Nije bilo za 80 dana. Bilo je za 106. Nije trebalo biti oko Svijeta, već samo oko Aljaske, cijelih šest mjeseci. Kad malo bolje razmislim, nije ga trebalo biti nikako.
Trebao sam postati oficir u Oružanim snagama BiH, ali nakon svih fizičkih i psiholoških testova koje sam prošao, na medicinskom pregledu mi je pronađeno za 0.2 procenta više šećera od dozvoljenog. Kao što Forest Gump kaže: „život je kao kutija čokolade, nikad ne znaš koji ćeš okus dobiti“. Gorko razočarenje neuspjeha će vrlo brzo zamjeniti uzbudljivi ukus istraživanja nepoznatog i posjećivanje mjesta koja sam samo sanjao da ću posjetiti.
Plan je bio da letim za Seattle, gdje se trebam ukrcati na brod Ruby Princess, gdje ću biti na sedmodnevnom treningu za vrijeme kojeg će brod otpoloviti do Aljaske i nazad. Nakon treninga, instruktorica će odlučiti hoću li ostati na Rubiju ili ću biti prebačen na jedan od 16 preostalih brodova u floti Princess Cruisesa. Prva stanica na putu do Seattlea je Zagreb, nakon kojeg letim za Pariz. Imam sreće da sam dobio mjesto do prozora, pa mogu vidjeti kako avion prelijeće Alpe.
Uskoro slijedi slijetanje u Pariz . Iz zraka, svaki veliki grad otprilike izgleda isto, ali kako avion smanjuje visinu, mogu prepoznati rijeku Senu kako vijuga kroz grad, okrugli stadion Saint Denis i Ajfelov toranj u daljini. Sve se prebrzo dešava da bih taj prizor stigao uhvatiti skromnom kamerom Sony Xperije.
Aerodrom Charles de Gaulle je veličine manjeg grada. Nije moguće promijeniti terminal bez korištenja autobusa koji srećom vozi svakih 5 minuta. Tu upoznajem svoje saputnike koji, također, idu na trening u Seattle. Marija ide na svoj prvi brod. Kao i svaki početnik veoma je uzbuđena što joj se može vidjeti u očima. Dejan ne govori mnogo. Od Marije saznajem da je prije radio na riječnim brodovima. Izgleda pomalo kao Woody Harleson, samo što u poređenju sa Dejanom, pogled Harlesona izgleda normalno. Dejan ne govori mnogo, ali zato Predrag priča za desetoricu. Navodno je bio menadžer draguljarnice na Kajmanskim otocima, navodno je izlazio sa poznatima, ali da mu je taj stil života dosadio pa se vratio u Srbiju, gdje se dosađivao još više pa se sada prijavio za kruzer. Kada ne priča o sebi, priča o masonima, iluminatima i svjetskim zavjerama. Definitivno jedan od tipova koje treba izbjegavati.
Seattle nije veliki grad. Svemirska igla (Space needle), visoki toranj, najpoznatija građevina u gradu se lako može prepoznati iz zraka, a iz autobusa koji nas vozi prema Hilton hotelu mogu prepoznati i stadion Quest field na kojem igraju Seattle Seahawksi, u zadnjih nekoliko godina jedan od najboljih timova u američkom fudbalu. Od ostalih atrakcija vrijedi izdvojiti sjedište Boinga te grob legendarnog Jimmy Hendrixa kojeg godišnje posjećuju stotine hiljada turista. Ali za to danas, nakon 15-ak sati leta, jednostavno nemam energije.
Sljedeći dan ulazimo na Ruby Princess i upoznajem preostale kolege koji su tu također na treningu. Peterson je iz Brazila i na jednom od prethodnih brodova je radio sa momkom iz Viteza kojeg lično poznajem. Svijet je mali, zar ne?
“Ludwig” ne zvuči kao latinoameričko ime, ali tako se zove momak iz Venecuele koji je također na treningu. Kaže da mu je trenutna adresa Peru zbog užasne situacije u domovini. Kako Ludwig kaže, kada se venecuelanska valuta bolivar preračuna u američke dolare, prosječna plata u Venecueli iznosi 4 dolara. Svečano se zaklinjem, neću se nikome žaliti na stanje u Bosni. Može biti i puno gore.
Argentinka Dalma ima izraz lica kao da je pala sa Marsa, ali to je ništa u poređenju sa nivoom izgubljenosti koju prikazuju tri Kineskinje – Lola, Rita i Yang. Loše govore engleski i instruktorica im sve mora tri puta objasniti. Lola se ustvari zove Pan, ali mi kaže da Kinezi mogu odabrati i svoja zapadnjačka imena. Pomalo liči na Mulan iz crtanog i mnogo je viša nego što bi očekivao od Kineskinje. Rita se ustvari zove Yu Ha, što kod balkanske delegacije izaziva smijeh. Objašnjavamo joj da njeno puno ime označava naziv za predjelo na našim jezicima. Sa svojim ogromnim okruglim naočalima izgleda kao neki naučnik iz crtića. Iz Yang instruktorica kliještima vadi riječi, ali ne pomaže. “Yes” or “no” su izgleda jedino što Yang može reći. Njena sreća pa kompanija ima jedan brod koji plovi na azijskom tržištu i ima uglavnom kinesku klijentelu.
Instruktorica nam saopštava loše vijesti. Tokom treninga, nećemo moći izlaziti na Aljasci jer nemamo specijalnu dozvolu američkih vlasti. Inače su samo New York i Los Angeles problematični jer članovi posade imaju tendenciju da bježe sa broda u tim gradovima. U zadnje vrijeme, mjere su pooštrene pa do dobijanja dozvole, za koju je potrebno minimalno 14 dana, nema izlaska sa broda.
Sa izuzećem Anchoragea, svi gradovi na Aljasci izgledaju manje-više isto: više ribarska sela nego gradovi, lučki dok na kojem su uglavnom zavezani ribarski čamci, glavna ulica, po red radnji sa obje strane ulice, par redova kuća iza radnji, a odmah gdje se drvene kuće završavaju, počinju nepregledna zimzelena šuma i visoke planine. U pravilu, nude iste sadržaje, a to su posjet lokalnim pivarama, ture čamcima za gledanje kitova, ture za glečere i ture za obilazak divljine, za koje su obavezni vodiči.
Prvo mjesto koje sam posjetio se zove Skagway. Na treningu, instruktorica govori o svojim iskustvima na Aljasci. Kaže da su ljudi na Aljasci prilično grubi, da mnogo piju jer nema mnogo zabavnih sadržaja nakon napornog dana u čamcu, rudniku ili na rafineriji nafte i da ni lokalne žene nisu izuzetak. Pominje nam iskustvo koje je imala u baru u Ketchikanu, kada je jaknu ostavila na stolici, otišla u kupatilo a nakon što se vratila, vidjela je drugu ženu kako nosi njenu jaknu. Instruktorica ju je zamolila da joj vrati jaknu, na što joj je mještanka rekla „da ako je želi, treba da se bije za nju“. Obzirom da je Aljaska led, hladnoća i divljina, uopšte nisam iznenađen sa onim što sam čuo. Gruba mjesta stvaraju grube ljude.
Juneau je glavni grad Aljaske i bio je mnogo važniji dok je trajala zlatna groznica, a sada je to grad od nekih 30 hiljada stanovnika čija je važnost ostala samo ceremonijalne prirode. Zadnja stanica na putovanju je Glacier Bay koji je za mene nešto uistinu impresivno, vjerovatno zbog činjenice da je to prvi glečer kojeg vidim u životu. Brod ne pristaje na kopno, ali se približava dovoljno blizu glečeru da možemo uživati u pogledu na glečer McBride. Ko ima dovoljno strpljenja da ostane na hladnoći, može dvogledom vidjeti kako se ledeni komadi glečera odlamaju i uz gromoglasnu buku padaju u vodu. Za goste, koji su uglavnom Amerikanci i pored činjenice da sva mjesta koja brod posjećuje izgledaju isto, Aljaska je idealna prilika da se u divljini odmore od stresa modernog života, zaborave na sve na sedam dana i vrate kući kao novi.
Svaki dan u 12 sati, kapetan govori na razglasu i dan prije nego ćemo se vratiti u Seattle, kaže da se večeras očekuje vedro nebo pa je moguće vidjeti polarnu svjetlost. Pošto Peterson ima profesionalni fotoaparat, izlazimo na palubu da čekamo polarnu svjetlost. Pošto je maj, na Aljasci još uvijek nije polarni dan, mada se dobro vidi čak i u 22:30. Problem nije čekanje dok se potpuno smrači, ali hladnoća jeste. Dukserice koje imamo su slaba zaštita protiv okrutnog arktičkog vjetra pa negdje oko ponoći odustajemo od naše ideje. Neke kolege su ostale dovoljno dugo da vide tragove zelene svjetlosti, ali to je daleko od onoga što vidite kada u Google ukucate „northern lights“. Odluka da odustanemo se ne čini tako loše.
Sedam dana nakon ukrcavanja, vraćamo se nazad u Seattleu i dan je odluke. Instruktorica vadi koverte i scena pomalo liči na Harry Pottera i scenu sa magičnim šeširom koji odlučuje u koji će od četiri doma novi učenici biti poslani.
Peterson ostaje na Rubiju i Aljasci, Predrag dobija brod koji plovi po Mediteranu a Marija i Dejan su dobili brod koji plovi po Japanu.
Tri Kineskinje očekivano dobijaju brod na kojem su većina gostiju Kinezi, a Dalma i Ludwig također ostaju na Aljasci, ali ne na Rubiju nego na Staru. Instruktorica je zadnju kovertu ostavila za mene i kaže da sam jako sretan, jer sam dobio brod koji upravo treba da započne put oko Svijeta i da se trebam letjeti za Honolulu, glavni grad Havaja.
O, da. Honolulu, dva dana dok brod ne dođe. Da mi je neko rekao da ću ikada posjetiti Pearl Harbour, rekao bi mu da je lud.