Božić se danas uglavnom proslavlja onako kako se to naučilo od starijih generacija – uz poneke vlastite, ili pak preinake koje donosi vrijeme. Doduše, sve je manje tradicionalnog obilježavanja Božića. Dok su u manjim sredinama puno naglašeniji tradicionalni običaji koji se još donekle uspijevaju othrvati ovom novom dobu, gradske sredine pomalo primaju utjecaje Zapada – glavni je konzumerizam koji uzima sve više maha i u BiH. Božić se na neki način sveo samo na shopping – najveće gužve su u supermarketima i prodajnim centrima. Stoga ne čudi da je naglasak da se više stavi na duhovno, a manje na materijalno česta poruka s crkvenih oltara u Bosni i Hercegovini ovih blagdanskih dana. Međutim, kršćanstvo nije protiv materijalnoga, ali jest za umjerenost, za primat duhovnog nad materijalnim. U središtu Božića je čovjek – obitelj, pa upravo zato za Božić nije toliko važno što ćemo dobiti ili darovati drugima jer Božić nije u materijalnim stvarima, već u bogatstvu i daru osoba: roditelja, djece, braće/sestara, supruge/a, djedova, baka…
Gube li se stari tradicijski običaji?
Baš u predblagdansko vrijeme, sve je češće pitanje: gube li se stari tradicijski običaji zbog sve izraženijeg konzumerizma? Martin iz Sarajeva misli kako su mnogi zaboravili zbog čega se zapravo slavi Božić. „Na televiziji samo možete vidjeti reklame za Djeda Božićnjaka, skoro nigdje nema Svete obitelji – Isusa, Marije i Josipa. Svi su zaboravili na Božić i misle da su to samo pokloni ispod bora. Nažalost, nametnuta nam je ova potrošačka euforija kojoj kao društvo nismo dorasli. Danas su sve vrijednosti prebačene na novac, a vjerojatno ste i primijetili da se ljudi za blagdane ne vesele kao što je to bilo prije. Možda je to zato što troše iznad svojih mogućnosti jer skupi pokloni postaju sve važniji i sve se više zaboravlja na pravo značenje obiteljskog blagdana i pravih vrijednosti u životu. Tako je i Božić sve manje vjerski izraz prema Bogu, a sve više stanje konzumerizma i potrošnje.“
Martin ističe kako je poklanjanje darova u vrijeme božićnih blagdana oduvijek postojalo, premda se darovi, kao i vrijeme darivanja znatno razlikuju danas i nekad jer su prije ljudi više cijenili radost života i sitnice kojima su bili okruženi. „Pokloni nekada su bili znatno skromniji nego danas jer su uključivali vlastitu izradu – bilo da je riječ o skupljanju i sušenju ili šećerenju voća i pravljenju kolača. Najčešće su se poklanjale smokve, bademi, orasi i jabuke. Većina ljudi je danas zaboravila pravu bit Božića i božićnoga duha. Moramo shvatiti da se Božić ne mjeri u vrijednosti materijalnih stvari koje smo kupili odnosno dobili, nego u tome koliko smo ljudi pomogli i razveselili nematerijalnim stvarima. Zaboravili smo da je naše vrijeme najvažniji i najljepši dar koji možemo pokloniti drugim ljudima.“, zaključio je Martin.
Nekad i sad
Priprema za Božić počinje došašćem ili adventom, a u dosta krajeva početak priprave bio je blagdan svete Katarine, 25. studenoga. Vrijeme došašća na poseban način karakterizira pripremu katolika za najradosniji kršćanski blagdan kojim slavimo Kristovo rođenje – sretni i središnji događaj povijesti. Rodio se prije više od 2000 godina, a radost Njegova rođenja i danas grije srca Njegovih sljedbenika. U to se vrijeme odlazilo na ranojutarnje mise zornice, postilo se i duhovno pripremalo za Božić. Također, izrađivao bi se ili kupovao adventski vijenac na koji bi se stavile četiri svijeće; na svaku bi se adventsku nedjelju palila jedna svijeća.
U mom kraju – Tomislavgrad i okolica – se najčešće posti petak, a i više dana kroz advent i naravno Badnjak (pošto ove godine Badnjak pada na nedjelju – a nedjelja ne da na sebe posta – post se prebacuje na subotu). Uglavnom se jede riba. Na blagdan sv. Lucije, 13. prosinca, bi se sijala božićna pšenica – što je pšenica bila gušća i zelenija, to će sljedeća godina biti plodnija. Ja sam najviše voljela kada bismo se navečer okupili oko šporeta, uzeli molitvenike, pronašli božićne pjesme, te pjevali adventske i božićne pjesme: Padaj s neba; Visom leteć ptice male; Radujte se narodi; U sve vrijeme godišća; Kyrie Eleison; Veselje ti navješćujem; Oj pastiri, čudo novo… Od svih mi je najdraža „U sve vrijeme godišća“, najduža od svih njih – u izvornom obliku ima 30 strofa (na misi se pjeva tek nekoliko strofa). U ovoj pjesmi detaljno je opjevan cijeli božićni događaj te se u njoj nalaze svi akteri događaja Kristova rođenja – Isus, Marija, Josip, pastiri, kršćani, svako stvorenja ovoga svijeta, anđeli i đavli, Presveto Trojstvo… Međutim, ovaj običaj se zadnjih nekoliko godina nažalost izgubio u mojoj obitelji.
Na Badnjak bi se unosila tri panja zvana badnjaci, koja simboliziraju Presveto Trojstvo, a na jedan od njih bi se urezivao i križ. Vjerovalo se da bi njihova vatra trebala donijeti mir i dobro ukućanima. Mama mi je pričala kako su oni nekad za Badnjak u kuću unosili i slamu koja bi bila na podu sve do blagdana sv. Ivana. Slama je simbolizirala Isusovo rođenje u staji na slami. Na slami bi se sjedilo i pjevalo sve do odlaska na polnoćku, a netko bi na njoj i spavao. Kićenje božićnog drvca nije bilo toliko rašireno; domovi su se nekada na Badnjak ukrašavali cvijećem, voćem i slatkišima. Ispod bora su se redovno stavljale jaslice, najčešće izrađene od drveta.
Međutim, najvažnije je bilo okupljanje obitelji – ljudi dolaze iz dalekih krajeva da budu zajedno za božićne blagdane. Kod roditelja se obično svi skupljaju prvi dan Božića, a na Stipanjdan i Ivanjdan se obilazi rodbina. Dok se u zapadnoj Hercegovini Božić, osobito prvi dan, provodi u krugu obitelji, u istočnoj je običaj da se čestita „od kuće do kuće“. Ali, recimo, u Tomislavgradu, u mojoj ulici, iz svih kuća se skupi nekoliko članova obitelji – nerijetko svi – na jednom mjestu u određeno vrijeme i idemo „od kuće od kuće“ čestitati Isusovo porođenje. U svakoj kući se ostane 15-ak minuta, malo se zapjeva, zamezi, štogod popije i ide se dalje. Nakon što se obiđu sve kuće, svi se razilaze – slijedi obiteljski ručak. Na Božić je obično za ručak sarma. U zdjelicu sa pšenicom bi se stavile božićne svijeće – obično crvena, bijela, plava – i upalile bi se malo prije ručka, a poslije ručka bi se ugasile korom kruha umočenom u crno vino. U ramskom kraju redovito božićno jelo bilo je keške (pravilo se od stupane pšenice i kokošjeg mesa), a običaj pripreme tog jela očuvao se i danas. Ovo jelo se za Božić priprema i u stolačkom kraju. Također, kuće se ukrašavaju bršljanom, odlazi se na polnoćku, a na sam Božić čestitari idu od kuće do kuće čestitati Božić.
Dan nakon Božića slavi se sv. Stjepan Prvomučenik, ili kako se kod nas kaže, sv. Stipan ili Stipanjdan. Na taj dan se čestitao imendan istoimenim osobama. Inače, sv. Stjepan se slavi dva puta u godini – 3. kolovoza i 26. prosinca. Na Svetog Ivana (Ivanjdan), 27. prosinca, blagoslivljalo se vino, a slama se iznosila iz doma i postavljala na voćke kako bi bolje rodile sljedeće godine. Na dan Nevine dječice (Mladenci), koji je dan nakon Ivanjdana, nekada je bio običaj simboličnog šibanja djece kako bi se podsjetilo na bol ubijene nevine dječice (u spomen na dan kada je Herod dao poubijati svu djecu do dvije godine kako bi tako bio ubijen i mali Isus). Djeca se još uvijek na taj dan blagoslivljaju na misama. U stara vremena nije se slavila Nova godina, nego se to zvalo „Mali Božić“ ili „Mlado Lito“, kada bi se međusobno čestitalo, ali ugođaj nije bio intiman kao za Božić. Blagdansko razdoblje završavalo bi blagdanom Sveta tri kralja ili Bogojavljenjem – taj dan se ide na misu te se skidaju ukrasi. Obično se do tada – zavisno od veličine župe – završi blagoslov kuća za tu godinu.
Običaji u grudskom kraju
Kako su se u grudskome kraju nekada proslavljali Badnjak i Božić, ispričao nam je Marinko iz Sovića. „U grudskome kraju Badnji dan se također posti, sprema se riba – uglavnom bakalar koji se kupovao u Imotskom, te unose badnjaci. Otac, kao najstariji član obitelji, pripremio bi badnjake koji dan ranije, a na Badnju večer bi urezao križ na jedan od njih te ih unio u kuću, a ostali ukućani bi ga čekali oko ognjišta. Kad bi ušao u kuću, rekao bi ‘Hvaljen Isus i Marija. Na dobro vam došla Badnja večer i sveto porođenje Isusovo’, a ukućani bi odgovorili ‘Vazda Isus i Marija. I s tobom Bog da zajedno.’ Potom bi uslijedila molitva i zahvala Bogu na svim darovima i dobrima koje nam je podario, te večera. Na badnju večer se pale i tri božićne svijeće zabodene u zdjelicu sa pšenicom, dok se u ostatku župe svijeće pale na sam Božić. Pred kraj badnje večeri, spremali bismo se na polnoćku. Nakon svete mise polnoćke, Božić se čestita riječima ‘Na dobro vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo’, a odgovara se ‘I s tobom Bog da zajedno’.“
Marinko posebno pamti kako bi se na Božić pješke u koloni, uz pjesmu, išlo na misu u 10 sati u crkvu udaljenu neka 3-4 kilometara. Ispred crkve su bila određena mjesta za svaki zaseok – tu bi se mještani svakog zaseoka okupili nakon mise, čestitali jedni drugima Božić, popili rakijicu i pojeli uštipak. Poslije bi se narod razišao svatko svojoj kući na obiteljski ručak – tada bi se ponovno palile božićne svijeće koje bi se nakon jela gasile korom kruha utopljenom u crno vino.
„Na Stipanjdan bi se mještani svakog zaseoka ponovno okupili nakon mise – sada bi čestitali jedni drugima Stipanjdan, te bi tu duže ostajali. Bacale su se jabuke i naranče; momci bi bacali djevojkama jabuku – to je uglavnom bio znak da su momak i cura. Bude pjesme, ponese se uštipaka, pečenice, sira, a poslije se ide na dernek na cesti koja je udaljena od crkve nekih 500 metara. Međutim, župa je dosta velika pa ima malih razlika od sela do sela.“, sa sjetom je kazao Marinko.
Prenošenje običaja s koljena na koljeno
Danas je drugačije – toliko toga se promijenilo, toliko toga se zaboravilo. Nažalost, većina ovih tradicionalnih običaja se nije održala iako dosta njih i danas ima mjesto u svetkovanju Božića. Pod utjecajem zapadnih materijalističkih vrijednosti, koje mladi s oduševljenjem prihvaćaju, sve više gubimo duhovne vrijednosti. Ta prilagodba, novom vremenu, donijela je potrošačko božićevanje, koje zaboravlja na čovjekoljublje, istinsko veselje i obiteljsko zajedništvo, te koje se svelo samo na skupe materijalne darove. Božićne običaje treba ispravno „modernizirati“, u skladu s njihovim starim duhovnim vrijednostima. Živuće starije generacije još uvijek mogu ponešto nadodati vezano za običaje, te se potruditi prenijeti to na svoju obitelj i bližnje – dopunom i prepričavanjem svojim potomcima oni proširuju i čuvaju vjersko, kulturno i obiteljsko naslijeđe.
I, premda su božićni običaji slični, a opet različiti u različitim krajevima naše zemlje, zajedničko im je uvijek jedno – obitelj na okupu. Mnogi naši ljudi se s drugih krajeva zemaljske kugle vraćaju svojim kućama i roditeljima za Božić, jer je – nevezano za običaje – uvijek na prvom mjestu obitelj često okupljena oko trpeze i običaja i molitava i pjesama koje su spremali i molili i pjevali i naši pretci. Ponavljam, Božić je obiteljski blagdan i barem na taj dan u godini trebamo biti u krugu svoje obitelji. U slavlju Božića moramo prijeći preko svih naših podijeljenosti i vratiti se ozračju zajedništva i obiteljske sloge.
Naslovna fotografija preuzeta s: http://3.bp.blogspot.com/-
