Književnost mladih: Paula Ćaćić

Čini se da više ne pušiš

čini se da više ne pušiš.                                                                                                                          

više ne stvaraš oblake oko sebe.                                                                                                                

više mi nisi privlačan kao što si nekad bio.                                                                                    

osvećuješ mi se                                                                                                                                               

s prepristojnim  „kako si“,                                                                                                                            

kao da te uopće zanima.                                                                                                                       

vidiš me,                                                                                                                                                      

s lošim tenom, podočnjacima,                                                                                                                              

u maminom kaputu s podstavom za ramena,                                                                                             

šta misliš kako sam.

                                                                                                                                 

one noći sam bila pored tebe,                                                                                                      

raskriljena, nesmiljena, predana.                                                                                                                  

one noći htjela sam nestati                                                                                                                        

i rastvoriti se                                                                                                                                                 

u isto vrijeme, u istoj sobi,                                                                                                                            

u   istoj  n  o  ć  i.

čini se da više ne pušiš.                                                                                                                                

više za sobom ne ostavljaš mrvice duhana.                                                                             

možda drugačije mirišeš.                                                                                                                  

prenoćiti uz nekoga                                                                                                                       

intiman je čin,                                                                                                                                        

čuti tuđe disanje                                                                                                                                            

kada misle da im se ništa ne može dogoditi,                                                                                   

intimno je i bolno,                                                                                                                                

gotovo u jednakoj mjeri kao shvatiti                                                                                                           

da više ne znam jesi li ikada i bio gorljivi pušač.

 

Odmorište

Ne znam što će biti
i ta pomisao me može lako dokrajčiti.

Na zidu je slika sa crkvom u brdima.

Ležim na desnoj strani bračnog kreveta.

Na mobitelu nema zelene lampice koja kaže “netko misli na tebe”.

Još nisam otišla u svoju staru sobu.
Tamo malo što da je ostalo od mene.

Privikavam se.
Noću čujem zvukove prirode, a ne ljudi i prometa.
U provincijalnoj sam divljini.
Vlastito tijelo mi postaje razonoda,
kao glazbeni instrument: kad ga dotakneš ili boli ili zabavlja.
Tamo gdje si ti, sve je šumovito
(i za mene značajno).
Jednom sam bila u crkvi u brdima
blizu tamo gdje si ti,
među odbačenim štapovima i drugim ortopedskim pomagalima.
Kada si okružen prirodom, lako povjeruješ u boga.
Tamo sam predala svoj duh zarad svoga tijela.
Godinama poslije,
u urbanoj zlosretnosti,
tebi sam predavala svoje tijelo
kao pošiljku koja je odavna trebala stići
na neki daleki otok pun raznih vrsta.
Čovjek nije otok, rečeno je.

Ponovo se privikavam
kao na kopno.
Ležim sama.
Kao na vodi.

Što više znači biti kod kuće?

 

Razglednica

 Vučem se po kauču, krevetu,
po cijeloj kući.
Prokrastinacija je poezija.
Poezija je prokrastinacija.
Govori mi moj unutarnji glas.
Kakav klišej.

Joska hoda bosa po Indiji.
Ujutro se druži s gušterima.
Svaki dan jede rižu
i fotografira se s muškarcima
koji nose turbane.
Indija je poezija.
Poezija je Indija.
Kakav klišej.

Držimo grožđe i polovicu limuna
na stoliću u dnevnom.
I to je poezija mrtve prirode.

Ne mogu napisati pjesmu.
Nema šanse.

Mamine orhideje gledaju na ulicu.
Moj kaktus se sasušio.
Ne znam zašto još uvijek držimo ventilator.
To je kao kad bor ostane predugo nakon Božića.
Ljeto je prošlo…
Vrata su otvorena.
Možda netko bane.
Ponekad banu gosti, ponekad susjedi.
Valjda tako i pjesma – bane.
I iznenadi poput naglog udara vrata zbog propuha,
poput zametnute razglednice iz daleke zemlje.

 

Rikverc

Neutvrđene putanje oslanjaju svoje vjeđe o horizont.                                                                       

Počela sam oponašati bliskost
u zrcaljenju neprobojnih razgovora.

Dok odlazim u rikverc,
vidim crnoga i bijeloga konja u selu
kako skakuću jedan oko drugog,
sretni, pušteni, slobodni.
Bjelina snijega sve to još više čini mojim domom.
Djeca se spuštaju niz nasip
kroz smijeh, igru.
Ja odlazim. . .
da bih se ponovo vratila
u ulicu s najljepšim zalaskom sunca
ili tamo gdje se odigralo sve
– u visokoj travi, drhturenju, stidu.

Tragovi me čine uplašenom i nesigurnom.
Putujem,
a moje se cipele čudnovato usijecaju u zemljano tlo.
Trebam li zažmiriti?
Kažu, drugi put manje boli.
Drugi put znaš s čime se suočavaš.
Drugi put nije prvi put,
u tome je caka.
A treći?
Peti, šesti?
Samo znam da su me otvorili, provirili, namjestili
i opet zalijepili.
Ničega nije bilo za odstraniti.
Možeš stati na vlastite noge, budi sretna.
Štošta se da savinuti u daljinama.
Nedogled, to mi je jedna od dražih riječi.
Budi sretna,
netko se iz tramvaja nada da će ugledati
nasmijano lice nasred ceste.

*Izbor pjesama iz zbirke Povratna karta (2017.) 

Paula Ćaćić rođena je 30. lipnja 1994. godine u Vinkovcima, a odrasla u Županji. Studira indologiju i južnoslavenske jezike i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Poeziju je objavljivala u raznim časopisima i na web portalima te je sudjelovala na večerima poezije u Ljubljani i Zagrebu. Na 27. Pjesničkim susretima u Drenovcima dobila je priznanje za najbolji rukopisni prvijenac koji je 2017. godine i objavljen pod naslovom „Povratna karta“. S kratkom pričom je bila u užem izboru za nagradu Preprekova jesen (2017.). Stalna je suradnica web portala VOXfeminae na kojemu piše o kinematografiji i televiziji iz feminističke perspektive. Prevodi književne tekstove s bugarskog i slovenskog jezika.

Comments are closed here.