Kao što rekoh u prethodnom tekstu, u Ljubljanu smo stigli oko ponoći i lagano se uputili ka nama izmaštanom mjestu Tovarna Rog, nekadašnjoj fabrici bicikala sada pretvorenoj u squatting place. Mjesto u kome se mladi okupljaju i postoji mogućnost da noćite.
Nakon nekih sat vremena pješačenja sa jednog na bukvalno drugi kraj Ljubljane, napokon ugledasmo tabla – Tovarna Rog. Ulazimo kroz kapiju sa visokom ogradom, kao one stare turske po Bosni, i dolazimo u totalno mračno dvorište, ne vidiš prst pred okom. U daljini se samo vide obrisi ljudi od svjetla cigareta. Prilazimo im i objašnjavamo situaciju, oni nas upućuju da uđemo unutra i pitamo Starog!
Ulazimo u prostoriju, tamo sve hipici, pola njih od uživanja nije ni skontalo da smo ušli. Stari lik iz Zagreba, sa frizurom a la Bob Marli i tenom kao iz subsaharske Afrike kroz polunaduvan glas nam objašnjava da mjesto nije predviđeno za noćenje. Ostali smo još nekih pet minuta unutra i posmatrali hipije sa improviziranom jazz svirkom. Bluzerski rade, ali dobri su.
Izlazimo napolje, opet malo pričamo sa trojkom koja nas je uputila unutra, kažu nam da ima studentska svirka u kampusu unija u Ljubljani. Kako smo izvisili za smještaj koji smo toliko putem namaštavali od da je uređeno, da ima tuševe, do da je okupljalište narkomana i beskućnika, do da je možebitno mučilište kao u filmu Hostel, ispade da ne možemo noćiti. Tako odlazimo na studentsku žurku na otvorenom i kontamo da ostanemo zadnji, pa da ganjamo neke cure kjeo niko ne bude htio i tako nađemo mjesto za noćiti.
Na putu ka kampusu javim se prijatelju Bojanu koji nam se ponudi da plati trideset eura za hostel, mi smo još dodali po šest. Čovjek dobrčina, legenda, ljudina. Odlazimo u hostel, bacamo stvari i još ispade da je kampus pet minuta od hostela. Ulazimo. Dere industrijski metal, dobri su, neka studentska dobro uigrana ekipa. Bili smo puna tri sata, od cura ništa, sve neke il’ u parovima il’ u ženskim čoporima. Na poluotpadnutim nogama se vraćamo u hostel.
Ujutro spremanje i odlazimo do grada. Sa Bojanom, našim spasiocem smo na kafi. Kafa se malo razvukla pet sati, a mi bismo trebali krenuti za Banja Luku! Za sljedeći dan najavili kišu tako da ništa od stopiranja.
Vraćamo se u hostel po stvari i tu upoznamo jednu od radnica koja je inače iz Banja Luke. Kaže, odvešće nas ona do pumpe da stopiramo. Ispostavi se da je pumpa goli promašaj. Uzimamo stvari i marširamo nekim lokalnim putem, pa preko njive. Provlačimo se ispod ograde izlazimo na odmaralište na autoputu. Ispostavlja se da je sa pogrešne strane i da trebamo preći preko autoputa!
Gluvić pretrčava, Božo i ja odlazimo do obližnjeg nadvožnjaka, ponovo preskačemo ogradu, usput budi rečeno, snimi nas policija dok to radimo, i onda lagano preko nadvožnjaka na drugu stranu. Dolazimo na pumpu i odmorište sa druge strane. Konstatujemo da tu smo gdje smo i nema nam sad mrdanja odatle, ipak smo na autoputu. Počinjemo lagano pitati vozače. Dosta naših tablica, dobar znak. Neki nam govore pretrpani, neki da platimo. I onda me Gluvić zove, kaže ide neki lik – pazi sad ovo za Klašnice – što je desetak kilometara od Banja Luke, al’ kao traži da platimo. Odlazimo do njega, ali vozač odjenom mijenja priču. Mislio je, kaže, da smo neki radnici, pa da se pokušavamo ogrebati. “Studenti! Ajte, ne morate ništa.”
Krećemo zajedno sa vozačem i pričamo o svemu i svačemu o životu tamo i ovdje, političkoj situaciji, ženama, dobijamo čak i biznis ideje od njega, jednu od njih planiram na jesen i da realizujem. Autostop vrijedi, ako ni zbog čeg’ drugog, samo radi takvih momenata. Upoznaš ljude koje inače ne bi, pričaš o stvarima o kojima vjerovatno ne bi pričao sa dugogodišnjim drugarima.
Vozač nam kaže da će stati na pumpu da tankira gorivo i poslije toga ne staje, pa ako trebamo u WC najbolje sad da idemo. Ulazimo u prodavnicu, Božo i ja se malo zadržali na kasi, izlazimo – kad ono nema auta. Stojimo onako malo zapanjeni – stvari su nam unutra. Ja malo manje, pošto su mi pasoš i kartica u džepu, Božo malo više, pošto mu je sve tamo. Nakon dva-tri minuta, eto vozača u rikverc, i Gluvića sa njim u autu, kaže: “Izvinite momci, ne bih ja, al’ me vaš kolega nagovorio.” Nevjerica!
U Klašnice stižemo oko jedan iza ponoći. Počinjemo stopirati, ali em slab promet em niko neće noću stati. Pored nas na autobuskoj stanici parkiran auto i porodica u njemu, čekaju nekog i gledaju nas k’o budale.
Nakon pola sata ugleda nas poznanik, staje i kaže: “E samo da odbacim curu do Laktaša, taksiram vas ja nazad:” I tako i bi, oko dva iza ponoći eto me kući.
Za nekih desetak dana stopom sa Gluvićem krećemo obići dobar dio Evrope. Pokrenuću i vlastitu stranicu, tako da stay tuned! Evo i linka: https://www.facebook.com/Travel-Guy-From-Balkan-197092110819876/