DORIS LESSING – Afrika kao književno nadahnuće

17. ožujka 2013, u 94. godini života, preminula je jedna od najznačajnijih britanskih književnica 20. stoljeća. Riječ je o Doris Lessing čija je bogata književna karijera okrunjena Nobelovom nagradom za književnost za 2007. godinu. Primivši je u 88. godini života, Lessing je postala najstarija dobitnica ove prestižne nagrade i među četrnaest spisateljica kojoj je pripala ta čast.

Afričko djetinjstvo

(Foto: static01.nyt.com)

Rođena je u obitelji Taylor, britanskog porijekla, i to 22. listopada 1919. u Kremanšahu. U tom gradiću, onomad smještenom u Perziji, a danas u Iranu, majka joj je radila kao medicinska sestra, a otac kao službenik u banci.

Kad je napunila 6 godina, obitelj joj se preselila u Južnu Rodeziju, tada britansku koloniju, a danas Zimbabve u južnom dijelu Afričkog kontinenta. Razlog preseljenja bilo je uvjerenje njezinog oca da će se tamo kupovinom jedne od plantaža obogatiti. Međutim, ono se pokazalo kao nedostižan san s teškim posljedicama za cijelu obitelj.

Snažno obilježivši njezino književno stvaralaštvo, djetinjstvo provedeno na afričkoj plantaži Lessing je priredilo mnogo patnje, a tek malo zadovoljstva. U svoju će mladenačku dušu pohraniti i očeva gorka sjećanja na Prvi svjetski rat.

Pohađanje opće gimnazije za djevojke prekinut će kao 13-godišnjakinja. Razlog je bio bijeg od vlastite obitelji uzrokovan u prvom redu nesnošljivom strogoćom njezine majke. Da bi preživjela, Lessing je radila kao dadilja i telefonistica. Upravo će u to vrijeme početi pisati svoje prve pripovijetke.

Već kao 19-godišnjakinja udat će se za Franka Wisdoma. No, kako se u braku osjećala kao u zatočeništvu, kao i većina žena tog vremena, Wisdoma je napustila poslije pet godina zajedničkog života. U tome je nije spriječilo niti dvoje djece koja će ostati uz oca.

Tragajući za vlastitim životnim putem, Lessing se pridružila skupini komunista poznatoj kao „Lijevi književni klub“. U tom kružoku upoznala je i svog drugog muža Gottfrieda Lessinga s kojim će dobiti sina Petera. No, po okončanju Drugog svjetskog rata razočarat će se u komunističku ideju i njezino pretakanje u praksu. U tom ozračju razvest će se 1949. od Gottfrieda i sa sinom Peterom zaputiti se u London.

Književno stvaralaštvo

Zapravo, tek će u Londonu u pravom smislu riječi započeti književno stvaralaštvo Doris Lessing. Poslije objavljivanja niza kratkih priča, svjetlo dana će 1950. ugledati i njezin prvi roman „Trava pjeva“. Roman je posvetila problemima kolonijalizma s kojima se i sama suočila za vrijeme djetinjstva provedenog u Africi.

Poput prvog romana, i njezina će kasnija djela biti potaknuta i u tolikoj mjeri protkana afričkim iskustvima da se može govoriti o „poluautobiografskim“ djelima. Budući da u svojim djelima nije zazirala od kritike socijalne nepravde i rasne nejednakosti u Africi, Južna Rodezija i Južna Afrika će joj 1956. zabraniti ulazak na svoj teritorij. Pod udar njezine kritike dospjet će i režim Irana, iznova zbog kršenja ljudskih prava.

Lessing je iza sebe ostavila dva ciklusa od pet romana – „Djeca nasilja“ i „Arhivi Canopusa u Argu“. Pisala je i pjesme, o čemu svjedoči zbirka „Četrnaest pjesama“, ali i libreta i zbirke novela među kojima se izdvajaju „London na promatranju“, „Osobito mačke, i opet mačke“ i „Afrički smijeh“.

(Foto: guardianlv.com)

Autorica je i knjige „Zlatna bilježnica“ iz 1962. koju mnogi smatraju „feminističkom biblijom“. U njoj propituje različite odnose i životne uloge glavne junakinje Anne Wulf iz perspektive njezinog traganja za slobodom kakvu uživaju muškarci. Premda joj je upravo ta knjiga donijela najveći uspjeh, Lessing se nije željela izjasniti kao feministkinja. Smatrala je da feministički pokret nije nimalo promijenio karakter žena.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Lessing će započeti pisati i znanstvenu fantastiku, koja nije doživjela baš pozitivnu kritiku.

Kako bi pokazala s kakvim se poteškoćama susreću mladi i nepoznati autori, osamdesetih godina prošlog stoljeća, objavila je dvije knjige pod pseudonimom Jane Sommers, i to: „Dnevnik dobre susjede“ i „Kad bi starost mogla“. Niz izdavača nije želio objaviti knjige, a kad je jedan napokon na to jedva pristao, na knjige nitko nije obratio pozornost. No, kad je Lessing obje knjige, sada naslovljene „Dnevnici Jane Sommers“, objavila pod svojim imenom, pohvalama kritičara nije bilo kraja.

Doris Lessing daje izjavu novinarima nakon što su je obavijestili da je dobila Nobelovu nagradu za književnost. (Foto: lamula.pe)

Dvoznačni osjećaji

Gotovo i da nema važne europske književne nagrade koju Lessing nije osvojila. Pisati, to je za nju naprosto bilo isto što i živjeti. No, kad joj je mnoštvo novinara, koje je zatekla pred svojom kućom po povratku iz kupovine, priopćilo da je dobila Nobelovu nagradu za književnost, Lessing i nije bila pretjerano oduševljena. Nagradu je s oduševljenjem očekivala 30 godina ranije kad joj je tadašnje Vijeće za dodjelu Nobelove nagrade za književnost poručilo kako tu nagradu nikada neće dobiti, i to naprosto zato što im se ne sviđa. Prisjećajući se toga, Lessing je u šali izjavila da joj sada žele dodijeliti nagradu samo zato što će uskoro „krepati“.

Međutim, očito je trebalo proći dosta vremena da svjetska javnost raspozna višestruku kvalitetu položenu u njezinom književnom stvaralaštvu i da primajući Nobelovu nagradu za književnost ponese epitet „epske romanospisateljice o ženskom iskustvu“ na temelju kojeg je nošena „skepticizmom, strašću i vizionarskom snagom“ kritički pisala protiv ekonomskih i rasnih podjela čovječanstva.

Posljednji roman, naslovljen „Alfred i Emily“, objavila je 2008. Poslije moždanog udara, povukla se iz javnog života, opominjući mlade pisce da ne oklijevaju iskoristiti nadahnuće i talent za pisanje jer i jedno i drugo brzo nestaje.

Spread the love
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
ivana.krstanovic

ivana.krstanovic