Batina nije iz raja izašla

,,Da me roditelji nisu tukli sada ne bi bilo ništa od mene!’’, ,,Danas su mnoga djeca razmažena jer ih roditelji ne tuku!”, ili ona čuvena ,,Batina je iz raja izašla!’’ su fraze koje slušamo svaki dan. Ali, da li je ,,batina’’ stvarno tako sveta i dobra ili joj je u svijesti mnogih dato nezasluženo mjesto?

Razgovarali smo o tome sa doc. Strahinjom Dimitrijevićem iz Laboratorije za eksperimentalnu psihologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci koji kaže kako se kod nas uglavnom na batine gleda kao na nešto što je poželjno i korisno iako psihološka naučna zajednica tvrdi drugačije.

,,Na korišćenje fizičke kazne u vaspitavanju djece u našoj kulturi se gleda blagonaklono. Stiče se čak utisak da su batine ne samo neophodno već i poželjno vaspitno sredstvo. Nažalost, takvom shvatanju doprinose i kvazi-profesionalci koji rade sa djecom, koji opravdavaju, ali i zagovaraju fizičko kažnjavanje. Međutim, danas znamo dovoljno da sa sigurnošću možemo tvrditi kako ne postoji opravdanje za fizičko kažnjavanje pod izgovorom da se radi o dobrobiti djece, te da je…

 

Fizičko kažnjavanje samo još jedan oblik nasilja nad djecom. ‘’

Nadalje, Dimitrijević smatra kako fizičko kažnjavanje nema nikakav pozitivan efekat na ponašanje i psihički razvoj djeteta, nego čak suprotno može imati više nego negativne. ,,Postoje nalazi koji ukazuju na to da postoji veza fizičkog kažnjavanja i povećane agresivnosti kod djece, veza sa delinkventnim i asocijalnim ponašanjima, češćim problemima sa mentalnim zdravljem, lošijom vezom između roditelja i djeteta itd.  Postoje indicije da fizičko kažnjavanje negativno utiče i na kognitivni razvoj. Postoji veća šansa da dijete koje je fizički kažnjavano  kada odraste i zasnuje svoju porodicu zlostavlja supružnika i svoje dijete.’’

,,Kao i drugi disciplinski postupci, fizičko kažnjavanje dovodi do kratkotrajnog prekida ,,neželjenog ponašanja” ili vodi u djetetovo kratkotrajno ,,pokoravanje”. Međutim, pored toga što fizičko kažnjavanje nije ništa efikasnije od drugih postupaka (Straus et al., 2014), dugoročno je, zapravo, u vezi sa potencijalno većom eskalacijom problema i narušavanjem kvaliteta odnosa roditelj-dijete, dok to nije slučaj sa nenasilnim disciplinskim postupcima“ – navodi se u članku Zaustavimo nasilje nad djecom.

Zabrinjavajuća je činjenica da oko 90% roditelja tuče svoju djecu u određenoj mjeri. O tome svjedoči istraživanje koje su 2013. sproveli Straus, Douglas i Medeiros u svojoj studiji ,,Primarno nasilje: spenking, psihološki razvoj, nasilje i zločin”, a u koje su uključili veliki broj ispitanika iz preko 30 različitih nacija.

Međutim, postavlja se pitanje kako onda vaspitati dijete bez da ga tučemo? Na to doc. Dimitrijević kaže kako treba voditi računa o kom uzrastu djeteta se radi, koje ponašanje treba da sankcionišemo, da li takvo ponašanje zaslužuje nagradu ili kaznu i sl. Takođe tvrdi da postoji niz nenasilnih metoda koje rodielj može primijeniti, ali je vrlo bitno da se u datom trenutku odluči za onu koja je najprikladnija djetetovom ponašanju, njegovoj individualnosti, te da dobro razmisli da li je određeno ponašanje zaslužilo nagradu ili sankciju.

,,Sve te metode traže da se roditelj bavi djetetom. Potrebno je više vremena nego da ga istuče. Važno je da se postave granice, da dijete zna koje su posljedice ako nešto uradi ili ne uradi – Ako središ sobu možeš ići vani da se igraš, u protivnom ostaješ u kući. Roditelj mora da bude dosljedan, da nagrada i kazna budu pravovremene i u skladu sa učinjenim. Ako kritikujemo dijete, ne smijemo kritikovati njega kao osobu – Ti si glup! /Ti si magarac!/Nikada ništa od tebe!, već je potrebno da mu objasnimo zašto ga kritikujemo, da mu ponovimo pravilo, da mu damo alternativu ponašanja, ali i da mu pokažemo da imamo povjerenja u njega. Kazna se može sastojati od oduzimanja neke privilegije (npr. odlaska u kino). U svakom slučaju, mnogo bolje je da pohvalimo i nagradimo ono što dijete uradi dobro i u skladu sa svojim mogućnostima i na taj način da ga podstičemo da ostvari svoje potencijale.‘’

Mišljenja je da se nikako ne može moralno opravdati fizičko kažnjavanje jer je usmjereno prema djeci koja nemaju kapacitete da se brane, koja su bespomoćna, a uz to su u potpunosti zavisna od onoga ko nad njima sprovodi ovakvo ponašanje.

Mnogi tvrde da ne bi bili tako dobri i uspješni da ih roditelji nisu tukli. ,,Tako, na primjer, često kažu ‘I mene su moji tukli pa šta mi fali/dobar sam čovjek i sl.’ Iako je ovo pretpostavka koja se ne može empirijski provjeriti, na osnovu onog što znamo o fizičkom kažnjavanju možemo pretpostaviti, gotovo je sigurno da bi bio „bolji čovjek“ da ga roditelji nisu tukli” , iznosi naš sagovornik.

 

Roditelji kažnjavaju djecu za svoje greške

,,Uviđamo da nije primjereno kazniti staru osobu s demencijom koja se nehotično dovede u opasnost (npr. izađe na ulicu); zašto bismo onda smatrali da je primjereno fizički kazniti dijete, ako uradi istu stvar (Molyneux, 2012)? Koristeći eufemizirane sintagme i izraze kao što su „fizička kazna“, „tjelesna kazna“, „čvrsta ruka“, „dobiti po turu“, „spenking“ i slično, prikrivamo činjenicu da se, u konačnici,  sve to zapravo svodi na udaranje (Gershoff , 2013) – i to udaranje onih koji nemaju pravo glasa i ne mogu da se brane“ – navodi se u članku Batina nije iz raja izašla.

Veći broj zemalja svijeta uveo je zakonsku zabranu fizičkog kažnjavanja djece od strane roditelja. U BiH takođe postoji tendencija da se to desi. Sociolozi tvrde da je patrijarhalna porodica u nestajanju, a s njom i batina kao vaspitna metoda.

Škola roditeljstva bila bi, po mnogima, od pomoći roditeljima da riješe probleme sa kojima se suočavaju tokom odrastanja njihove djece.  Dimitrijević tvrdi kako roditelji zapravo često kažnjavaju dijete za ono za šta bi oni trebali da budu kažnjeni, dok se nakon toga pred samim sobom, ali i pred drugima opravdavaju tvrdnjom da je bitno kazniti dijete onda kada to zasluži jer samo tako može shvatiti da je pogriješilo. ,,Drugo opravdanje se odnosi na vanredne situacije – dijete je istrčalo na ulicu, guralo prst u utičnicu i sl. Međutim, ovdje se radi o tome da roditelji za svoju pogrešku – jer su oni odgovorni za dijete, kažnjavaju to isto dijete.’’

Takođe naglašava i to ,,da fizička kazna umanjuje šansu da dijete stekne uvid da je ono što radi loše, dok, s druge strane,  postoji velika vjerovatnoća za ponavljanje sankcionisanog ponašanja’’, što ne ide u prilog opšteprihvaćenom vjerovanju da će dijete prestati da radi ono zbog čega smo nad njim upotrijebili fizičku silu.

 

Kako iskorijeniti ovaj tradicionalni način kažnjavanja djece?

,,Prvo, potrebno je da svi profesionalci koji rade sa djecom javno zauzmu stav o nultoj stopi tolerancije prema fizičkom kažnjavanju. Ne smije se desiti da  pedagog ili psiholog u školi, socijalni radnik  u centru za socijalni rad zagovara i podstiče roditelje da koriste ovakvu vaspitnu mjeru. Drugo, iako u zakonskoj regulativi postoji zabrana nasilja nad djecom, a Konvencijom o pravima djeteta, koja ima primat u odnosu na domaće zakone, se zabranjuje svaki vid fizičkog nasilja nad djecom,  zbog široke raspostranjenosti i kulturuloški duboko ukorijenjenog načina vaspitanja potrebno je eksplicitno, na primjer porodičnim zakonom, zabraniti upotrebu fizičke kazne. Na kraju, potrebno je javnost informisati o svim štetnim posljedicama koje batine imaju, a roditelje o nenasilnim metodama vaspitanja ’’, neke su od mjera koje predlaže Dimitrijević.

Međutim, u psihološkoj naučnoj zajednici postoje sitna neslaganja i vode se debate o tome koliko je fizičko kažnjavanje djece prihvatljivo. Aleksandra Štrbac, psihologinja i direktorica nevladine organizacije “Zdravo da ste” kaže da se u naučnim krugovima još uvijek vode diskusije o tome da li je baš svaki udarac oštećujući ili je ponekad prihvatljiv.,,Ali, ni jedan ozbiljan i odgovoran psiholog neće poreći naučno dokazane štetne posljedice fizičkog kažnjavanja djece na njihov psihički razvoj, a o onima koje imaju i fizičke posljedice ne trebamo ni govoriti’’, ističe Štrbac.

Naša sagovornica upozorava da se djeca često ponašaju neprimjereno jer znaju da će time privući pažnju roditelja. Da se to ne bi dešavalo roditelji treba da im poklanjaju svoju pažnju onda kada urade nešto dobro tako što će im uputiti pohvalu i podršku za takvo ponašanje. Takođe, naglašava kako fizičko kažnjavanje treba da zamijeni kvalitetna komunikacija, ona koja je po mjeri djeteta i koja se odvija u atmosferi topline i poštovanja djetetove ličnosti.,,Vrlo često se pravi i greška u kojoj djeca jednostavno ne razumiju zašto nešto ne smiju da rade jer im to niko nije objasnio tako da mogu da shvate”, navodi psihologinja Štrbac.

Ona podsjeća i na jedno skorije američko istraživanje koje je pokazalo da majke u većini slučajeva ne žele priznati da tuku svoju djecu u onoj mjeri u kojoj to zaista rade. Navodi kako roditelji najčešće tuku svoje mališane u trenucima kada izgube kontrolu, tj. kada su u stanju afekta. ,,Ipak, većina roditelja, ako su iskreni, može da potvrdi da batine nisu efikasne u tome da zaustave ponavljanje nekog ponašanja kod djeteta koje je neprihvatljivo i dugotrajno. Mogu takođe da potvrde i to da se i oni osjećaju povrijeđeni i uznemireni tim činom. U ovom slučaju govorimo o afektima koje je opet moguće staviti pod kontrolu nekim tehnikama za upravljanje emocijama. Na žalost, kod nas skoro da i nema usluga u zajednici koje bi pomogle roditeljima i cijeloj porodici da se zajedno bori sa ovim izazovima.”

Štrbac podsjeća na to da je batina izašla iz raja, te da je jasno da je tamo više nema i da se u skladu sa tim trebamo okrenuti nenasilju, saradnji, empatiji i dobroj komunikaciji. Uz ovo bi, kako kaže, svijet postao jedno ljepše i bolje mjesto u kojem bi djeca vjerovala da rastu u sredini koja ih podržava i kako bi i ona sama jednog dana kad odrastu pružili tu istu podršku drugima.

Spread the love
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Comments are closed here.