Fedor Marjanović – kolekcionar beskorisnih diploma

KARIKE: Reci mi nešto o sebi?

FEDOR: Za sebe volim da kažem da sam kolekcionar beskorisnih diploma. Završio sam Odsjek za srpski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci, iz iste oblasti imam završena dva mastera i na doktoratu sam na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Takođe sam se pomirio sa tim da nikad neću završiti ruski jezik, ne zato što mi ne treba, već zato što mi nije potrebna još jedna diploma za skupljanje prašine. Za šest godina od diplomiranja imam upisanih šest mjeseci radnog staža u radnoj knjižici. Trenutno honorano radim za portal eTrafika i volontiram za produkcijsku kući Taskovski Films iz Londona. Ove godine sam počeo da prijavljujem priče na književne konkurse i već sam počeo dobijati prve rezultate. Životni san bi mi bio da živim od pisanja (ne samo knjiga, već i za različite medije, kao što su film, pozorište, igrice i slično).

KARIKE: Da li se visoko obrazovanje isplati?

FEDOR: U mom slučaju, ono se najmanje isplatilo.

KARIKE: Zašto?

FEDOR: Za šest godina prvi put sam dobio punu normu, ali samo na dva mjeseca. Sa druge strane, mnogi koji su me hvalili kao studenta i govorili mi kako ću ja učiniti mnoge važne stvari za nauku književnosti, danas su izgleda zaboravili na sve te hvale i neispunjena obećanja. Smatram da je u slučaju srpskog jezika na fakultetu veoma sužen izbor. Možeš biti ili nastavnik ili lektor. Ako kažu da ima drugih zanimanja, lažu, jer ja ih nisam vidio. Zapravo, taj studij bi trebalo da nudi mnoštvo opcija, ali program na fakultetu je previše tradicionalistički (ne tradicionalno) nastrojen.

KARIKE: Da li si se usavršavao negdje u toku studiranja?

FEDOR: Kao student srpskog jezika i književnosti nisam imao priliku nigdje da putujem i da se usavršavam, a znam da su takve mogućnosti postojale, i znam da studenti srpskog jezika na drugim fakultetima takve opcije i imaju i koriste ih. Tu su zapravo najmanje bitni studenti.

KARIKE: Ali zašto si se ipak odlučio za doktorat nakon svega?

FEDOR: Doktorat sam zapravo upisao dok sam još vjerovao da visoko obrazovanje u mojoj struci ima smisla. Sada, kada vidim da ljudi tek nominalno poštuju to što imam dva mastera, a suštinski ih ni ne zanima hoću li sutra umrijeti od gladi, imam potpuno drugu perspektivu. Pitanje je da li bih sa ovim znanjem upisao doktorske studije. Ipak, ne odustajem od doktorata, ne iz inata ili zato što hoću da završim nešto što je započeto, već zato što sam izabrao temu koju volim i što se sjajno osjećam na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu.

KARIKE: Misliš li da se neformalno obrazovanje isplati?

FEDOR: Mislim da se ono isplati u slučaju ako se posvetiš i ako se nađeš u onome što voliš. Ja sam na raznim mjestima volontirao, i to mi je donijelo različite upjehe. Međutim, nakon tri mjeseca volonterskog rada u eTrafici, Vanja Stokić mi je ponudila da pišem za njih po honoraru. Dakle, ona je prepoznala moj trud i zainteresovanost. Postoji još mnogo ponuda za neformalno obrazovanje koje dosta obećavaju, i na neke od njih planiram da se prijavim. Trenutno sam u fazi da se tražim i u drugim disciplinama, i iako je naporno, uživam u tome.Vrata se polako počinju otvarati. Najvažnije je to da kada se brava otključa, ja budem imao doboljno snage da ih otvorim.

KARIKE: Kako je raditi u školi?

FEDOR: Iako mnogi neće reći, rad u školi je veoma inspirativan. U početku mi je bilo teško dok nisam iskristalisao sliku toga kakav profesor zapravo želim da budem. Sada je mnogo lakše postići disciplinu i zainteresovanost kod učenika. To su mladi ljudi koji u učionicu unose svoje živote i sa kojima imate 45 minuta da izazovete nešto. Ukoliko oni u vama prepoznaju ljubav prema tome što radite, u većini slučajeva imaćete pozitivnu reakciju. I to i vas ispunjava. Zapravo, najljepši dio tog posla je rad u učionici iako zna biti mučno naporan.

KARIKE: Kakav je naš školski sistem po tvom mišljenju?

FEDOR: Nažalost, čini mi se da je naš školski sistem uređen tako da učenike posmatra više kao listove u dnevniku koje treba popuniti ocjenama i izostancima, nego kao živa bića koja odrastaju i na čiji razvoj i mi utičemo.

 

Školski program im usađuje znanje o jeziku, ali ne razvija kod njih ljubav prema jeziku. Tjera ih da čitaju knjige, ali nije organizovan tako da kod njih stvori ljubav prema čitanju. Kao da su mašine, a ne živa bića. Sa druge strane, profesori su oni koji se za to najmanje pitaju i kao da se sistem trudi da im što više veže ruke i u učionici i van nje.

Nezadovoljstvo prosvjetnih radnika ne proizilazi iz toga što im je „malo dva mjeseca odmora“, već iz toga što mi iz prvih redova posmatramo to kako se sami ophodimo prema našoj budućnosti. Mislim da su mladi ljudi mnogo pametniji od nas i da su zaslužili mnogo više od onoga što im mi sada pružamo.

KARIKE: Šta misliš o domaćoj književnosti?

FEDOR: Goran Dakić je sjajan pisac. O Tanji Stupar Trifunović da ne govorim. Njenu poeziju OBOŽAVAM!

Trenutno je objavila prelijep roman Otkako sam kupila labuda, o ljubavi dvije žene. Tanja toj temi ne prilazi nimalo napadno, već tako lirski i intimno, da svaki čitalac osjeti da tu nije važno što su se dvije žene zaljubile jedna u drugu, već što su se dva živa bića zaljubila jedno u drugo. Tu je i divna Lana Bastašić, koja je jedan od velikih potencijala koji je napustio ovaj grad. Velika je šteta što banjalučke knjižare zanemaruju njihovo postojanje, i u malo kojoj možete naći knjigu ijedne od njih dvije.

Šteta, jer publika postoji i interesovanje postoji, ali izgleda da to ništa ne znači. Nas nekoliko je pokrenulo akciju da redovno posjećujemo banjalučke knjižare i tražimo Tanjinu knjigu. Nažalost, naš trud još nije urodio plodom.

Comments are closed here.