Kafanski filteri homofobije

Znam! Odrastanja u palankama nose sa sobom kojekakve strukturalističke zatvorenosti. One koje ne dozvoljavaju da isplivaš iznad površine i udahneš vazduh vlastitim kapacitetom pluća. Brojne teme dolaze na noćni red rasprava u kafanskim ambijentima. Na kurikulumima mahalaških profesora se može naći sve – od sporta do geopolitike koja je u posljednje vrijeme izgleda svačiji hobi i specijalizacija, pa do religije, muzike i književnosti. Tako, u mojoj palanci skrivenoj u srednjoj Bosni, koja se ni po čemu specijalnom ne razlikuje od desetina sličnih u našoj nam zemlji, dođe na repertoar i jedna tema koja posljednjih godina predstavlja i misteriju i izazov lokalnih sveznalica s „kafanskom diplomom“ – ona o prvoj povorci ponosa u Bosni i Hercegovini.

Život iza duge – imam pravo da čekam svoj trenutak kada ću biti spreman da kažem ono što osjećam

Još u osnovnoj školi sam shvatio da imam identitet „drugačiji“, međutim, zbog nedostatka znanja i iskustva nisam znao da definišem koji dio slagalice nedostaje. Zašto drugačiji? Probat ću zajedno s vama odgovoriti na ovo pitanje. Prva faza mog gay života počela je sa sestrinim i maminim haljinama, torbicama i štiklama. Zatim, konstantno okružen djevojčicama, a umjesto brzog autića, mama mi je s pijace donosila bebe i barbike. Mama kao mama nije obraćala pažnju na to, vjerovatno jer joj je moj osmijeh uvijek bio važniji od svega. Štaviše, zabavljala bi se kada bih imao performans Seke Aleksić s njenim štiklama, tri broja većim od mojih stopala. Zar nije zabavno? Uglavnom, long story short, prošao sam kroz „tipičnu“ torturu gay dječaka od strane mojih vršnjaka; najgore uvrede jer sam se samo, jednostavno, družio s djevojčicama, prijetnje, nasilje, neugodnosti i uznemiravanja. Ali eto kažu „što te ne ubije, to te ojača“. Ili, u mom slučaju, ostavi traumu. Bilo kako bilo, uvijek tražim da opravdam svaku situaciju jer sam optimistična osoba, ali kada u ovim godinama uradim retrospektivu svega što se desilo, apsolutno ne postoji ni jedno jedino i valjano opravdanje za sve što su mi moji vršnjaci radili, ne znajući da ni sam ne razumijem svoj identitet i da imam teret i osjećaj krivice, a nikome ne radim ništa, osim svojim mislima.

Emancipacija jedne Vanne

Došla sam do faze u kojoj uopće ne sličim na osobu na svojoj ličnoj karti. Na šalteru bi mi rekli: „Ne možete vi ovo potpisati, mora gospodin doći lično.“ U takvim situacijama je teško ne nasmijati se i shvatiti da lijekovi zapravo rade, da me ljudi konačno vide kao osobu koja jesam. Tu sreću je teško opisati. Pa i na autobuskom šalteru slična situacija; kupujem kartu sa studentskim popustom, službenik me zamoli za index ili studentsku karticu. Pri sebi imam staru studentsku karticu koju sam dobila dok sam bila student jedan cijeli semestar (ironija je da je prvobitna kartica s mojim tadašnjim podacima imala sliku djevojke zbog greške u bazi podataka fakulteta). Službenik gleda karticu i govori: „Pa ovo je dečko. Daj mi svoju karticu.“ Odmah sam se nasmiješila te samo rekla da je moja kartica. Službenik detaljnije gleda, i nakon shvatanja mi uručuje kartu. Tada sam shvatila da sam postala osoba koja sam uvijek težila biti, da mojoj patnji dolazi kraj.

Hajmo reći DA

Postojanje istopolnih zajednica u Bosni i Hercegovini nije tema kojom se bavimo od juče, niti istopolne zajednice postoje od juče. LGBT zajednica je na našim prostorima vidljiva vjekovima, u manjem ili većem obliku, kroz zapise, priče, umjetnost, kulturu… Danas, u 21. vijeku, govorimo i o mogućnosti da istopolne zajednice sklope neki oblik legalno priznate zajednice. Takva praksa je moguća u skoro svim evropskim zemljama, ali ne i u Bosni i Hercegovini. Apsurdno je pričati o ideji da namećemo nešto, da tražimo nemoguće, kada je jedina želja pojedinaca i pojedinki u ovoj zemlji da dobijemo jednaka prava Ustavom zagarantovana.

Identitet bira nas, a ne mi identitet

LGBT su postali zajednica, a trebali su ostati samo ljudi, s jednakim pravima, jer identitet bira nas, a ne mi identitet. Posmatrajući iz konteksta osobe koja i sama nema svoju grupu, te stoga poput stepskog vuka svjesna svoje mrtvaje koju individualnost nosi, razumijem šta marginalizacija u Bosni i Hercegovini sa sobom nosi, jer svi žele biti dio, a ne Ostali. Pod plavetnilom neba, u tmini noći bivstvuju oni, a ako zanemarimo nas i njih, znat ćemo da smo jedno, i da razlike nisu ubitačne već samo lijepe.

Šta sam sebi i ko sam ostalima?

Šta sam sebi i ko sam ostalima? Pitanje koje se dosta osoba pita u toku svog života. Pogotovo ako ste pripadnik/ca LGBTIQ+ populacije. Još ako kojim slučajem živite u BiH, pitanje dobija dodatni presing. Napisaću nešto o periodu pronalaženja SEBE. Dakle, pitanjem iz naslova počela sam da se bavim još od ranog djetinjstva. Ko sam ja? Zašto sam „drugačija“ od ostalih djevojčica? Da li je to bolest?

Strahovi su se iznova i iznova pojavljivali u mom životu. Šta ako ovo nikada ne prestane? Šta sa mnom nije uredu? Zašto se meni ovo dešava? Jesam li bolesna? Da mogu sada da se vratim u to vrijeme i da zagrlim tu malu djevojčicu i kažem joj: „Ne brini, uredu je što ti se sviđaju djevojčice, ne obaziri se na okrutne komentare okoline.“ Nažalost, to ne mogu da uradim i ta djevojčica je morala da se izbori s mnogim nedaćama i strahovima da bi došla do ove djevojke koja je sada. Njen put je počeo istraživanjem internet stranica o homoseksualnosti.