Žana Gauk: Neprijatna pitanja su jedina legitimna pitanja!

Afere političara. Kriminal i korupcija uticajnih ljudi iz javnog života. To su teme o kojima, između ostalog, piše Žana Gauk koja se bavi istraživačkim novinarstvom; trenutno piše za online magazin Žurnal.

Pokušala sam da saznam boje li se ti ljudi zbog svog pisanja, da li ih neko štiti i kako izgleda njihov posao.

Možeš li opisati jedan svoj radni dan?

Ja bih te sada slagala kada bih rekla da je moj radni dan jedno ludilo. Evo vidiš (našle smo se na kafi da uradimo intervju; smijeh). Ima dana kada ne stignem da dignem glavu od tastature. Ipak, većina je dana u kojima ja stvarno uživam u razgovorima s ljudima kojima je stalo do toga da prava informacija dođe do javnosti. Svaki novinar ima svoje izvore koje gradi godinama, odnosno upoznaje ljude i stiče njihovo povjerenje. I onda to izgleda ovako: ,,E, imam informaciju za tebe, hajde da se nađemo danas!“ Ili, ,,Imam papir za tebe, hajde da se nađemo danas!“. I onda kreću ta istraživanja. Provjeravate informaciju od drugih izvora. Provjeravate informaciju u institucijama. Sklapate svoju priču. Svaki novinar ima svoju bazu podataka. Svaki novinar mora da ima pamćenje vrlo dobro kako bi nekada neku priču i temu izvukao iz naftalina i ponovo je aktuelizovao. Neke teme su toliko ušuškane i svi misle da su one prošle, a u principu nije im bilo kraja. Priče uvijek trebaju da se ponavljaju kako bi one i konačno dobile epilog.

Kako izgleda to kada se novinar zamjeri nekom kriminalcu?

Nagrada za najbolje istraživanje o korupciji

Oni prijete tužbama, tučama, svim i svačim. Evo ja sam prošle godine imala jedan razgovor s jednim prijedorskim tajkunom koji je meni rekao da su u Republiku Srpsku došli ljudi sa zadatkom i da ja treba da se čuvam (o tome sam inače napisala i tekst). Kad sam ga pitala jesam li ja dio njihovog zadatka, on je meni rekao: ,,Ne znam ja, ja samo upozoravam!“. Ja sam žensko. Ja idem kući sa svojim djetetom.

Nije jednostavno.

Ali, dok radim taj posao pošteno i dok postoji cilj zbog kojeg se radi takav posao, a cilj jeste javni interes, onda strah negdje gurnete po strani. U istraživačkom novinarstvu, ko se time bavi iskreno i pošteno, najbitnije je da ima papir koji će u svakom momentu da stoji iza vas. U tom slučaju nema straha. Uvijek ima od nasilja, da se razumijemo. Ali, straha od neke tužbe, od suda, od zatvora, od kojekakvih pravosudnih stvari zaista nema. Do svakog istraživačkog novinara stižu informacije, to je nevjerovatno. Ali, od tih 100 % informacija on će objaviti 30 % zato što tih 30 % može da dokaže.

Da li te je nekada strah da ćeš i pored tog papira koji imaš dobiti neku veliku kaznu koju ćeš teško moći da otplatiš ili da ćeš biti kažnjena na neki drugi način?

Kad imate korumpiran sistem i korumpirano pravosuđe od početka do kraja, realno postoji šansa da se i vi nađete na toj klupi. Ali ja se zaista ne bojim toga zato što ja govorim istinu. Nisam se nalazila u takvoj situaciji, ali nikad ne razmišljam tako zato što imam osjećaj da onog momenta kada bismo počeli da razmišljamo tako došli bismo do autocenzure i cenzure koja je u našem novinarskom prostoru itekako zastupljena. Zaista ne želim da se opterećujem takvim stvarima. Svaki normalan i pametan novinar iza sebe ima dobru redakciju koja će uvijek i u svakom momentu stati iza njega i koja mu, na kraju krajeva, i daje tu vrstu slobode da on govori i piše, ali samo na osnovu činjenica.

Koja je cijena toga što radiš i kako se nosiš s osudama i upiranjem prsta zbog onoga što pišeš?

Cijena je ta što je oko mene ostalo jako malo prijatelja. Ali, oni koji su otišli mi i nisu bili prijatelji. Oni dođu i kažu: ,,A što se petljaš u sve živo?“, ,,Što ti misliš da trebaš to da mijenjaš?“, ,,Pusti dobro nam je.“,  ,,Nemoj dirati u to, imaćeš posljedice!“…

Cijena koju plaćam je ta što sam često u nekom verbalnom sukobu s kolegama koji pristaju da rade za sigurnu platu. Pristaju da sjede u redakcijama i napišu dvije-tri riječi i da samo prenose informacije od tačke a do tačke b bez da uključe mozak.

Redakcije su se pretvorile u fabrike, uglavnom fabrike laži.

Najnormalnije se nosim i s kritikom. Ja isto tako pogriješim. Ne mogu da znam sve. Ja ću pitati danas pet svojih kolega šta misle o nekoj temi na kojoj radim. Jer, pet različitih mozgova će ti dati pet različitih uglova pa ćeš imati širi pogled na priču.

Može li se živjeti od novinarstva?

Može se živjeti, obogatiti se ne može. Obogatili su se pojedinci koji su privatizovali medije – privatizovali u smislu uzeli pare za svoj sitan ćar i za svoj interes. Ja, iskreno, radim za platu koja je pristojna. Od novinarstva može da se živi jedan pristojan život u redakcijama koje znaju da cijene svoje novinare. Mnogo je redakcija koje ne znaju da cijene svoje novinare.

Evo npr. neki dan je meni stigla ponuda od jednog kolege da uradim istraživačku priču za toliko sitan novac da je to poniženje. Pritom, ja vrlo dobro znam koliko će taj novinar koji radi tu priču uložiti sebe – koliko će uložiti truda, svojih resursa, izvora i svega ostalog da bi napisao tu priču kvalitetno. Nisam pristala, naravno. Vi morate, kao i svakog radnika, da cijenite čovjeka preko puta sebe, da mu date odriješene ruke (u smislu da nema cenzure) i da ga platite adekvatno za taj posao.

Štiti li neko novinare u BiH?

Ne.

Mi imamo neka udruženja koja se navodno bave zaštitom novinara. Pritom vi, recimo, imate ovaj slučaj od prije nekoliko mjeseci kad je pretučen naš kolega Vladimir Kovačević sa BN televizije. Novinarska udruženja su oštro osudila napad. Pritom pokušali su ubiti čovjeka. Postoje ta neka udruženja koja nisu u stanju da okupe novinare. Novinari nisu ti koji će se u ovoj državi samoorganizovati.

Vi imate proteste ove od neki dan u Hrvatskoj gdje su se ljudi okupili oko parole ,,Oteli ste medije, novinarstvo vam ne damo“. Ja ne znam da su se novinari ovdje kod nas okupljali osim ona dva-tri dana kad je kolega Vladimir pretučen. Tražili su od policije da radi svoj posao. Policija, naravno, nije radila svoj posao. Počelo je to neko suđenje koje, meni sad u ovom momentu, izgleda kao da će se završiti kao jedna velika farsa.

Gdje počinje korupcija?

Evo navešću primjer. Neki dan sam čula da je u jednoj banjalučkoj osnovnoj školi djevojčica pričala u razredu kako je njen tata (koji je inače funkcioner) jednoj nastavnici učinio životnu uslugu i nastavnica nju voli. Problem je u tome što naše generacije stasavaju na kriminalu i korupciji. Većina ljudi će prihvatiti da iskoristi vezu da ode na medicinske preglede, da se upiše na fakultet, kupi diplomu. Imate primjere gdje ljudi u crkvi odu na liturgiju da se pričeste pa dođe pop i za ruku ga dovede preko reda.

Ovdje se generacije vaspitavaju tako da se nizašta ne bore, da sve ide linijom manjeg otpora. Pristajanjem na te sitne koruptivne radnje zapravo stvaraju koruptivni sistem. Trebaće vremena da se ovo iščisti i da se ljudima objasni da samo svojim radom, trudom i znanjem mogu i trebaju da dođu do određenih ciljeva. Ja znam da ovdje postoje mladi ljudi koji zaista tako razmišljaju. Svaki dan srećem takve mlade ljude. Sa starima više neću ni da razgovaram jer stari nam govore na izborima kada izađu kako razmišljaju. Ovdje treba probuditi mlade koji će zaista početi da razmišljaju svojom glavom.

Šta bi savjetovala mladim ljudima koji bi željeli da se bave istraživačkim novinarstvom?

Bilo kojim poslom da se bave, ja bih ih savjetovala da rade pošteno, odgovorno i bez ikakvog kompromisa. Kažu da su, što se tiče novinarstva, neprijatna pitanja jedina legitimna pitanja. Novinar ne smije da bude neko ko će prenositi informaciju od tačke a do tačke b. On od tačke a do tačke b mora da razmisli o toj informaciji. Treba razmisliti u kom se ona vremenu dešava.

Treba da pokuša sagledati kontekst u kojem ta informacija postoji, plasirati je javnosti, ponuditi neko rješenje ili zaključak. Samo tako se može raditi ovaj posao i nikako drugačije. Jer, kako kažu, ako nije istraživačko nije ni novinarstvo.

*Fotografije preuzete iz privatne arhive Žane Gauk

Comments are closed here.