Praznično vrijeme, završetak stare i ulazak u novu godinu te zimski odmor su savršene prilike za pogledati neki dobar film u toplini vaših domova. Za vas izdvajamo pet zanimljivih LGBTIQ+ filmova, ali i razloge zašto ih pogledati.
I na kraju, LGBTIQ+ zajednica u BiH nije mala, ali je zapostavljena i prava pripadnika te zajednice su ugrožena na razne načine. Tek nekoliko nevladinih organizacija, uz pomoć Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE, utire put da obaveze institucija sistema vlasti prema njima budu ispoštovane. A oni su… Oni su naši prijatelji, komšije, sinovi i kćeri, braća i sestre… I ne smijemo dozvoliti da ih neko tjera u njihova četiri zida. Možda slobodu i u sebi i oko sebe moraju osvojiti, ali u tom osvajanju ne smiju biti sami.
„Ubij!“, „Treba zabranit'!“, „Sve su to pederi!“, „Vratite nam dugu, pederi!“, „Bolesnici!“... Sve su to pogrdne riječi, prijetnje i pozivi na nasilno ponašanje, koje nas i ove godine očekuje uoči najavljene četvrte Povorke ponosa. Oni koji ne podržavaju i ne razumiju LGBTIQ+ osobe, koji homoseksualnost smatraju bolešću ili psihičkim poremećajem, ovakve uvrede glasno i jasno uzvikuju na anti-LGBT protestima koji se održavaju netom prije održavanja Povorke.
Ističući seksualnost / rodni identitet i prezentujući to kao nešto šokantno, moderno, novo, LGBTIQ osobe se svodi na njihovu seksualnost / tijelo / seksualni čin, ili kao nešto što „nikad ranije nije bilo kod nas“, iako to naravno nije tako. Važno je predstavljati LGBTIQ osobe u svoj njihovoj kompleksnosti jer ljude ne čini samo njihov seksualni/rodni identitet, davati prostor ličnim pričama LGBTIQ osoba – da one govore same o sebi jer to je uvijek autentičnije nego kad drugi govore o njima. Mnogo je prigodničarskog i površnog izvještavanja o LGBTIQ zajednici; to se najbolje može vidjeti na primjeru povorke ponosa. Umjesto da se govori o razlozima zbog kojih se uopće organizuje povorka, da se približe i objasne zahtjevi LGBTIQ zajednice, fokus medija je broj policajaca i zatvaranje ulica.
Početkom jula 2022-ge, par dana nakon sarajevske Parade, u sred jednog vrelog dana, na jednoj raskrsnici bez imalo hlada, zaustavi me vremešni gospodin i kaže da zna da sam novinarka i da ne razumije zašto podržavam one. Pitam koje one, a on odgovora samo one i pokazuje glavom negdje ustranu. Ponovim pitanje uz osmjeh znajući šta slijedi, a on utiša glas i kaže pa pedere, brate. Na to krenem da mu objašnjavam šta zapravo traže pripadnici LGBTIQ+ populacije, kako žive i slično i nakon 40-ak minuta razgovora se rastanemo s njegovim zaključkom Bogami si me načela, odoh kući razmišljati, možda i nisam u pravu!
Ovaj događaj je još jedan dokaz da otpor dolazi iz neznanja! A tu, barem u slučaju LGBTIQ+ populacije, nastupaju karike.ba, portal ili web magazin-online kuća mladih specifičan po tome što mladi kreiraju sadržaje za mlade i gdje svi, bez ikakvih ograničenja, cenzure ili pritiska, mogu da iznesu svoja iskustva vezana za kršenje ili poštivanje i njihovih i ljudskih prava drugih osoba i to podijele sa širom javnošću, i mladi i oni koji rade s mladima.
Svaki je po nečemu poseban. Ovaj, recimo, jer se prvi put desio u junu i prvi put došao kao kruna na mjesec ponosa – mjesec koji je zaista obilovao događajima koji su namijenjeni zabavi, razonodi, druženju i edukaciji LGBTIQ osoba i njihovih prijatelja. Poseban je i jer je prvi put imao i dvosatni kulturno-zabavni program, pa su okupljene počastili i umjetnici i umjetnice, baletani, baletanke, hor, DJane... Poseban je i jer je na njemu prvi put bila moja mlada rodica, jer je prijateljica povela sina tinejdžera, jer su moji prijatelji iz daleke Švedske, sa troje djece, došli da prošetaju, odmah po slijetanju u Sarajevo. Poseban, veseo i, naravno, bez ijednog incidenta, osim trovanja javnog i medijskog prostora. Nakon njega, okačeno je novo cvijeće na mostove nad Miljackom, gradsko rukovodstvo moglo se, napokon, prestati praviti mrtvo, a mi do narednog juna moramo preći još jednu sitnu stepenicu – drugi oktobar i izbore na kojima ćemo ponovo glasati za ulice za svu našu djecu.
U Sarajevu, uz povorku ponosa, organizuju se paralelni događaje kako bi podsjetili na „porodične vrijednosti“ i demonstrirali strah da im LGBTI „pošast“ ne poremeti sklad njihovih hetero zajednica o čijem raskošnom skladu čitamo svakodnevno na stranicama crne hronike. Zato je slogan ovogodišnje povorke „Porodično okupljanje“ najinteligentniji odgovor na kontra događaje koji će, ako ništa drugo, morati da se pozovu na neki drugi segment „bogate tradicije“. Ali porodično okupljanje nije samo pametan odgovor na besmisao terora većine, ono predstavlja potpunu istinu. Nijedna LGBTI osoba nije manje dio porodice nego što su to neke druge, bez slovnih predznaka. Čak i ako je odbačena od biološke porodice zbog seksualne orijentacije i(li) rodnog identiteta sigurno je stekla novu porodicu, satkanu od prijatelja_ica. Čak i da je asocijalna pa joj se nije dalo sticati nebiološke srodnike, nije ništa manje porodica ako je i sama sa mačkom.
Na trenutak smo svi utihnuli i zadubili se u vlastite misli, a onda smo polako počeli da komentarišemo. Ono što je pomalo poražavajuće je da se većini prisutnih desila ista ili slična situacija. Da se razumijemo, ovo se dešava i u heteroseksualnom svijetu jer ljudi se varaju na sve strane. Što bi rekla Konstrakta: „I šta ćemo sad?“ Jedino što možemo je odbiti da budemo saučesnici/e ovakvih prevara i obmana. Također, da li svojim negativnim komentarisanjem LGBTI ljudi i sami doprinosimo tome da se moraju skrivati, varati i lagati sebe, pa i druge?
Kad vratim vrijeme unazad i poredim staru i novu sebe, nemjerljivo sam zahvalna svim ljudima iz LGBTI zajednice koji su postali dio mog života, oplemenili me, naučili me nešto novo, naučili me da budem bolja osoba, da budem otvorena, ne osuđujem ono što ne razumijem i da se ne zalažem samo za prava koja se tiču isključivo mene. Ako još samo jedna osoba posredstvom mog angažmana počne misliti tako, ovo sve ima smisla. Mama već jeste. Još samo jedna osoba.
Nadam se da će jednom i u ovoj zemlji profunkcionisati zakoni koji štite druge i drugačije.Ili ćemo se vratiti nazad i početi ubijati one koji su rođeni ili iz nekog razloga postali drugačiji. U tom scenariju ću i ja biti obilježena time što mi je kći lezbejka. Šta reći za majku koja je doživjela da joj jedno dijete umre na rukama, jer je bolesno, a mijenjala bi svoj život za njegov? Moje dijete širi ljubav, a ne mržnju. I zdrava je, i sretna, i magistrica, a biće i doktorica nauka i ja sam ponosna na nju, mada ne nosi lakirane cipelice.
Čini mi se da ne postoji priča o autovanju koju nisam ispričala, ali ova je skrovitija, intimnija. Kao da se opirem pisati je. Povremeno sam je spominjala u medijima, rana spoznaja privlačnosti prema istom spolu, no ovaj put ću joj dodati i kontekst. Pratimo djevojčicu kojoj mama kroji odjeću i oblači je u najšarenije i najraznolikije haljinice. Svako jutro počinje posjetom maminom frizerskom salonu gdje sam najčešće birala da mi kosu oblikuje u punđe. Željela sam biti Sailor Moon, pa sam puštala kosu da raste. S televizora se uvijek čula muzika. Tri tek domalo mlađe sestre su također bile naručene to jutro. Izvana, sve je izgledalo obično. Iznutra se nazirala razlika, dok sam sporadično pakovala knjige za školu.
Kada ste biseksualna osoba, suočeni ste s dvostrukim odbacivanjem – hetero ljudi vas smatraju homoseksualcem, a homoseksualci pederom koji nema...