U aprilu ove godine imao sam priliku raditi intervju s Nedžadom Isićem, velikim entuzijastom street arta, koji je u tom momentu imao prezanimljive razglednice murala i grafita koje su se prodavale u Buybooku (ako nekog zanima, evo ga link na tekst). Kako sam u tom momentu bio totalni duduk po pitanju Street Arta, intervju je veoma brzo prešao s razglednica na umjetnost općenito, a potom na regionalnu scenu te na kraju na lokalnu i probleme s kojima se Street Art umjetnici suočavaju. Na kraju sam, mislim, dobio neko minimalno osnovno znanje o ovoj temi. Prošla su četiri mjeseca i došlo je vrijeme za naredni nivo edukacije; ovog puta za sugovornika sam dobio Denisa Lea Hegića, berlinskog producenta i kustosa koji s Nedžadom (koji je ovaj put sjedio sa strane te se ubacivao u intervju tu i tamo) priprema jednu strašnu priču pod imenom ArtUp.
Za početak ono klasično prvo pitanje, šta je ArtUp , tko ste vi ljudi i šta pokušavate?
Ja sam Denis Leo Hegić, stanovnik planete zemlje. Šta pokušavamo? Nekad se stvorila jedna ideja da organizujemo inicijativu koja će spojiti umjetnike iz Sarajeva i Berlina koji se bave urbanom umjetnošću u najširem smislu te riječi. (Koga zanimaju detalji urbane umjetnosti, tu je link jednog ili dva super filma.) Naš cilj je da stvorimo neki prostor i infrastrukturu za scenu koja postoji i radi u ovom gradu. I to je možda neki cool fol. Svi se nekako u kulturi žale, ono: “Nema para, nema infrastrukture, nikoga to ne zanima, gdje ćemo, šta ćemo“, uvijek imaš taj neki ton pesimizma koji često dođe kao isprika da budeš inertan.
Cool fol u ovoj vrsti umjetnosti je da nama ne treba infrastruktura, galerija, muzej, kako ih već i nema ili su zatvoreni. Tako da, mi smo upali u sistem koji ne funkcioniše regularno za ostale umjetnosti, a nama je plodno tlo jer u principu mi stvaramo našu infrastrukturu. Grad pripada svima nama, urbana sredina pripada svima nama. Grad je naša galerija, naš muzej, a gradske površine su naša platna.
I onda se pitamo, zašto da prepuštamo javne površine isključivo billboardima i političkim partijama i reklamama i svim tim komercijalnim izjavama. Naravno, oni imaju svoje mjesto i furaju svoj fol, ali mi isto tako vjerujemo da u gradu ima i mjesta i potrebe za umjetničko izražavanje.
Ok, ali zašto baš ta dva grada, zašto spajanje Berlina sa Sarajevom?
Znaš kako, postoji ta neka konekcija dva vrlo slična grada. Možda bolje reći između zapadnog Berlina i Sarajeva. Zapadni Berlin je bio grad koji je nekad bio okružen zidom i ako postoji neki grad na svijetu koji može da priča priče o zidovima onda je to Berlin. S jedne strane zida je bila open air gallery, a s druge je bila zona smrti. Ali u tom zazidanom Berlinu stvorio se „lonac“, sve je bilo uzavrelo, ključalo i desile su se neke jako kreativne stvari, alternativne scene, alternativne ideje. Znači, razmišljanje nije negirati stvari koje postoje nego ponuditi alternativu istim. Od takvog zapadnog Berlina postao je ovaj današnji Berlin koji je kreativni centar Europe.
E, postoji ta paralela sa Sarajevom, grad u dolini, uzavreo između ovih okolnih planina, gdje također postoje mnogi talenti. I kad pogledaš historiju grada, haj’mo biti iskreni, svi nekako najvažniji pokreti pop kulture, alternativne scene, sve je nekako kretalo ili iz Beograda ili iz Sarajeva. I tu se ništa nije promjenilo. Vjeruj mi, klinci koji žive danas tu su isto tako kreativni, ludi i smiješni kao i oni u 80-im. I ja tu vidim neku konekciju, ono bosanski lonac i berlinski lonac.
Čuo sam da radiš i na projektu Urban Nation u Berlinu, šta je u pitanju?
To je neki globalni projekt, koji trenutno doživljava renesansu u svijetu. Urbana umjetnost i umjetnici također aktivno traže komunikaciju s institucijama i dešavaju se interesantne stvari s osnivanjima muzeja za urbanu umjetnost po cijelom svijetu. Ja sam, naprimjer, u maju radio na izložbi za obilježavanje 100 godina revolucije u Petrogradu s Goethe institutom i Street Art muzejom u Petrogradu. Znači, imaš Street Art muzej u Petrogradu, imaš jedan u Minhenu, koji radi već duže vrijeme, jedan u Amsterdamu, a između ostalog otvara se još jedan 16. septembra u Berlinu. To je projekt koji sam koncipirao i za koji sam uradio operativni koncept istovremeno radeći i na mnogobrojnim produkcijama širom svijeta u zadnje dvije-tri godine. Moje putovanje sada ide dalje, pa ćemo vidjeti šta će se dogoditi.
Prije nego i počnete s ArtUp-om da pitam gdje će završiti?
Mislim, evo baš s Neletom (Nedžad Isović) pričam, ono gdje će se završiti ovaj ArtUp, i ja stvarno nemam nikakav odgovor. Ako se ispostavi, da okrenem na zajebanciju, da za mjesec i po dana skontamo da je idealni odgovor ArtUp-u ćevabdžinica ArtUp, koja servira, ne znam ni ja, Art ćevape, onda je to odgovor, ako je nešto drugo – dobro onda je nešto drugo. Možda to sad i nije toliko važno nego samo da uspijemo da spojimo ljude, da možda budemo interesantni nekim eventualnim sponzorima, pravnim i privatnim licima koji su zainteresirani za to kako bi mogli neke naredne korake da iniciramo.
Na kraju krajeva, koliko god to naivno i idealistično zvučalo, radimo to iz najjednostavnijeg razloga jer volimo ovu umjetnost i umjetnike shvatamo kao prijatelje. Svi koji rade na ovom vole ovo. Ono što je nama veoma bitno je da ostvarimo mogućnost da vodimo umjetnike iz Sarajeva u Berlin, i Berlince u Sarajevo, da realizujemo artists-in-residence programe, ima stvarno talentovanih ljudi kojima bi sigurno bilo zanimljivo da sudjeluju u izložbama u Berlinu i drugim gradovima. Urban Art je globalni pokret i mi ga tako živimo i guramo.
Na zvaničnoj stranici ArtUp-a sam vidio svega, od videa, preko nekih tekstova, intervjua, biografije talentovanih ljudi. Zanimaju me te biografije, nekolicine lokalnih urbanih umjetnika/ca, kao i par svjetskih imena. To su suradnici ili?
Imena koja si vidio na našoj stranici su umjetnici koji su zainteresovani i koji će biti dio projekta kojeg mi trenutno realizujemo. Ali, to je stvarno lista „to be continued…“ Čisto početak. Mi pokušavamo da pričamo o svemu na što demokratskiji način. Dakle, želimo da imamo klince koji imaju 13 godina i počeli su nešto da rade okolo, da vježbaju, da crtaju, to je raja koju mi tražimo! Isto kao što tražimo renomirane umjetnike, koji se bave profesionalno s tim, kao i one koji su već nekoliko godina u toj priči. Stvarno početak neki a onda ćemo pokušati da involviramo sve.
E, sad, od tih 10-12 imena tamo, zašto baš Marina Zumi otvara priču, radi prva mural?
Marina i Sarajevska ekipa su prvi, dakle imamo dva projekta koji idu paralelno. Marina će raditi mural ovdje pored Miksera, a onda kroz par sedmica radimo community wall, gdje želimo da involviramo čitavu lokalnu scenu na jedan veliki zid, a kao što znaš imaš najrazličitije načine izražavanja: writere, imaš crtaće stripova, treći opet slikaju figurativno, fotorealistično… tako da planiramo uraditi taj community wall koji će kao strip eksplodirati pred tobom!
Marina Zumi je fantastična umjetnica iz Argentine s kojom sam ja već neko vrijeme razgovarao i njoj je veoma privlačna ideja da dođe ovdje, radi nešto s nama, tako da se sad stvorila ta mogućnost i ona dolazi da participira u svemu tome.
Eh, to otvaranje murala, to je nešto što mene malo nervira na Balkanu. Kakvo, ba, otvaranje murala? Ne razumijem, nismo ga zatvorili pa da ga otvaramo. Ljudi dolaze, crtaju, odu. Nije to sad neki happening, na koji treba da dođe načelnik općine i da “otvori” mural, ne kontam. Ali kontam da je potrebna senzacija, tako da smo se mi tu malo “nakrke” spetljali s Mikserom, pošto u cijeloj toj priči koju pokušavamo da iniciramo ja potrebno i malo pažnje. Intencija Marine nije samo da spojimo klince sa über-kreativnom umjetnicom koja je luda, koja će skaratati taj ogromni zid za par dana, da se nešto vidi, čuje, nauči, ispriča drugima, nego i da se taj neki mali cirkus zakuha koji će privući pažnju.
Iskreno, nama je puno interesantnije šta će se dogoditi u ponedjeljak, nakon otvaranja Miksera, naravno Marina će stvoriti prvi interesantni komad umjetnosti sa muralom, ali ono šta će biti poslije je jednako interesantno.
Mikser je očito odličan komšija?
Da, Mikser je super. I više nego komšija. Spaja nas isti idealizam. Mislim da smo svi u Mikseru velika djeca i da se držimo jedine zakletve koju smo ikada položili, a to je ona pionirska da “širimo mir i ljubav među djecom ovog svijeta”. Maja Lalić, kreativna direktorica Miksera i energija koja spaja sve, je od prvog dana bila fantastičan sagovornik i odmah nam je ponudila dobrodošlicu u Mikser kuću koju upravo grade.
Već sam spomenuo da su Beograd i Sarajevo bili neki alternativni centri i meni je ta konekcija Bg-Sa stvarno uzbudljiva… Znaš šta, ja mislim da smo mi jedni drugima nevjerojatno simpatični. Ja sam se sreo s Mikserom prije par godina u Beogradu i znaš, ono, već kad se zajebavaš s rajom u Beogradu, vrata ti se otvaraju samo zato što recimo imaš sarajevski akcenat. I obrnuto! Možda je u ovoj cijeloj nesreći koja nam se dogodila, dobra stvar u ovoj inicijalizaciji Miksera, to da smo možda još malo radoznaliji nego što smo bili 80-ih, jer smo tad malo više putovali. Jer pazi, sad kad odeš u Beograd, ti si radoznao da upoznaš neke ljude, kako oni tamo razmišljaju i obrnuto.
Mikser je dakle odličan partner koji nas podržava da razvijemo program na temu Urban Arta, koji bi se održavao u Mikseru, u nekim programskim blokovima u narednih 12 mjeseci. Od workshopova za klince, teenagere, predavanja, projekcija filmova. Ali kad kažem predavanja, ne mislim opet na nekog čiku koji će tebi nešto tuviti, nego na tipove koji imaju šta bitno da kažu.
Da se vratimo još malo na Marinu, da li nam se priprema još jedan njen kosmos ili?
Ono što je specifično u Marininom pristupu i u njenom radu je da se kod nje sve dešava u praskozorje. U tom trenutku kratko prije izlaska sunca. Zato ona crta svoje magične galaksije i prikaze neba i svijeta. Tu se nalaze i čarobne životinje i basne i veza s prirodom. Sve je to kod nje u tom trenu tik pred izlazak sunca. To je neka generalna poruka, koja odgovara i ovom projektu koji se trenutno rađa. Počinje novi dan, sunce izlazi, čarolija je još tu, a završeni motiv ćemo da vidimo osmog septembra.
A drugi lokalni umjetnici što će raditi na community wallu? Naravno, imenima me zanimaju…
Patwo, Dina, Boris Stapić , Enis Čišić, Muhamed Baručija, Saša Peševski, Benjamin Čengić…
Manje-više ekipa koja je u zadnje dvije godine radila sve velike murale u Sarajevu?
Da, manje-više to je ta ekipa s kojom startamo, ali naglasak je: street art pripada svima i svaki grad je naša galerija. Ne postoje “dobri” i “loši” umjetnici.
Za kraj, ima li još nešto bitno o čemu nismo pričali. O snovima, očekivanjima?
Za kraj, haj’mo pričati o snovima. Mi imamo tri sna – prvi je da oslikamo jedno cijelo bosansko selo u brdima, da napravimo neku eksploziju boja. Drugi je da prođemo od Dervente do Sarajeva i sve i jednu onu ruševinu pored puta pretvorimo u komad umjetnosti (Nedžad dobacuje „Trebaju nam tri života!“). To je u principu san koji nazivamo „Objavljujemo rat ratu“. A treći san je da iniciramo priču s klincima ovdje iz Sarajeva, jer je ova umjetnost najpristupačnija mladim ljudima i djeci. Nije to nešto u fazonu: „Sad ću ja da tebi kažem kako se ovo svata, koristeći vokabular kojeg niko ne razumije da bi sam sebe napravio važnijim nego što jesam, ovo je ozbiljna umjetnost i muzej i ti moraš da šutiš i ništa ne diraš.“
Ako vam nije dosta, tu je još nekoliko audio-isječaka koji nisu dospjeli u finalni intervju.
