Hana Galijašević – Od Velike Kladuše do Yalea

Hana Galijašević (18) osvojila je pet stipendija za neke od najprestižnijih univerziteta u Sjedinjenim Američkim Državama: Harvard, Yale, Princeton, Amherst i Colgate. Ova mlada Kladušanka, koja je nedavno maturirala, odlučila je da svoje iskustvo podijeli s Karikama.

Pored redovnih školskih obaveza, Hana je bila koordinatorica lokalnog tima Asocijacije srednjoškolaca u Velikoj Kladuši, a ostatak slobodnog vremena je posvećivala pripremama za takmičenja u matematici, informatici, fizici, te engleskom.

Hana Galijašević

„Ništa intenzivno, uvijek sam ta takmičenja smatrala zabavnima radije nego obavezom da satima dnevno sjedim i vježbam rješavanje problema. Nisam baš imala ni resurse, a pored rigoroznosti gimnazije, ni vrijeme da se potpuno tome posvetim. Jedno od takmičenja koje se pokazalo drugačijim je ipak World Scholar’s Cup.“

Hana ističe da je WSC takmičenje opšteg znanja koje na zabavan način provjerava bitne sposobnosti mlade osobe u današnjem svijetu – pisanje, argumentaciju, povezivanje naučnih polja i popularne kulture, te timski rad. „Ja sam za takmičenje saznala još 2016. godine preko interneta i nekih prijatelja, kad sam i učestvovala na regionalnoj rundi u Sarajevu. Da budem iskrena, tu sam se priključila jer me privukla jedna od tema iz društvenih nauka te godine i činjenica da je posljednji nivo takmičenja na Univerzitetu Yale. Tad još nisam ni zamišljala da ću otići upravo na taj posljednji nivo na Yale.“

Hana je osvojila 14 medalja od ukupno 17 mogućih, i to tri zlatne i 11 srebrenih, čime je svrstana u sami vrh ovoga turnira.

Što se tiče pokrivanja troškova za odlazak na takmičenje, Hana navodi da su joj pomogle osobe dobre volje preko stranice GoFundMe. „Činjenica je da su mi najviše pomogli stranci (ne mislim dijaspora, nego osobe koje ne poznajem) koji su pokrenuli samu priču o GoFundMe-u, pa su se onda priključili svi dobrovoljci, Asocijacija, i sl. GoFundMe nije dostupan u BiH, tj. BiH nije jedna od zemalja koje stranica podržava kao validnu za skupljanje novca na ovaj način „crowdfunding“-a, tako da ja o tome nisam ni razmišljala da sama pokrenem. Račun za mene je vodila Adela Mehić-Džanić, osoba koju nisam poznavala dotad, a koja živi u Austriji.“

Hana naročito napominje da rezultati sa WSC-a nisu jedini zaslužni za njen prijem na prestižne američke univerzitete. Kako sama ističe, WSC je zauzeo dvije rečenice u njenim aplikacijama od kojih je svaka imala preko deset stranica. Nakon prijema na veliki broj američkih univerziteta, Hana se naposlijetku odlučila za Yale. „Ogroman naglasak na američkim univerzitetima se stavlja na studentski život u sklopu kampusa, vannastavnim aktivnostima, druženjima, i sl. Svi studenti žive zajedno, jedu zajedno, uče zajedno. Uvijek su u okruženju svojih vršnjaka, u svim i različitim kontekstima. Kampus čine prvenstveno studentski domovi, pa tek onda ostale zgrade univerziteta. Tako da kad je osoba dovoljno sretna da aplicira tamo, i na kraju bude primljena na više institucija, pored same reputacije smjera kojim se planira baviti (a to ima priliku više puta promijeniti, jer se odlučuje tek krajem druge godine studija), mora ozbiljno razmatrati i ovaj dio života u naredne četiri godine. Harvard, Yale i Princeton, koliko god bili potanko usporedivi na akademskom nivou, imaju dosta različite studentske kulture i kampuse. Moja odluka za Yale je bila bazirana na ovome. Morala sam se pitati gdje sebe vidim sretnu i zadovoljnu, gdje ću se osjećati kao kod kuće, ne samo nakon četiri godine, već i počevši s prvim danom. Kako sam iskusila kampuse Harvarda i Yalea, između kojih sam se najviše dvoumila, duboko u duši sam znala da je to za mene Yale.“

Trenutak da je primljena na Harvard, Yale i ostale univerzitete Hana opisuje sljedećim riječima. „Saznala sam u jedan ujutro. Kad sam „smirila doživljaj“, roditelje sam morala probuditi u tri da im javim, pa i dalje vjerujem da su mislili da sanjaju jer mi je prije toga trebalo dosta vremena da ih uvjerim da se ovo neće desiti, jer su šanse bile toliko male da jednostavno nisam očekivala biti primljena ni na jedan od ovih univerziteta. Niko od nas tu noć nije spavao. Imala sam par prijatelja s kojima sam zajedno čekala rezultate, jer su oni bili ili u drugim vremenskim zonama, ili čekali vlastite, i njihova podrška i evidentna sreća zbog mene su mi neke od najbitnijih stvari, kako tad, tako i danas.“

Za kraj, na pitanje šta smatra da je najviše doprinijelo njenom prijemu na Yale i ostale univerzitete, Hana zaključuje: „Mislim da nije moguće ovdje odrediti jednu stvar koja je dovela do ovoga. Mislim da je jedini razlog što sam primljena, tj. jedini koji uzimam za činjenicu taj da sam aplicirala. Proces apliciranja je bio izuzetno mukotrpan i trajao je gotovo godinu dana, pa čak i dvije, ako ubrojim svoje lično istraživanje prilika koje se nude studentima na ovim institucijama, i u SAD općenito. Oni koji odustanu upola, ili ni ne probaju – njih definitivno ne prime. Aplikacija na ove univerzitete je skup svih karakteristika osobe koje se mogu staviti na papir: moja škola i obrazovanje predstavljeni su u svjedodžbama koje sam dostavila te standardizovanim testovima koje sam polagala, moja osobnost pretpostavljam da je predstavljena kroz pisma preporuke mojih profesora, moja kultura i razmišljanje, moj odgoj i sve ono čemu su pridonijeli moji roditelji, porodica i okolina, predstavljeni su kroz brojne eseje koje sam pisala, predanost kroz listu vannastavnih aktivnosti i nagrada i uspjeha u istima itd. Ne znam koji od ovih dijelova aplikacije je bio presudan da komisija (koja je veoma brojna) ‘prevagne’ u moju korist. Samo znam da sam im se iz nekog razloga svidjela, i upravo zato što mi je u to veoma teško povjerovati, mi je i drago. Dokazala sam sebi nemoguće. Da nisam aplicirala, da nisam odlučila potruditi se dodatno za to i pored škole i neslavnog prosjeka ocjena, ne bih nikad znala da to mogu.“

Ima jedna scena u čuvenoj jugoslovenskoj seriji „Grlom u jagode“, gdje glavni junak Bane Bumbar ispraćajući još jednog druga u bolji život negdje u inostranstvo, govori – stojeći na platformi gledajući voz s drugom koji odmiče – kako živi za dan kada će u Beograd početi dolaziti vozovi s ljudima da žive u njemu, a ne samo da odlaze iz Beograda. Od ove scene prošlo je više od četiri decenije. Otad ne samo Beoograd, već i cijelu regiju, napustile su poput Hane, neprekidne rijeke stotina hiljada ljudi, a ja se danas, kucajući ovaj tekst, pitam kao Bane prije četrdeset godina, da li će u Bosnu i Hercegovinu početi dolaziti niskobudžetne avio i bus kompanije koje će dovoziti ljude da žive u ovoj zemlji, a ne samo da iz nje odlaze.

aleksandar.krecar

aleksandar.krecar

Comments are closed here.