Kakav je osjećaj istrčati polumaraton?

Nisam bježala, već išla ka cilju. Nisam se takmičila protiv, već trčala zajednički. Gurala sam se sama, a na kraju me pogurao neko drugi. Uočila sam pola onoga što hodajući nisam uočila. Oko sebe i u sebi. Nisam istrčala, već doživjela polumaraton. Sve je prošlo brže nego inače, ali ko bi rekao da prolaznost ponekad ima okus vječnosti?

Za svaki trening priprema, na kojem sam radila dužine, uvijek sam se dan/noć prije psihički pripremala – jačala volju, motivaciju i dah, kako bih naredni dan istrčala zadanu dužinu.
Noć pred Xl sarajevski polumaraton sam sebi zacrtala isto – jačala volju, motivaciju i dah, ali i misao da je to sutra isto trening i da je za svaku tremu birani pretplatnik trenutno nedostupan. Odazvala sam se nekom neobičnom smiraju i lijepim toplim mislima uoči 21K ‘trkačkog ispita’. Šetam sarajevskim ulicama, a ugodni noćni povjetarac mi daje dobar signal, tapšajući/ tapšući me po leđima. Bit će to isti vjetar koji će me sutradan skoro otpuhati sa trkačke staze, but that’s fine. Nisam zlopamtilo.  
Kaže sestra doći ću ujutro da te bodrim, naravno, stoga se noćas neću zadržavati na party-ju. I istina, nije došla kasno, došla je rano. 07:30h Edna ulazi u stan, misleći da ju ne čujem, a malo potom zahrče pod dvije zimske deke.

Lagano se spremam, ponovim ciklus dubinskih udisaja i izdisaja. Zapamti Edina: „Ovo je samo trening.“

 

Foto: Vanja Čerimagić

Idući prema startu, ispred BBI centra, osjetila sam klasičnu sarajevsku nedjelju. Samo malo drugačiju.  Sunce je grijalo u klasičnom nedjeljnom tonalitetu, ali sa više ljudi nego inače, koji su se lagano počeli šetkarati Titovom. Dok sam čekala da semafor pozeleni, ispred mene se našla skupina dubrovačkih trkača, sa kojima sam se interaktivno smiješila i ispozdravljala. Kažu ‘spremni’, kažem ‘spremna’. Zeleno se upalilo i svako svojim putem.

Ja, prema BBI ispred kojeg me čekala moja raja Trčanje i to. Budući da je naša vođa Nudžejma i sama iščekivala nedjeljni triatlon Ironman u Puli, u njenu funkciju uskočila je Merjema, jedna od najmlađih u grupici. Dok smo dočekivali ostalu raju, ispijali čaj, grickali Bademove poslastice, sat je polahko otkucavao minute do takmičenja, koje su se mogle prebrojati na prste dvije ruke. Ni sami ne znajući kako našli smo se u masi raje, čiji se entuzijazam osjetio u petnim žilama.

 ‘Samo je trening, nigdje ne žuriš. Uživaj’, još jednom sam ponovila sebi i pridružila se svojim trkačima, koji su se odjednom pretvorili u foto modele , a i ja s njima. U momentu okruženim masom nasmijanih lica i tijela čija je gestikulacija otkrivala nadanje i samo nadanje, shvatila sam da sam na mjestu na kojem želim biti. Jedinstven je to doživljaj sarajevske nedjelje, koja je izazivala odmor, ali na nešto drugačiji način. U tom momentu pozdravila sam život i zahvalno disala posljednje minute pred START.  

Mobitel zazvoni – Edna: „Hajde da te vidim, izađi samo malo iz gužve.“  Odem, uslika me, zagrli, poljubi. Kaže, izvini ‘omaklo mi se sinoć’. Naravno da ne zamjerim. Dok god kvarimo, dotle i ispravljamo.
Vraćam se nazad ekipi. Jesmo spremni ? Jesmo.

TRI, DVA, JEDAN – IDEMO !

Prvih pet kilometara pratili su rutu prema Pionirskoj dolini, a potom krug oko stadiona. Pionirska uzbrdica mnogima je oduzela dosta energije u kombinaciji sa početničkim entuzijazmom. Znam to, sjećam se kad sam trčala svoju prvu trku u maju. Trčiš, a ustvari poletiš. Početničku energiju i sav entuzijazam istrošiš u startu, tako da se poslije petog kilometra pitaš ‘djesam,štasam hehe’. Ustvari, treba lagano krenuti. Istina je da nam se nigdje ne žuri. Čak su i najbrži na sredini, a to je ono što je bitno. Pronaći svoj središnji tempo i držati ga se.  Laganim tempom penjem se prema Pionirskoj i mislim kako je ovo ‘samo još jedan lagani trening’. I uspijeva. Kad se prepustiš trenutku, bez preuveličavanja utrke i samo kreneš trčati na sebi svojstven način – jer je nedjelja. Jer je lagani povjetarac. Jer je dovoljno osunčana. Jer si zdrav. Jer si pojeo dovoljno kalorija u subotu, koje trebaš istrošiti.

I kada potrčiš, jer ti se trči, a ne jer je trka i znaš da moraš – tada će ti se i zaista trčati. Sa osmijehom. I tada nećeš pasti na prvim uzbrdicama, već ćeš ih nadmudriti laganim koracima.

Sve vrijeme penjanja Merjema nas je bodrila i ‘držala na okupu’. Skrenuli smo na stadion i bilo je veoma zanimljivo mijenjanje lokacija. Volim random ulice, mjesta, lica, drveće, kuće, mirise. Našu trkačku stazu na stadionu baš i nisam zavoljela, obzirom da je podsjećala na otrcani tepison koji je prevelik za jednu sobu pa je na nekim mjestima podignut i skušljan. Eto takva je i naša atletska staza, po kojoj treba paziti da ne zapneš.

Približavamo se petom kilometru i prvoj okrijepnoj stanici, na kojoj se dijelila voda u papirnim čašama. Zanimljiv prizor, jer tek tada shvatiš koliko nam u suštini treba voda i koliko smo mali naspram tog elementa prirode.  Osvježava nas kad je potrebno, pospješuje zelenilo, čisti nam ulice i omogućava da, u konačnici, trčimo taj polumaraton.

Nastavljamo prema Vilsonovom šetališu, a ja razmišljam ‘kako bi bilo da pokupim  sve ove  čašice po podu i bacim negdje u kontenjer’. Prvi prizor drveća koje svojim granama poželi dobrodošlicu svima koji se upute na Vils me prebacuje na moje sretno mjesto. Postajem preplavljena emocijama, budući da sam nakon skoro dva mjeseca opet na mjestu na kojem sam prvi put i počela trčati. Na mjestu gdje sam nalazila motivaciju i inspiraciju.  I na mjestu gdje smo izrodili našu grupu Trčanje i to.

Trčim i udišem svaki list, grančicu, ptičicu i klupu. Sva čar Vilsonovog šetališta kao da se obrušila na mene i gurala naprijed. Magija je počela da djeluje, tako da zapravo nisam trčala ja, već sve uspomene i nade u meni.

Koliko sam samo puta trčala sama i zamišljala ljude kako trče uporedo sa mnom. Koliko sam samo puta zamišljala međusobna bodrenja tokom trčanja i timski rad. Koliko sam samo kilometara prešla težeći ka ovom trenutku.  Srce mi se polahko punilo zahvalnošću i zadovoljstvom. Korak mi se olakšavao, a noge kao da su se smiješile. U svakom slučaju osvježenje na desetom kilometru mi skoro i nije trebalo, budući da me Vils dovoljno ‘osvježio’.

Radi ono što voliš i nećeš raditi nijedan dan svog života

Kada trčiš sa ljubavlju, nećeš se umoriti. Možda ćeš se fizički malo oznojiti i možda će ti duša, nekad, na/kroz nos izaći, ali vjeruj mi da će ipak ostati u prsima. Ispunjena i mirna. A ako se pitaš šta ti je to onda kroz nos izašlo, bit će da je svaka mušica koja je smetala i nepozvana znala da pokvari dane.

Kada trčiš sa ljubavlju prizoveš sebi kilometre, a na njima sretneš ljude koji trče sa istim ciljem. Kada trčiš sa ljubavlju lice ti nije namršteno , a krunu između obrva prebaciš na glavu, jer si shvatio da je tvoja medalja ovdje i sada. U kilometrima koje trenutno prelaziš, u osjećajima koje trenutno proživljavaš. U spoznajama koje spoznaš. U ljudima koje sretneš. Svoju medalju pronalaziš i polahko osvajaš u tim trenucima… Mnogo prije nego dođe do tvoga vrata.

Mnogo više od trkača

Merjema je svo vrijeme bila podrška, svako malo okrećući se i provjeravajući jesmo li svi na okupu, držimo li se laganog tempa, a i podupirala je ukoliko možemo brže.  

Kada je pokraj obale rutom prema Vijećnici zapuhao jači, drug vjetar, skoro je odnio i Merjemu, i mene i vjerujem, još dosta raje. No, shvatili smo to kao bukvalni vjetar u leđa. Trčim i kontam, iako sam ja iza Meri, ona je bila jedan od mojih vjetrova na leđima. I ne samo meni, već i Sumejji, Aleksandri, Neiru, Vedi, Sabini,  Vedranu..  Zamislite koliko čvrst vjetar morate biti da pogurate naprijed sve te ljude, a opet dovoljno lahk da ih ne otpušete niz Miljacku. Staza koja je išla obalom, ali i direktno izložena Suncu, polahko je fizički pregrijavala naša tjelašca, a mene podsjetila na moje sposobnosti zaboravljanja. ( Zaboravila sam staviti kačket.)

Budući da je nedjelja bila drugi dan moga ciklusa, bila sam ponosna svojom vaginom. Poslije sam saznala da je i naša Nudžejma tog dana, završila svoje Ironman takmičenje (plivanje+vožnja bajka+trčanje) također sa ciklusom, kao i još neke lavice sarajevski polumaraton.

Približavajući se  Vijećnici, shvatili smo da smo osim vjetra u leđa, dobili i sunčani, udarac u glavu, ali srećom je okrijepna stanica kod Vijećnice bila dovoljna da ‘zaliječi rane’. Zanimljivo je da smo skoro svi imali ‘kukanje time’ dok smo istrčavali obalom, osim Merjeme, koja ih je ublaživala bodrenjem i zadihanim ‘hajde, još malo i eto nas na Darivi’.  Ipak, kako smo napojeni od Vijećnice ubrzali prema Darivi, primjetila sam da je Merjema  skrenula, oborila glavu i povratila. Polivajući ju vodom i držeći joj glavu  rekla je da je imala mučninu još od početka Obale i samo je čekala ovaj momenat. Ja kontam u sebi ‘Edina ponovila si pet puta kako ti je muka do Vijećnice i nisi povratila’. #hejtala_samu_sebe .Ustajemo i zajedno nastavljamo, laganijim tempom, prema Darivi.

Veliko hvala gospodi koja je upravo tu postavila okrijepnu stanicu, sa staklenim čašama, hladnom vodom i dodatnim ledom za one koji žele. I da, tablom sa natpisom ‘Svi ste već pobjednici’.

  HVALA

Trčanje po Darivi je bio najzamorniji, ali i najcijenjeniji dio Xl sarajevskog polumaratona, jer sam na njemu osjetila i svjedočila odgovoru ‘šta znači trčati polumaraton‘. Pregrijani od jakog sunca, odlučili smo biti jači i nastaviti hrabro. Bez stajanja. Merjemi su se nekoliko puta u rukama našle flaše vode, koje je dijelila trkačima koji su išli u susret i kome god je bilo potrebno. Divila sam se tom timskom duhu, koji je dijelila svima unatoč vlastitoj muci. Bukvalnoj. Istrčala sam bečki maraton, a nisam ovako bila umorna.“

Svaki taj metar trčala sam sa ponosom i zadovoljstvom. I iako teškim korakom, lahkim duhom koji je nadahnjivala moja trkačka partnerica. Činilo se da nikad kraja nema, no ipak pronašli smo ga. The truth is – there is no end, but another OKRIJEPNA STANICA.

Ne gledam te da ti podapnem, već da ti pomognem

Kada smo pokupili dozu vode i narandže, vratili smo se nazad trčeći posljednju rutu – prema startu. „Idemo sada lagano i bez stajanja. Idemo zajedno. I Veco i Sumejja, i  Aleksandra i mi. Idemo narode, možemo mi to.“

Pa kako čovjek da ne trči kad takva nada trči uz tebe. U jednom momentu sam shvatila da je Meri iza mene i da je zastala da pomogne momku iza nas, kojem se mišić ukočio. Vratila sam se do nje i sačekala da mu izmasira nogu. Nastavile smo zajedno, iza ekipe. Nakon toga, noge su nam bile lakše i lakše smo ‘dopuzale’ nazad do Vijećnice. Kao da je Merjema otklonila i naše ukočenosti, nakon što je izmasirala onog momka, mislila sam.

 Ljudi moji, ko trči sa ljubavlju ne trči dok ne trče i svi oko njega. Ko trči sa ljubavlju, nosit će flaše od litru i dijeliti ih drugima. Ko trči sa ljubavlju, nikad ne trči samo za sebe. I nikad ne gleda samo svoj korak…

Foto: Selma H.

Iako je polumaraton utrka, ja ga nisam trčala da budem brža, već da ga trčim i upoznam. Koji kod rezultat da iznikne, bila bih ponosna na njega, jer je samo moj.  Zanimljivo je što se toliko ljudi utrkuje, ali se niko ne bori protiv osobe do. Osoba protiv koje smo se takmičili smo bili mi sami. Neko pokušava biti brži danas nego jučer. Neko će biti hrabriji, a neko zdraviji. Neki će biti strpljiviji, a neki neustrašljiviji. Drugi će postati humaniji, a treći tolerantniji. Jedni će postati veseliji, a četvrti osjećajniji. Peti  neće biti namršteni, a šesti neće biti depresivni. Sedmi se neće uspoređivati sa drugima, već sa sobom od jučer. Osmi će zavoljeti prirodu, a deveti narandže. Deseti će postati vjerniji sebi. I tako puta tri hiljade, koliko nas je i bilo.

Osoba sa kojom smo se takmičili smo mi, a medalja kojoj smo trčali je komparativ našeg ‘dobrog’. Bolji. Ukoliko nakon svakog trčanja, ostanemo isti – onda nismo trčali srcem.

Minute do cilja 

Od Vijećnice smo krenuli prema BBI, mjestu gdje završava naš 21 kilometar i mjestu gdje je otpočeo. Trčim sasvim opušteno i smireno, a osim nogu nosio me i slatkast okus uspjeha. Prelazim sve sumnje koje su me ikada kočile i scene koje su mi znale pokvariti dan. Kako sam ih prešla mislima, prešla sam ih i kilometrima, nakon čega sam se nasmiješila samoj sebi i pohvalila samu sebe. ‘Bravo jaranice moja. Takvu te volim, opuštenu i hrabru. Veselu i nasmijanu. To je moje JA.’

Onog trenutka kada smo potrčali Titovom i vidjeli CILJ, moja smirenost se prepustila adrenalinu i znate osjećaj kad pustite sve i jako zaplešete, zaplačete ili se nasmijete?! Upravo tim osjećajem sam prepustila svoj umjereni tempo i što sam jače mogla potrčala prema cilju. Ne radi brzine, već radi adrenalina. Emocije, emocije, emocije.  Te sam upravo tako, dragi moji… SKORO POVRATILA.

                                Čovjek je hajvan pa poleti, a ‘polahko, stićeš’ što bi rekla moja mati. 😀

Od prevelikog adrenalina i nagle promjene tempa, i emocionalnog i fizičkog, vjerovatno mi se želudac protresao. Pet metara pred cilj usta mi se šire i predpovraćajni zvuci ‘a, eu, au’ se počinju čuti, dok kontam kako sam peh. Pet metara pred start, ljudi napravili sendvič od nas skupivši se, čineći da se osjećam kao hrenovkica koju svi slikaju, nevjerovatnih ekspresija lica (ne zaboravite, suzdržavala sam se da ne povratim).

„Merjemaaa, ja ću povratiti.“

„E neeeećeš, majke mi mile sada. Trčala sve vrijeme i da mi na cilju povratiš, pred svima“, reče Meri i povlačeći me uhvati pod svoju ruku.

Zagrljene, smirile smo adrenalin (iako ga je ‘haman povraćajka’ isto smirila) i moj želudac. Laganim tempom, dok me moja Merjema grlila i ljubila ušle smo u cilj.  KONAČNOOO! 

Čak sam odmah dobila poljubac , zagrljaj i iskreno oduševljenje od mog najvećeg navijača, za kojeg nisam znala da ga imam. Bila je to Merjema, koja je zapravo svo vrijeme trčala do mene.

I ne, nije me kamera uhvatila sa povraćajnom ekspresijom lica. Bilo je više nekako ovako. 

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Desetak minuta od prelaska cilja, nismo puštale ruku jedna drugoj.  Samo smo mi znale naše kilometre, a samo su naše ruke prepoznavale međusobnu potporu. Vjerovatno toliko jaku da smo se tek poslije pustile jedna drugoj iz ruku.

21 kilometar ili….

Mnogo više.  Rekli su da polumaraton vodi Titovom, Koševskom, Vilsonovom, Vijećničkom.. Meni čudno, jer sam prešla neke bezimene ulice i gradove, vezene mostove i šarena neba.

Sa rajom sam trčala dva i po sata, ali mi se učinilo mnogo više. K’o da smo pretrčali sva godišnja i životna doba. Sreću i tugu i umor i odmor.

Išla sam prema cilju kod BBI-a, ali sam došla do vječnosti koju je Gilgameš tražio u travama.

Dobijenu medalju sam stavila na vrat djevojčici željnoj  igrarija i života.

Mnogo kraće od jednog dana, mnogo duže od polumaratona.

Ne možeš nešto? Vic.

Comments are closed here.