Život iza duge – imam pravo da čekam svoj trenutak kada ću biti spreman da kažem ono što osjećam

Lična priča gej mladića iz BiH o odnosu sa sobom, okolinom, muškarcima i majkom.

Nisam navikao da budem iskren prema sebi kada je riječ o emocijama i unutrašnjem miru. Kažu fake it until make it i zaista je „lakše tako“, do momenta kada vam svega dođe preko glave pa onda odlučim da pričam s vama. Unaprijed hvala što čitaš. Život me nije mazio onoliko koliko sam ponekad očekivao. Odrastao sam s mamom, sestrom i bratom. Za figuru oca ne znam, ali da vam budem iskren i ne fali mi. Moja mama je toliko snažna žena da se uvijek trudi da svojim odnosom prema meni bude oboje. Međutim, zaokupirana konstantnom brigom da nam svima obezbijedi egzistenciju, da sve bude na mjestu, nikada nije imala prostora da s nama provodi vrijeme koje bismo koristili da napravimo konekciju mame i sina koji razgovaraju o svemu. No, u Bosni smo, nije da je moglo biti drugačije. Ali to je ono o čemu želim da pričam.

„Neću autić, hoću barbiku“

Još u osnovnoj školi sam shvatio da imam identitet „drugačiji“, međutim, zbog nedostatka znanja i iskustva nisam znao da definišem koji dio slagalice nedostaje. Zašto drugačiji? Probat ću zajedno s vama odgovoriti na ovo pitanje. Prva faza mog gay života počela je sa sestrinim i maminim haljinama, torbicama i štiklama. Zatim, konstantno okružen djevojčicama, a umjesto brzog autića, mama mi je s pijace donosila bebe i barbike. Mama kao mama nije obraćala pažnju na to, vjerovatno jer joj je moj osmijeh uvijek bio važniji od svega. Štaviše, zabavljala bi se kada bih imao performans Seke Aleksić s njenim štiklama, tri broja većim od mojih stopala. Zar nije zabavno? Uglavnom, long story short, prošao sam kroz „tipičnu“ torturu gay dječaka od strane mojih vršnjaka; najgore uvrede jer sam se samo, jednostavno, družio s djevojčicama, prijetnje, nasilje, neugodnosti i uznemiravanja. Ali eto kažu „što te ne ubije, to te ojača“. Ili, u mom slučaju, ostavi traumu. Bilo kako bilo, uvijek tražim da opravdam svaku situaciju jer sam optimistična osoba, ali kada u ovim godinama uradim retrospektivu svega što se desilo, apsolutno ne postoji ni jedno jedino i valjano opravdanje za sve što su mi moji vršnjaci radili, ne znajući da ni sam ne razumijem svoj identitet i da imam teret i osjećaj krivice, a nikome ne radim ništa, osim svojim mislima.

Dark Paradise

Kao što sam rekao, svoje seksualne orijentacije svjestan sam još od osnovne škole, ali sam uporno negirao i tjerao drugačije. Relativno sam mlad upoznao Grindr i Romeo svijet. Samo što sam tada bio naivan i mislio da smo svi tu jednaki i sigurni dok se vremenom nisam uvjerio u suprotno. Jednom prilikom sam se dopisivao s muškarcem koji je bio par godina stariji od mene; ja sam tada bio srednjoškolac, a on skoro pa već magistar, pogodite čega? Islamskih nauka. Moram naglasiti da je religija veoma važan dio mog života. Nju osjećam i živi u meni, no nemam potrebu da to ističem. To je moja prva privatnost. Upravo zbog nje, on, sada već oženjen čovjek s djetetom, i ja smo imali poseban odnos koji me je činio toliko sigurnim i ugodnim da stupim u vezu i odnos s muškarcem. Povremeno bih markirao iz škole da bismo se vidjeli, a destinacije su nam bile okolni gradovi ili ne tako poznati objekti jer samo tako smo mogli da sjedinimo naše energije i budemo cijelim tijelom ono što osjećamo. Otvorili smo jedno drugom najskrivenija osjećanja, smijali se u zagrljaju i pričali šta bi bilo kad bi bilo.

Međutim, moja nesigurnost koja je tada upravljala sa mnom ovakvim momentima bi dodala trenutke slabosti, panike i straha, pa me je tjerala na razmišljanje i traženje odgovora na pitanje: „Da li je ovo zaista ono što želim?“ Vrlo moguće da je ovo sve krenulo jer sam osjećao umor od laganja, zašto kasnim kući ili zašto, ko zna po koji put, idem da spavam kod drugarice. Ili, ipak, strah o samog sebe i prihvatanje jednog dijela života koji može da promijeni sve. Ovaj odnos i vezu bih opisao kao tamni raj, jer svaki susret s njim bili su najljepši momenti okovani gorkim strahom. Ni jedan kraj ne donosi osmijeh. Prekinuli smo, rastrgani emocijama ljutnje, bijesa i nerazumijevanja, kao da se nikada nismo u najvećoj tišini najglasnije smijali. Imali smo dva svijeta, jedan u kojem živimo po kalupu društvenih normi i obiteljskog pritiska, a drugi je bio upravo „Iza duge“, nestvaran i nepoznat. On je imao svoju borbu i svoje tajno breme, a ja još uvijek izgubljen i nesiguran u svoje misli. I zbog toga smo se kao potpuni stranci razdvojili, nastavili svojim stazama i otvorili nova vrata.

Domino efekat

Problem u gay odnosima, a vjerujem i u svim drugim, jeste to da nakon što vas neko povrijedi, vi imate traumu koja vas tjera da svaku novu osobu s kojom se pokušate emotivno povezati posmatrate kroz prizmu prethodnog iskustva i povrijedite sebe i onoga ko to ne zaslužuje. Ovaj odnos je bio iskustvo koje je moju percepciju prema muškarcima istinski promijenio jer sam postao više siguran šta želim s muškarcem. Ali isto tako sam otkrio i spoznao da jedan dio mene u ovom okruženju je incognito i postoji samo u mojoj glavi, a drugi dio je figura koja ispunjava očekivanja drugih. Navikao sam, naučio sam.

„Šutnja je zlato“

Kroz sve to sam prolazio sam, niko od mojih prijatelja nije znao šta se dešava. Bilo je to vrijeme
kada se nisam osjećao spremnim pričati o sebi. Ono što me boli je to što sam u tim momentima
trebao najsigurnije naručje, najtoplije srce i prave riječi svoje mame. Nisam mogao. Bojao sam se, bojim se i bojat ću se. Ne zato što će njena prva reakcija biti totalno nerazumijevanje, već što će je povrijediti, jer će kriviti sebe ili što neće nikada prestati razmišljati o tome. Ali toliko želim da sve s njom mogu podijeliti, ispričati, upoznati je, ali znam da nikada ne bi bilo isto. Boli me što njoj lažem. Ali ne krivim ja svoju mamu što smo rođeni u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu. Mnogo težak je život imala, i najmanje što mogu za nju učiniti je da je zaštitim u svakoj prilici jer ona to isto radi za mene. Možda opet opravdavam, ali puno je lakše u glavi reći nego u javi i zato šutim iako osjećam da ona nešto zna. To nešto je ono čega se ona i ja bojimo pa možda i zato ignorišemo i pravimo se da je sve uredu.

Ja sebi iz budućnosti

Duboko vjerujem da se svima nama u životu sve dešava s određenom namjerom. Nekada su to mnogo teški trenuci s kojima nas život ošamari, a ponekad toliko sretni da ne primijetimo njihovo značenje koje imaju u tom trenutku. Ono što sam danas postigao bilo bi teško s mojim pravim identitetom, jer jednim dijelom bih oslobodio sebe a drugim zatvorio mnoge granice. Uostalom, na ovom svijetu se ne trebam nikome pravdati. Zato imam pravo da čekam svoj trenutak kada budem spreman da kažem ono što osjećam.

Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Najčitaniji tekstovi

Kafanski filteri homofobije
Moja žena i ja
Mjesta praznine: Homoerotska ljubav je osuđena na vječiti bijeg prema azilu ili otporu, buntu, borbi, neposustajanju
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Vraćanje prirodi – korak nazad ili naprijed?
Kako do sobe u banjalučkom studentskom domu?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Putovanje u Pariz: Savjeti za potpuno uživanje!
Call centri: ZA ili PROTIV?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
More Stories
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?