Damir Nikšić: I u zatvoru je sve sređeno i uređeno, no nema slobode

Šta je to bosanski san i da li je odsanjan, zašto nam slabo ide matematika, gdje je nestao povratak revolucije iz 1968. koju je najavljivao Džoni Štulić, za Karike nam govori Damir Nikšić. Osoba koju je nemoguće predstaviti jer je istovremeno konceptualni umjetnik, youtuber, satiričar, kritičar, analitičar, aktivista, stand up komičar, vloger.. stoga i sam intervju počinjemo upravo tim pitanjem:

Ko si ti, Damire, ustvari?

Angažovani umjetnik zapravo. To sve stane u taj naziv. Medij je manje bitan: može biti protestna pjesma, plakat, predstava, skeč, politički stand up, sve je to kritika društva, a ovo ostalo spada u aktivnost koja se zove učenje, istraživanje i razmišljanje. Sve je to rad, mada naučno-istraživački rad „u nas“ nije na cijeni, niti postoji, a najbolji dokaz da je i razmišljanje rad jeste taj da je masi raje mrsko da se njim ozbiljno i odgovorno bavi.

Bio si u Americi. Zašto si se vratio?

Kada sam se razveo, nisam imao više razloga da budem tamo. Gradio sam porodicu, život, karijeru, međutim, to ne samo da nema smisla raditi sam, već je psihički, a bogami i fizički nemoguće.

Svi znaju šta je američki san, ali  šta je bosanski san?

Ima dobar dokumentarac sa Noam Čomskim, zove se „Rekvijem za Američki san“. Dobro je pogledati ga. Mislim da ni Amerikanci više ne znaju šta je američki san. A bosanski san se zna šta je. Mi smo ga odsanjali jednom. I bio je to lijep san. Toliko lijep da nam se čini da nam se učinio. Bilo je tada, doduše, lijepo doba i drugdje. Šezdesete, sedamdesete, osamdesete su neponovljive u svjetskoj istoriji. Muzika, kultura, svijet. Sve je bilo predobro i na dohvat ruke.

No da se vratim na bosanski san. To je ono što fali Maku Dizdaru u svom raščlanjivanju imena Bosne. On nabraja i „bosa“ i „posna“ i „prkosna“, ali ima još jedna riječ, a to je „krasna“.

Kao što ima „Bosna Srebrena“, tako ima i „Bosna Krasna“. Naš jezik je jedan od slavenskih jezika tako da razne riječi iz staroslavenskog nastavljaju različite živote i značenja u modernim slavenskim jezicima kao što su i bosanski, tj. hrvatski, tj. srpski, tj. crnogorski. „Krasni“ na ruskom znači „crveni“. Očito se nekom nekad negdje crveno dopadalo pa je sve što je crveno postalo „krasno“ u našem jeziku. Tako je i Bosna „krasna“ samo i sve dok je crvena, ali ne od krvi, već od sna.

E, taj san, taj zajednički rumeni, krasni, san prepun ljubavi jednih prema drugima je najčudesniji, najslađi i najkrasniji bosanski san – za mene. A drugima je nešto drugo i svako ima pravo slobode na svoj san i svoju Bosnu, zar ne?

U Americi vladaju jednostavna pravila aritmetike: dva i dva su uvijek četiri. Međutim, u BiH izgleda vladaju pravila kvantne mehanike. Dva i dva je jedan dan četiri, drugi dan devet, a treći dan minus jedan. Zašto je to tako?

To je tako valjda zato što smo ispred vremena. Ili slabo znamo matematiku pa nas je lako prevariti. Brojevi nam loše idu. Da postoji nacionalna matematika – vjerovatno bismo je naučili. Ali eto, postoji jezik koji hoće da učine etnonacionalnim i tolika se bitka za njega i oko njega bije pa i dalje slabo znamo  gramatiku, k’o i matematiku.

Ove godine se obilježava pet decenija od studentskih protesta iz 1968. Džoni Štulić je osamdesetih godina najavljivao da će se vratiti opet 1968. Gdje je danas taj bunt kod mladih? Ima li ga danas?

Ima ga u drugim formama. Tada je postojao jedan, u vrh glave dva TV kanala. Nije bilo mobilnih telefona, manje je reklama bilo, manje konzumerizma tako da nije postojao ni današnji poremećaj nedostatka pažnje. I stari i mladi su mogli jedni druge slušati duže od petnaest minuta bez da im proradi stečeni refleks za reklamom ili nečim za grickanje, pušenje, pijenje. Danas imamo Istanbulsku konvenciju koju su osmislili napredni profesori i studenti iz 1968. Sve ono za što su se oni borili tada: jednakost, seksualna revolucija, kontrakultura, kulturalni Marksizam – sada dolazi u formi međunarodne konvencije koju moraju potpisati vlade u kojima vladaju i najveći desničari, ako žele da budu dio naprednog svijeta. Ljevica danas nije u partijama, već u civilnom društvu. Ljevičari nisu članovi partija, već nestranački članovi civilnog društva. Tako da ne bih rekao da je pokret nestao. Naprotiv, tadašnji revolucionarni pokret tadašnjih naprednih studenata je veoma prisutan: crno-na-bijelo, samo morate znati njegovu istoriju i pratiti stvari.

Nedavno si mladima doslovno poručio da se jebu. Šta si pod tim mislio?

Jednostavno, ako nastave da se razmnožavaju unutar svog naroda, svoje grupe, svog genetskog bazena – ubrzo će degenerirati tako da ne samo da neće sačuvati svoj etnonacionalni identitet, već ih ni rođena mati neće moći prepoznati. Bolje im je da „šaraju“. To i nauka dokazuje.

„Krasna Bosna“ je zdrava Bosna, a zdravu Bosnu i zdravo bosanskohercegovačko društvo čini samo i jedino „miješano meso“. Zato, ako mladi istinski žele spasiti i sačuvati istinsku Bosnu i Hercegovinu – neka „stave svoj ud tamo gdje su im usta“ – da parafraziram Amerikance, i neka počnu da se razmnožavaju preko entitetskih, etničkih, vjerskih i državnih granica. I to što prije, jer je „bijela kuga“ odavno zaprijetila biološkom opstanku „konstitutivnih“ na ovim prostorima. Njihovi pučki, narodnjački lideri će ih odvesti u biološki nestanak, tj. u budućnost u kojoj ih nema na ovim prostorima.

Neka se ne brinu, BiH je i dalje sekularna država pa, na svu sreću, postoji i civilni brak, tj. može ih  vjenčati opštinski službenik. Taj brak je posve važeći u BiH. A ako izglasaju vlast koja nije isključivo pučka, narodnjačka, onda morebit’ da bude i povoljnih kredita, stanova, škola, poslova i raznih olakšica upravo za takve brakove i djecu.

Bh. društvo je već nekoliko decenija razapeto između lijeve i desne političke opcije, između porodičnog tradicionalizma i liberalnog individualističkog kapitalizma, ne zna kojem carstvu da se privoli. Dokad će to trajati?

Porodični tradicionalizam i liberalni individualistički kapitalizam su oba desno. Jedan je konzervativna, a drugi liberalna desnica. Ne znam ko vam prodaje dilemu između ove dvije desne opcije kao dilemu između lijeve i desne opcije, ali tu ljevice nema. Pučke, tj. narodne, tj. narodnjačke stranke desnog centra su inače liberalni konzervativci. Oni kombinuju porodične, vjerske, tradicionalne vrijednosti konzervativaca sa liberalizacijom tržišta, tj. sa neoliberalnom ideologijom. Ta grupacija je vladajuća u Evropskom parlamentu (EPP), a članice te porodice, porodice pučkih, narodnjačkih stranaka su sa naših prostora HDZ Hrvatske, SDA, HDZ BiH, HDZ 1990, PDP, uskoro i SDS, a u Srbiji je to Vučićeva SNS. To je sve desnica, tj. od centra pa desno. Nema se tu kojem carstvu ko privoljavati, ako smijem primijetiti. Svi su oni ista Junkerova „famelija“. Svi su na vlasti. Desnica drži Evropske institucije. Evropsku Banku, Parlament, Komisiju, Vijeće Ministara – sve. Do kad će trajati lažna dilema za koju si me pitao? Pa trajaće vjerovatno sve dok traje elementarno nepoznavanje političkih prilika, ideologija i filozofija.

Šta koči BiH da krene naprijed?

Ovi svi gore navedeni. Oni ne koče samo BiH, već koče i evropsko društvo da se integriše i krene naprijed. Njima je u interesu da sarađuju sa poglavicama zavađenih naroda i partija jer su tako sigurni da ovi nikada neće zajedno sjesti i provaliti šta im „komesari“ evropske desnice rade. Najstariji recept za vladanje. Isto to rade i grupama unutar svog društva. Podijelili su radnike, proletere, potrošače na etničke i vjerske grupe, i ovi se ne mogu, ne znaju ujediniti i raskrinkati ucjenu i prevaru. A ovi ih ucjenjuju jer s jedne strane drže „Troiku“, tj. banke i kredite, a s druge Evropski sud, tj. „pravnu državu“, pa ti pozajme pare koje ne možeš vratiti, a onda te oderu na sudu i uzmu ti prirodne resurse, tj. nekretnine. Sve po zakonu i bez opaljenog metka.

Oni rade ono što ovi naši narodnjaci rade nama, tj. ovi naši narodnjaci rade nama ono što njima rade „njihovi evropski narodnjaci“. Sve je to jedna ista porodica.

Građani nikako da shvate moć koju imaju u svojim rukama. Već dižu ruke od svega i masovno sve više odlaze. Zašto je lakše otići u neku sređenu zemlju, nego od rođene zemlje napraviti sređenu?

Zato što će tamo lakše moći promijeniti i prilike u našim zemljama. S pravom su oni digli ruke od lažne demokratije i namještenih izbora ovdje. No imaće šansu da tamo, u zemljama EU, prije ili kasnije, kada dobiju pravo glasa, dignu ruke za pravednije društvo i demokratiju i konačno sruše desničare koji dominiraju EU od 1999, znači dvadeset godina. Ako uspiju da ih istjeraju iz institucija EU, počevši sa izborima 2019. situacija će se i kod nas početi drastično i ubrzano mijenjati. U to budite sigurni.

No pazite, sređene zemlje nisu sređene same od sebe. Sređenost i uređenost ne mora biti pozitivna stvar. I u zatvoru je sve sređeno i uređeno. Zna se red i poštuje zakon. No nema slobode. Za sređenu zemlju je potrebno napredno i slobodno društvo, a napredno i slobodno društvo ne postoji bez slobodarskih, naprednih i revolucionarnih ideja, tj. bez napredne Inteligencije koja te ideje plasira u civilnom društvu.

U naprednim i slobodnim građanskim društvima pravi lideri, politički i idejni, su u civilnom društvu. To su profesori, naučnici, umjetnici, filozofi, ekonomisti, biznismeni. Njih slušaju i poštuju i sami lideri partija. „U nas“ su i dalje lideri isključivo u političkom društvu, tj. na političkim pozicijama, u političkim partijama, kao što je to bilo u prošlom vijeku, mileniju, sistemu. Mi smo zaostali po tom pitanju. Ovo društvo nije napredno, ono je nazadno, tj. u regresiji. Nas neokonzervativci konstantno vraćaju u prošli vijek imitirajući nove „male diktatore“.

Napredne ideje moraju preuzeti civilno društvo, da bi civilno društvo preuzelo vođstvo, liderstvo. Partije su te koje moraju slijediti procese u slobodnom i naprednom društvu. U tim sređenim državama i uređenim, naprednim društvima, partije su političko sredstvo da te ideje koje dolaze iz civilnog društva budu implementirane putem zakona. Partije nisu sebi svrha, a daleko od toga da su političke karijere ili bogatstvo pojedinaca svrha čitavih partija kao što je to „u nas“ još uvijek slučaj.

U svojim video skečevima često ismijavaš naš mentalitet. Kakve su reakcije? Da li ljudi shvataju tvoju kritiku, da li shvataju da želiš da razbudiš pojedinca od etno-mafijaškog matriksa, ili se samo osjećaju uvrijeđeno?

Ne znam kako ko doživljava i shvata ono što radim, no ja nisam na budžetu i ne moram opravdati svoj rad kao što mora neko ko radi u javnom, tj. državnom preduzeću ili instituciji. Ja sam nezavisni, samostalni, slobodni umjetnik. Uživam sva prava i slobode kako građanska, ljudska, tako i umjetnička. S druge strane to što ja govorim se sasvim legalno uči na univerzitetima u BiH, pogotovo na Pravnom. Naime, postoje u zakonu pasusi koji itekako vrijeđaju kriminalni um i nemaju nimalo razumijevanja za kriminalne namjere. Još su netolerantniji od mene. Mogu ja napraviti radove još nerazumljivijima, da imaju istu poruku i smisao, ali da malo ko to može razumjeti, pa ćemo biti rahat i ja i oni koje nešto vrijeđa. No prije toga mi je bilo važno okupiti i obrazovati sopstvenu publiku. Vjerovatno sada možemo svi skupa dalje, otkrivati nove intelektualne i umjetničke horizonte, da se tako izrazim. To je odlika progresivizma – progres, tj. napredak.

Idu nam izbori. Po staroj provjerenoj formuli političari potežu tešku nacionalističku retoriku. Trenutno je aktuelna priča o trećem entitetu, međutim ti već nekoliko godina govoriš da je BiH potreban četvrti referendum. O čemu je riječ?

Četvrti entitet, građanski entitet. On ne mora imati teritoriju. Može biti u obliku jedne izborne jedinice na teritoriji čitave BiH, može biti u obliku „građanskog komunalizma“, dakle građanskih, „mješovitih“ komuna u gradovima etničkih etniteta; može biti i teritorija iznad 1000 m nadmorske visine koja je, po nekim popisima – nenaseljena. Tamo možemo odseliti. Ako nam ne budu dali da budemo dio BiH kao četvrti entitet, onda ćemo se odcijepiti. Ja to nazivam „Strato-separatizmom“.

 

Da ti nisu ovi stranci sa Liberlandom ukrali ideju?

Nije to ništa novo. Od sredjovjekovnih komuna, preko Pariške komune, anarhističkih komuna, sve je to dio jedne iste slobodarske internacionalne ideje. Ja sam svoj „Strato-separatizam“ kao umjetnički projekt počeo propagirati 2014. godine, ali ovi su u praksi proglasili Liberland 2015. I ja ih podržavam u tome. No, ja preferiram konceptualnu umjetnost, tj. ideju naspram prakse. Mislim da ideju praksa može uprljati, kompromitovati. Bolje je imati jasnu ideju vodilju nego navrat-nanos i nazor stići na cilj i završiti u blatu.

Moj „Strato-separatizam“ je više mentalni. Važno je biti u stanju „izdići se iznad“ nekih stvari, u glavi, i formirati zajednicu onih koji su „iznad“, koji su se odcijepili od prizemnih vrijednosti i politika, koji su u nekoj „stratosferi“, u internacionalnim vodama i na internacionalnom nebu, funkcionišu na internacionalnom planu, kosmopolitski, kao građani planete koju nastoje spasiti od idiota. Bolje je napraviti takav sloj u društvu, pa djelovati na njega iz te pozicije, nego se odmetnuti i zamonašiti u brdima.

Jednom je jedan slikar apstraktnog slikarstva rekao da atmosfera u ateljeu slikara apstraktnog slikarstva mora biti kao na 5000 m nadmorske visine. To je taj osjećaj, ta etika i estetika.

Na zadnjim lokalnim izborima si se kandidovao za načelnika sarajevske opštine Centar. Zašto si se odlučio na ovaj korak?

Pa zato da ne ispadne da samo pričam, već i da nešto poduzimam na tom planu. Da nisam samo teoretičar, agitator, već i praktičar demokratije. U ovom slučaju – direktne demokratije, jer su građani mogli glasati direktno za MENE.ba, kao nezavisnog kandidata, a ne za neku partijsku listu i politiku. No kada se čovjek kandiduje, onda mu vele da je sve prethodno pričao samo da bi se uhljebio, tj. „kapitalizirao“ na toj priči. Za jedne nisi dosljedan sebi ako se ne kandiduješ, dok za druge nisi dosljedan sebi ako se kandiduješ.  U svakom slučaju – dobro i korisno iskustvo, a najvažnije je kako moje, tako i saznanje drugih da u Centru ima 11% građana koji su voljni ozbiljno me shvatiti i dati mi svoj glas. Drugačije se priča nakon toga jer ne pričate samo sa mnom, već i sa 11% građana Centra, a možda i potencijalnih 15-20% građana BiH.

Da li imaš određene političke ambicije na predstojećim opštim izborima?

Naravno, ali to zavisi od raznih faktora. Ne toliko od potpisa podrške koliko od love. Potrebno je barem 30.000 KM da bih se prijavio i napravio bilo kakvu kampanju na državnom nivou jer se želim kandidovati se za državni parlament. To je teško skupiti online. Vidjeću.

Za kraj, hoće se vratiti Valter u Bosnu?

Valter važi za Sarajevo jer „Valter brani Sarajevo“. Zato se Valter mora prvo vratiti u Sarajevo.

Ako Sarajevo nije „Valterovo“ –  nema ni Bosne i Hercegovine. Ako Sarajevo nije kosmopolitski grad, glavni grad BiH, ne samo u administrativnom smislu, već u smislu da je grad svih nas, svih Bosanaca i Hercegovaca, otvoren grad svih Srba, Bošnjaka, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Kosovara, Mađara, svih iz regije i šire – onda ništa. Zaboravite BiH.

Sarajevo kao glavni grad SDA, ili SBB, ili SDP – nije ništa. Zato se prije svega mora vratiti Srbin u Sarajevo. Mora se vratiti Hrvat u Sarajevo. Mora se vratiti Sarajlija u Sarajevo. Pa će onda biti i Bosne.

Kao što pretpostavljate takav Valter za mnoge u Sarajevu danas nije dobrodošao.

Znači do današnjeg Sarajeva i današnjih Sarajlija je.

aleksandar.krecar

aleksandar.krecar

Volimo pročitati vaše mišljenje...