Odgovori psihologa 22: „EmpaTI(i)JA“

Dragi/e moji/e,

na kraju smo još jedne godine.

Iza nas u našoj rubrici „Pitaj psihologa“ ostaju zapisi o našem zajedničkom trudu, posvećenosti, brizi, samoljubavi i borbi kada je u pitanju edukacija o mentalnom zdravlju. Ostaju zapisi unutrašnjih previranja, nedoumica, izazova, poteškoća. Ostaje hrabrost, smjelost da se skrovita ili manje prijatna mjesta u ličnosti stave pod pero, da se podijele, da se traga k boljem, ljepšem, konstruktivnijem.

U novogodišnjoj noći pored svih čestitki koje ćete uputiti vama dragim i važnim ljudima, sjetite se i sebe. Nazdravite sebi i (po)želite nešto jer, kako kaže Lakan, „želja nosi sa sobom svu našu sudbinu“.

Tu sam i dalje za vas. Pišite!

Iskreno vaš,

Ognjen Pjano, klinički psiholog

Pitanje broj 69: 

Dobar dan! Jednoj meni dragoj osobi je prije par godina dijagnosticirana teža depresija, anksioznost i paranoja. Osoba je od tada na raznim lijekovima koji se s vremena na vrijeme mijenjaju, međutim, pomaka nema. Po meni bi veliki pomak nastupio uz pomoć psihoterapija, odnosno odlaska kod psihologa, međutim, osoba to odbija sve ove godine. Čak smo napravili termin i našli psihologinju, ali je osoba u zadnjem trenutku rekla da ne može. Samo vjeruje psihijatrici s kojom je razgovor jako kratak jer ona uglavnom samo kontroliše terapiju. U zadnje vrijeme se stanje još pogoršalo jer ta osoba ima i psa i teško mu padaju duže šetnje sa psom, koje više ni ne obavlja, opet s obrazloženjem da on to ne može. Imam dva pitanja u vezi ove situacije: 1) Kako da mu porodica pomogne da se nosi s tim i da li postoji način da se osoba motiviše na jednostavne zadatke kao što je kupanje, kretanje, kuhanje i čišćenje, bez da se ta osoba osjeća kritikovanom ili neshvaćenom? 2) Da li u BiH postoje organizacije ili psiholozi koji bi počeli dolaziti na adresu čisto da provjeravaju stanje pacijenta i onda se s vremenom upuste u razgovore kao što je psihoterapija, naravno kao plaćena usluga. Kome se obratiti ili gdje upitati za tako nešto? Hvala puno unaprijed!

Odgovor:

Pozdrav za tebe. Lijepo je vidjeti tvoju iskrenu brigu i posvećenost za mentalno zdravlje tebi bliske i drage osobe. Svako psihičko stanje koje je ozbiljno narušeno i koje ulazi u domen psihijatrijskog tretmana zahtijeva uzimanje odgovarajuće i adekvatno propisane psihofarmakoterapije, odnosno redovno korištenje medikamenata propisanih od strane ljekara psihijatra. Ukoliko osoba nije zadovoljna rezultatima i učincima pomenute terapije, posebno ako to traje duži vremenski period, može da potraži savjet, mišljenje i nalaz drugog ljekara psihijatra, kako o svojim simptomima i poteškoćama, tako i o psihofarmacima. Kada uslijedi stabilizacija psihičkog stanja i funkcionisanja nakon odgovarajućih medikamenata, preporučljivo je raditi psihoterapiju kao i psihološko savjetovanje i podršku s osobom koja je kvalifikovana i sertifikovana za taj posao. Kada je u pitanju depresija, zaista ne pomažu fraze poput: „Trgni se, samo trebaš da se pokreneš, biće ti bolje, sve je u glavi.“ To može da bude dodatni rizik jer kod osobe koja se nosi sa psihičkim poteškoćama stvara osjećanja krivice, stida, sopstvene neadekvatnosti i slično. Podrška može biti ohrabrivanje za male korake. Takođe, možeš pitati tebi blisku osobu šta je to što možeš da uradiš za nju, ukoliko je zahtjev realan i u skladu s tvojim mogućnostima. Možeš da ponudiš pomoć u smislu kreiranja zajedničkih aktivnosti poput kuvanja i čišćenja. Možeš da kažeš da si uvijek tu za njega, da si otvoren/a da ga čuješ, saslušaš bez osuđivanja, te ukoliko si ok s tim da odete zajedno kod novog psihijatra. Da mu kažeš da postoje i drugi stručnjaci kojima se može vjerovati. Da nije sam. Da nije sramota imati mentalne poteškoće. Da ima rješenje. Kada je u pitanju dolazak na adresu radi provjeravanja stanja pacijenta od strane stručnjaka, mislim da je najbolje konsultovati profesionalni tim (psihijatar, psiholog, socijalni radnik, medicinska sestra) iz nadležnog centra za mentalno zdravlje koji bi takav posao radili profesionalno, organizovano, posvećeno i sistematski.

Pitanje broj 70:

„Poštovani, skoro sam izašla iz jednog toksičnog partnerskog odnosa. Nije bilo fizičkog nasilja, jest verbalnog i psihološkog. Teško mi je, ali osjećam rasterećenje. Kako smoći snage za dalje i kako se vratiti u ravnotežu poslije svega?“

Odgovor:

Žao mi je i saosjećam s tobom jer si prošla kroz takvo iskustvo. Fizičko nasilje predstavlja ekstremniji oblik violentnosti, ali to ne znači da trebamo podcijeniti druge oblike nasilja poput psihološkog, ekonomskog, verbalnog. Uostalom, savremene psihološke nauke i klinička praksa ukazuju da je jako teško govoriti o jednom obliku nasilja, jer jedan oblik nasilja može da utiče na neki drugi aspekt zdravlja (npr. kontinuirano verbalno nasilje vodi do akumuliranog stresa koji se odražava i narušava fizičko/somatsko funkcionisanje). Bravo na hrabrosti da izađeš iz takvog odnosa! Bitno je da znaš da nijedna osoba ni pod kojim uslovima ne smije i ne zaslužuje biti meta nasilja. U našim prethodnim tekstovima smo pisali o samonjezi i samoljubavi, te ti toplo preporučujem da ih pročitaš. Ukoliko se osjećaš sigurno i spremno, razgovaraj s prijateljima o tome kroz šta si prošla, kako si se osjećala, šta je to što te najviše povrijedilo. Možeš da potražiš radionice na teme poput: kako prepoznati nasilje, kako prekinuti toksični odnos, kako nastaviti dalje nakon takvog odnosa… Zaista postoji veliki broj njih koje su sada dostupne, često i besplatno, putem online platformi. Naravno, ukoliko osjećaš da dalje ne možeš sama, nemoj da brineš, i to je ok. Onda je uvijek dobrodošla i preporučljiva podrška psihologa i/ili psihoterapeuta koji bi nam u sigurnom okruženju pomogli da sagledamo i proradimo to kroz šta smo prošli, te krenemo dalje. Još jednom, bravo na hrabrosti da napustiš takav odnos, kao i na hrabrosti da podijeliš ovo. Tu sam za tebe; ukoliko želiš, piši mi i dalje!

 

 

Najčitaniji tekstovi

Bruno Jelović: Želja mi je osnovati azil za napuštene životinje
Ermina Gakić-Kulenović: Šta se dogodi kad izabereš život
Susan Sontag – počasna građanka Sarajeva i heroina svih nas
Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv
Moja priča o hidžabu – sloboda se krije u nama, ne u odjeći koju nosimo
Zlatna Karika Dino Bajrović: Volim svoj posao i uvijek imam tremu
Premotaj: Žene u BiH - od Kraljevine Bosne do danas
Zašto muškarci (ne) vole kučke?
Igra transformacije: Pravnica, vodena vila ili grčka boginja?
Gdje kupiti proizvode jeftinije i do 90 % od redovne cijene - Food Outlet Yumm
More Stories
Benjamin Bajramović: Posebnost naše nesreće jeste u tome što se poniženje uzima kao zdrava činjenica