činjenici da sam na internetu pročitala sve o vještini objavljivanja digitalnih knjiga. A prevođenjem se bavim poodavno. Jedino u šta ulažem vlastita sredstva su ilustracije i dodatno poliranje književnih tekstova na stranim jezicima.“
„Neke žene u slobodno vrijeme odlaze kod manikira i pedikira, a ja kontinuirano ulažem u objavljivanje elektronskih knjiga.“
Prednost digitalnih izdanja je to da njihov tiraž nije ograničen, i da objavljena djela mogu zauvijek biti dostupna putem interneta, ističe naša sagovornica koja je ove godine osvojila „Planetu bajki“ – prvu nagradu na natječaju Festivala dječije umjetnosti za najbolju bajku objavljenu u BiH.
Za kraj poručuju da će umjetnost vjerojatno doći na svoje ukoliko to i zaslužuje. „Pojedini muzičari i izvođači su u stanju da žive od onog što rade kao tzv buskeri. Nedavno smo gledali fantastičnog gitaristu koji je u Zadru svirao na glavnom trgu, pred zadivljenom publikom. Ne mislim da je on dobio neku pomoć od države. On je jednostavno svirao i pjevao a ljudi su željeli da ga slušaju. Nije to loš model za umjetnike širom svijeta“, zaključuje Kevin.
Ipak Marija dodaje da ne poznaje nijednog književnika/cu u BiH, pa ni u inozemstvu, koji žive samo od objavljivanja svojih knjiga. „Pisac je osoba koja stalno radi prekovremeno, i obavlja više poslova odjednom.“
Ovom prilikom poziva na njen Style Writes Now projekat, čija su vrata stalno otvorena nadarenim proznim piscima, bez obzira na njihovu životnu dob.
