Iako je svjestan činjenice da njegov život ima dodatne prepreke, Alena to nije poljuljalo u borbi da postigne svoje ciljeve. Bez obzira na sva iskušenja, nastojao je da živi život kao njegova generacija i da ne odstupa od njih.
Piše: Sarah Bešlija
Na percipiranje osoba s invaliditetom često utiču predrasude koje su duboko ukorijenjene u društvo. Predrasude su često ponižavajuće za sam integritet osoba s invaliditetom. Puno je primjera gdje su društveni stereotipi porušeni baš od strane tih osoba. Alen Hedo je jedna od tih osoba. Iako je osoba s invaliditetom, dokazao je da za njega ne postoje prepreke.
Život s invaliditetom nosi sa sobom mnoge poteškoće. Alen boluje od cerebralne paralize te, iako je vezan za ortopedska pomagala, uspješno briše predrasude. U toj misiji pomažu mu lična postignuća.
„Spletom životnih okolnosti ili, bolje rečeno, Božijom odredbom, moja priča, ‘priča borbe’ kreće u sedmom mjesecu života kada sam zbog zdravstvenih komplikacija ostao trajno vezan za ortopedska pomagala. Način života kojim živim je isti kao i kod svih drugih mladih ljudi koji, uprkos zdravstvenom stanju, postave životne ciljeve od kojih ne odustaju. Moj ‘životni cilj’ podrazumijeva personalno i profesionalno usavršavanje“, kazao je Alen.
Iako je svjestan činjenice da njegov život ima dodatne prepreke, Alena to nije poljuljalo u borbi da postigne svoje ciljeve. Bez obzira na sva iskušenja, nastojao je da živi život kao njegova generacija i da ne odstupa od njih.
„Život s cerebralnom paralizom nije mnogo drugačiji od života svih nas jer smatram da svaki čovjek na zemlji ima neki teret koji nosi. Nakon spoznaje da su moje fizičke mogućnosti drugačije nego kod ljudi koji me okružuju, odlučio sam da se borim i da idem i težim putem, ali da ostvarim ciljeve koji me ispunjavaju i čine sretnim. Neke od tih ciljeva sam već ostvario, ali sasvim sigurno imam još želja kojima težim i koje ću uz Božiju pomoć ostvariti“, objasnio je.
Borba i istrajnost u njegovom naumu je uticala i na njega, a i na njegovu okolinu i najbliže članove porodice. Odricanja i odgovornost su samo jedni od epiteta koji mogu da opišu ono kroz što su Alen i njegova porodica prolazili u fazi njegovog odrastanja i obrazovanja, ali, kako kaže, da nije bilo njemu dragih osoba i roditelja, ne bi uspio ni on, te da nikad ne može imati dovoljno riječi hvale zbog toga ko su i šta su za njega uradili njegovi roditelji.
„Uži članovi porodice su najveća podrška i bez toga niti jedan podvig ne bih uspio ostvariti. Puno toga su se morali odreći da bi meni omogućili što veći stepen uključivanja u društvu. Morali su se odreći nekog ustaljenog načina života kojim većina društva danas živi. Oni su sve svoje radne obaveze i planiranje odmora uskladili s mojim potrebama. Raduje me činjenica da nisam zloupotrijebio njihov trud i zalaganje, iako smatram da koliko god im uzvratio malo je u odnosu na ono koliko su oni meni pružili.“
Alenova želja za usavršavanjem je velika; pored svih ciljeva koje je imao, postigao je i onaj koji se tiče visoke stručne spreme. Magistar je pravnih nauka, a kako kaže, jedina prepreka kroz školovanje su mu bile arhitektonske barijere. Uz pomoć kolega i njih je prevazišao, uspio je da se druži i da stekne titulu magistra. Sva lijepa iskustva koja ga vežu za fakultet podstiču ga da se što prije vrati u klupu i završi doktorski studij.
„Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba. Zaista je tako bilo i u mom slučaju. Bez obzira što sam osoba s invaliditetom, nemam loša iskustva u pogledu drugara i kolega. Najveći problem kroz koji sam prolazio u toku obrazovanja odnosi se na arhitektonske prepreke koje sam u najvećoj mjeri savladavao uz pomoć svojih kolega. Bezbroj puta su me nosili na spratove kako bi vrijeme provodio s njima. Takva lijepa iskustva mi daju vjetar u leđa da se što prije vratim u studentske klupe i počnem doktorski studij na Pravnom fakultetu u Sarajevu.“
S obzirom na to da su mu automobili jedna od velikih ljubavi želio je da položi vozački ispit, bez obzira na loše prognoze doktora. I ta želja se ostvarila, danas je vozač. Kao takav, susretao se s mnogim pitanjima, ali postoje i anegdote kojih se rado sjeća.
„Automobili su moja ljubav još od djetinjstva. Bez obzira na invaliditet i prognoze drugih bio sam siguran da ću jednog dana biti učesnik u saobraćaju. Hvala dragom Bogu to sam uspio ostvariti i već devet godina uspješno, bez opasnosti po bilo koga, svaki dan upravljam automobilom. Ima mnogo anegdota, ali postoji jedna koja me prati od polaganja do sada. Nakon što sam položio vožnju, član komisije mi je postavio pitanje odakle mi hrabrost da upravljam karavanom. Takva pitanja me često nasmiju i budu simpatična.“
Trenutni cilj mu je da riješi problem zapošljavanja te da nastavi svoje usavršavanje. Uz podršku porodice, Alen je uspio prevazići mnoge prepreke, a njegova priča naglašava važnost podrške i razumijevanja u životu osoba s invaliditetom.
Ova priča nam pruža važnu lekciju o borbi za jednakost, rušenju predrasuda i stvaranju inkluzivnog društva u kojem svaki pojedinac, bez obzira na svoje sposobnosti, ima priliku ostvariti svoje snove. Alen Hedo postaje simbol borbe, istrajnosti i inspiracije. Njegova upornost i pozitivan duh podstiču na prepoznavanje vrijednosti raznolikosti i inkluzije.
