Jasmin Hasić za Karike: Sebe smo uvjerili kako smo specifični

Obrazuj, inspiriši, poveži. Vođena ovim motom djeluje organizacija „Humanost u akciji“ (Humanity in Action, u daljem tekstu „HIA“) u svijetu od 1997. godine, a u Bosni i Hercegovini od 2011.

Različitost kao ostavština američkog ropstva, rješavanje sukoba na Balkanu, savremeni problemi društvene pravde u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama jesu neke od „laganih“ tema kojima se bavi HIA kao mreža u još šest zemalja pored BiH. No, njen krajnji cilj je umrežavanje ljudi, djelovanje njenih članova. A članovi mreže su oni mladi koji su se već upustili u (naizgled donkihotovsku) borbu za aktivno građanstvo i promociju demokratskih vrijednosti.

Jasmin Hasić

Jasmin Hasić je trenutno izvršni direktor HIA BIH, no, i on je prije toga prošao kroz internacionalne edukacijske programe – fellowshipe. Nakon magistarskih studija na CEU Univerzitetu u Budimpešti, ali i Pravnom fakultetu u Sarajevu, doktorirao je na Fakultetu političkih nauka Univerziteta LUISS Guido Carli u Rimu i ULB u Briselu. Odlučio se vratiti u BiH i, kao što kaže, dati smisao svom profesionalnom angažmanu. Odlučio se inspirisati mlade da i oni krenu u borbu, da ne budu „another brick in the wall“.

Jasmin ističe da se mladi iz BIH ni po čemu ne razlikuju od kolega iz Amsterdama, Kopenhagena, Atlante ili Berlina kada odu na ljetnje fellowship programe. Da je njihovo znanje, doprinos ljudskim pravima bolji nego što je očekivao kada je od učesnika, za svega nekoliko godina, postao osoba koja vodi i organizuje programe u Bosni i Hercegovini.

Ipak, između demokratskih vrijednosti,  pomirenja i mladih u našoj zemlji stoji mnogo prepreka.

Dosta mladih su članovi političkih partija čija osnova jeste etnonacionalistička propaganda. Kakav je uticaj te propagande na mlade i proces pomirenja?  

Mislim da to ovisi o motivaciji mladih. Ako su ušli u politiku da budu plodovi trulog drveta, onda će njihovo učešće u procesu pomirenja s ‘drugim i drugačijim’ vršnjacima biti u službi politike i političara koji njima rukovode. To je uspjeh ‘propagande’ onih koji grade ‘armije mladih podobnika’. Ukoliko se, ipak, mladi odluče da kroz organe ‘svojih’ političkih partija, unutarstranačkom demokracijom, konstruktivno rade na promociji iskonskih vrijednosti ove zemlje, poput heterogenosti i pluralizma, onda se možemo nadati nekim pozitivnim promjenama. Ako budu dovoljno uporni i mudri, smiješi nam se iskonski uspjeh – društvena transformacija u punom smislu te riječi.

Na političkoj sceni smo svjedoci saradnje između političara, čak i iz ‘sukobljenih’ stranaka, kada je u pitanju ostanak na vlasti. Tada pomirenje postaje demagoška floskula, ali suštinski se ne radi na tome i očigledan je nedostatak volje političkih lidera. Da li je težište palo na civilni sektor po ovom pitanju?

Izgleda da je na bh. političkoj sceni stvoren vakum da se javni, pa i privatni, politički interesi (prvenstveno novac, moć i uticaj) sve više dijele među akterima, kako u stranačkom tako i NVO sektoru, ali je odgovornost za (ne)urađeno u stranačkoj sferi ostala kod nosilaca vlasti, dok u NVO sektoru ona gotovo i ne postoji. Stranke će se i dalje neumorno boriti za vlast, dok će NVO sektor pokušavati da djeluje korektivno. Kada je riječ o procesu pomirenja, vidljivo je da stranke predstavljaju ‘pomirenje’ kao društveno preuranjen i još uvijek neprihvatljiv trend, zbog toga što neki procesi koji prethode pomirenju još uvijek nisu završeni (a ne mogu da se vode paralelno s ovim procesom), ili možda zbog toga što bi pomirenje dovelo do promjena s kojima se ‘oni’ politički nisu spremni nositi (a čije bi posljedice bile nepovratne).

Postavlja se pitanje da li su nevladine organizacije koje aktivno rade na procesu pomirenja postale taoci stranačkih odnosa, ili su postali svrha sebi.

Cilj „Humanosti u akciji“ nije zbližavanje i mirenje tri entičke grupe samo radi zbližavanja, cilj je sve zajedno podstaći da s kolegama iz sedam zemalja rade na projektima koji će biti dobra praksa u širem kontekstu i od globalnog značaja za ljudska prava.

Kada se naši lokalni fellowsi nađu u društvu svojih inostranih kolega, njihovi lokalni problemi i različitosti postaju manje bitni. Oni se horizontalno povezuju, traže načine da u svoje aktivnosti uključe druge, a mi smo im moralna i organizaciona podrška. Inicijative i aktivnosti ‘fellowsa’ nisu samo impulsi mladih ljudi koji žele promjene, koji žele nešto bolje, već su to konkretni koraci kojima ukazuju da će upravo oni voditi ovu zemlju već jako brzo, te da će oni stvari raditi malo drugačije od onih koji su ih držali razdvojene sve ove godine.

Proces pomirenja nekada kao da stagnira u BiH. Nakon 22 godine od Dejtona imamo čitavu generaciju ljudi koji preuzimaju primarnu ulogu u demokratskim procesima, EU integracijama. Je li to prilika za ovu novu generaciju, moju, da preuzmu inicijativu u procesu pomirenja ili nedostaje hrabrosti, znanja, nečeg trećeg?

Mislim da se u BiH ne dešava nista posebno što se nije dešavalo i u drugim post-konfliktnim društvima. Mislim da smo svi sebe vremenom uvjerili kako smo specifični, kako je samo naša situacija komplikovana, kako nam treba više vremena nego drugima, kako sa nama ‘treba drugačije’.

Hasić ističe dosta izraženu ‘gentrokraciju’ u BiH. Ona je očita u sferi ‘političkih uticaja’ onih koji su ‘bili u ratu’ i ‘odbranili zemlju’, a u odnosu na one koji nisu. To posebno vidimo u normativnoj dominaciji ‘starijih i iskusnijih’ u odnosu na ‘mlađe i nezrele’. ‘Vladavina starih’ je očita i u tipovima političkog sazrijevanja mladih, koje su u pravilu kopije starijih stranačkih mentora. Sve tradicionalno ‘jake’ stranke se jos uvijek čvrsto oslanjaju na uticaj i imidž svojih osnivača ili starijih i afluentnijih članova.

Jasmin naglašava da je vrijeme za novu generaciju, ali da nedostaje povjerenja i vizija. A, da budemo iskreni, nedostaje i petlje.

Važna oblast kojom se HIA bavi jeste i kultura sjećanja, suočavanje s prošlošću. Organizuju se posjete Srebrenici, Prijedoru (Omarska), upoznajete mlade s onim što se desilo. Kakav je odnos mladih prema ratu, je li to tabu tema? I, ono važnije – ko formira sliku mladih o periodu 92-95 u BIH?

Vrlo osjetljiva tema. Intuitivno, moglo bi se reći da su sjećanja na rat u BiH primarno uobličena prema pripadnosti pojedinim etničkim grupama, formiranim tokom sukoba, te da svaka od suprotstavljenih etnija kolektivno dijeli jednako sjećanje na određene historijske događaje. Takođe, osnovna pretpostavka je da ‘prošlost nije u prošlosti’, te da njeni institucionalni (pravni i politički) normativni, a i kulturni ostaci su prisutni u politici sjećanja.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Ono što je očigledno jeste šutnja mladih kada se govori o ratu početkom devedesetih, dodaje Hasić. Ovo mogu i moram potvrditi. Kao neko ko je bio dio Sarajevskog programa ove godine, po prvi put sam imao priliku otvoreno pričati o genocidu, Hagu, izbjeglicama sa svojim vršnjacima iz, ne samo BiH, nego i još 6-7 zemalja. Prvi put sam bio u Memorijalnom centru u Srebrenici. Kada prestane šutnja dobijete osjećaj skidanja tereta sa vaših leđa, leđa vaše generacije. Nema veze što ga vi niste ni stavili na sebe. Tu je.  E, onda imate priliku da radite nešto. Graditi budućnost? Ali kakvu, zavisi li to od sadašnjosti?

Jasmine, evo, prošlo je preko 20 godina od rata. Postratne generacije postaju zreli ljudi, rade, imaju porodice sa jedne a sa druge na hiljade istih odlazi iz BIH. Do kada će priča o nacionalizmu i ratu biti centralna u BiH? Hoće li biti zamijenjena nečim boljim, ljepšim, progresivnijim ili ne?

Uskoro! Već se polako okrećemo temama koje su veće i bitnije od naše Post-Daytonske BiH političke egzistencije. Toliko smo mali i nebitni u odnosu na regionalne probleme, da ne spominjem globale trendove, te je pitanje vremena kad ćemo shvatiti da smo samo jedna periferija procesa kojima ne upravljamo, te da naša putanja i napredak neće ovisiti o onome šta mislimo ili želimo, već šta drugi kažu.

O ljudskim pravima, genocidu i pravima manjina u Bosni i Hercegovini možemo govoriti poput političara. A možemo  i de facto. Možemo bataliti demagogiju i uraditi nešto.

Odgovoriti na glavno pitanje – kako zapaliti iskru građanske hrabrosti?

Akcijom.


Više informacija o Humanity in Action možete naći na https://www.humanityinaction.org/ te FB stranici https://www.facebook.com/hiabih/

Naslovna fotografija preuzeta sa krajina.ba

*Autor teksta je nagrađen na konkursu za mlade novinare u okviru projekta “Borba protiv stigmatizacije kroz osnaživanje i promjenu stavova”. Projekat je finansijski podržala Evropska komisija kroz Erasmus+ program. Sadržaj je isključiva odgovornost autora i ni na koji način ne odražava stavove donatora.

nikola.lero

nikola.lero

Comments are closed here.