Nakon početne neprijatnosti s našim vozačem ulazimo u opuštenu priču. Od svingerske plaže u Istri, preko estradne scene u BL, do elitne prostitucije. Vozač, koga ću zvati Stefan, radi kao estradni menadžer i potvrđuje nam sve naše najmračnije pretpostavke o prostituciji, kriminalu, estradi i politici. Govori nam da žali zbog lagodnog života kojim živi, svjestan bijede oko sebe. Kaže nam da zbog grijeha iz prošlosti danas osjeća potrebu da pomaže drugima. Nas trojica ne možemo vjerovati koga smo ustopirali, uživljavamo se u ulogu Milomira Marića i kao on u Golom životu pažljivo slušamo našeg vozača. Stefan ne može da vjeruje da neko kao mi potpuno bez ikakvog cilja idemo u Ljubljanu, kaže najradije bi sad ostavio auto i pošao sa nama.
U Grac stižemo iza ponoći, Božo zove jednog svog prijatelja koji studira u Gracu da budemo kod njega u studentskom domu. Božin prijatelj nam ubrzo odgovara da možemo do njega, i da se mičemo iz turskog dijela grada u kojem smo bili, a u koji niko normalan naveče ne zalazi. Nakon pola sata, što hodanja, što gubljenja po Gracu, google maps nas dovodi na adresu. Darko, Božin prijatelj, nas dočekuje ispred studentskog doma i zajedno sa njim se šunjamo u dom, govori nam da budemo tihi zbog čuvara. Prije nekoliko mjeseci čuvar je provalio da jedan momak boravi ilegalno u domu, te je student kod kojeg je bio platio popriličnu kaznu. Ulazimo u dnevni boravak doma i tu padamo po krevetu, kauču, podu. Kroz glavu mi prolazi šta sam sve prevalio u jednom jedinom danu. Ujutro ispit na faksu, pa cimanje od Laktaša do Gradiške, prelaz granice, kontempliranje o noćenju ispod mosta, rojeve komaraca i na kraju direktnu vožnju Gradiška-Grac sa likom na osnovu čije biografije bi se mogao napraviti neo-noir triler. Mrtav umoran sklapam oči i momentalno padam u san.
Zakleo bih se, tek što sam sklopio oči neko me budi. Darko. Kaže deset do šest je, moramo se brzinski tuširati i spremiti prije nego ostali ustanu. Sva sreća da među nama nije bilo cura, za deset minuta smo se otuširali, spremili i bili napolju. Odlazimo u park, Božo i Gluvić spavaju klupica-style. Iako smo spavali četiri sata, nisam bio umoran pošto mi se ovaj put poklopio neposredno sa završetkom ispitnog roka, tako da sam navikao ne spavati. Oko devet krećemo ka gradu, pažnju nam privlači skupina hipija u nekom gazebu u parku. Odlučujemo da im priđemo, nudimo ih rakijom od vozača još iz Gradiške. Pošto nismo bili sigurnu da ćemo tu noć moći ponovo kod Darka, hipiji nas uvjeravaju možemo kod njih. Kažu bili na nekom squattingu u Gracu dok ih policija nije juče najurila. Ovaj dio priče mi privlači pažnju pošto mjesto u koje trebamo otići u Ljubljanu je isto squatting ex fabrika tovarna Rog. Nakon kraćeg ćaskanja napuštamo veselu družinu i idemo do grada.
Ubrzo se razdvajamo, Gluvić odlazi da razmjeni pare, a ja sa Božom odlazim do Darka u jedan kafić što drži naš čovjek. Naravno, kafić je tematski uređen u ex yu rock fazonu. Usput budi rečeno, može se popiti i najjeftinija kafa u Gracu. Na kraju se ponovo rastajemo, Božo odlazi do Gluvića koji u parku nastavlja da spava a ja odlazim na Šlosberg. Prije toga ostavljam svoje stvari kod njih da se ne penjem sa njima po fascinantnoj stijene koja usred ravnice iskače doslovno u centru Graca. Nakon osmatranja Graca, lagano se vraćam ka parku. Na uzdignutom dijelu parka koji je ograđen mašu mi Božo i Gluvić, kažu mi da požurim jer se taj dio parka upravo zatvara. Trčim do ulaznih vrata, da bi mi ih, kao u filmovima, ispred nosa zatvorio čuvar. Letam okolo da pronađem drugi izlaz, na kraju naletim na Božu i Gluvića koji su nekako preskočili ogradu i istim sistemom izlazimo iz parka.
Krećemo se prema studentskom domu, prepiranje kroz neki park da li idemo u dobrom pravcu prekidaju tu i tamo dileri koji nam nude vutru. Na kraju, odlučujemo da za pravac pitamo neke dvije djevojke koje drže table sa javnih toaleta u ruci. Govore nam da će nas otpratiti do te lokacije. Totalno nadrealna scena. Jedna od njih nam govori da za manje od pola sata puni 18 godina i da su željele da urade nešto ludo za rođendan pa su krale table sa javnih toaleta. Spavaš li mirno, Laki Lućijano?! Narodna izreka “previše dobro da bi bilo istinito se potvrđuje” i naša tiha nadanja tonu kada nam jedna reče da ima momka i da upravo ide kod njega. Na kraju su nas ipak dovele do doma, razmijenili smo kontakte i dogovorili se da ćemo se folovati, rikvestati i šta sve ne. Dva sata iza ponoći, hladno, nigdje nikog, čekamo. Darko nas tu i tamo izvještava da ne zna ni sam koji je đavo čuvaru da se noćas ushodao. Na kraju ulazimo u dom, Darko nas ovaj put smješta u teretanu. A tamo hladnoća, malo je reći. Oblačimo sve što imamo i kao tri sardine se smještamo jedan uz drugog. Ujutro konstatujemo da se nismo nešto pretjerano naspavali, ali se nismo ni smrzli. U šest napuštamo dom i odlazimo u grad. Tu zovemo našeg vozača sa relacije Gradiška-Grac, pošto nam je rekao da se vraća kroz dva dana za Banja Luku, pa će nas usput odbaciti do Maribora. Nakon dvadeset propuštenih poziva, vraćamo se starom dobrom autostopu. Na hitchwiki nalazim jednu lokaciju kraj u blizini nekog tržnog centra. Tramvajem odlazimo do tamo. Pošto smo tog jutra žurili iz doma, nismo se stigli otuširati. Ulijećemo u toalet tržnog centra, stvari ostavljamo ispred, improvizirano se tuširamo i peremo zube. Ljudi nas gledaju, mi držimo stav not a single fuck given. Na ulazu u centar sjedamo i pišemo natpise “Slovenija”. U tom trenutku izlazi neka žena i nudi nas gratis sokovima, u fazonu nek vam se nađe. Zahvaljujemo joj i krećemo ka mjestu za stop. Sunce prži, nakon sat vremena zaključujemo da je mjesto katastrofalno. Niti jednog auta sa slovenskim tablicama.
Vraćamo se u grad i odatle busom idemo na drugu stopersku lokaciju sa hitchwiki. Izlazimo na zadnjoj stanici bogu iza nogu. Stopiramo nekih sat vremena, da bi nam na kraju prišao neki čovjek i rekao da se spustimo nekih 100 metara niže. Poslušali smo ga i bukvalno dolazimo na uključenje na autoput sa natpisom Slovenija. Počinju se pojavljivati i prve slovenske tablice. Dobar znak. Zbog jakog sunca smo se dogovorili da dvoje stopa, a jedno odmara i taman kad je bio drugi red izmjene staje nam čovjek. Kaže: Maribor. Upadamo u auto. Naš vozač Marko priča nam kako je iz Maribora, ali radi u Gracu u hotelu.
Nakon pola sata nam staje cura iz Koreje, kaže ide za Slovensku Bistricu, povešće nas, ali ne želi da priča sa nama. Nakon nekih sat vremena vožnje starom cestom kroz pitoreskne predjele Slovenije, stižemo u Slovensku Bistricu. Vozačica nam govori kako je tu lako stopirati i još nam govori da stanemo na kružni tok, odakle ide krak ka autoputu. Najgora odluka ikad! A bilo ih je. Stopiramo oko tri sata niko ne staje, ali smo svima simpatični na kružnom toku, neki čak dva puta kruže da nas uslikaju.
Na kraju nam staje jedan naš čovjek koji nas odbacuje na pumpu dva kilometra niže. I onda se moja teza o autostoperskoj karmi iz zadnjeg teksta potvrđuje potpuno tačnom. Tek što smo izašli, govorim Boži i Gluvići da se na pumpama ne stopira već da prilazimo vozačima i direktno pitamo i rekoh: ja ću, eto, prvi. Krenuh prema autu koje je stiglo kad i mi, rekoh vozaču da stopiram sa prijateljima ka Ljubljani da li bi nas povezao i, na moje iznenađenje, dobijam potvrdan odgovor. Za manje od dva sata smo u Ljubljani. Ljubazno se zahvaljujemo vozaču i krećemo se ka centru, ka napuštenoj fabrici bicikala, squatting, tovarna Rog.
Da razbijem monotoniju umora, kažem kako me ovo neodoljivo podsjeća na jedan film o tri mlada američka studenta, koji željni zabave i avanture odlaze u Evropu, na kraju čuju da u Istočnoj Evropi postoji napuštena fabrika sa žurkama, te odlaze tamo. Naziv ovog filma je Hostel!
