Želim da volim bez da se bojim

Kada god razmišljam o ta famozna četiri zida, sjetim se Maye Angelou i njene čuvene poeme „I  Know Why the Caged Bird Sings“. Ova pjesma odlično opisuje koliko je glas ptice snažniji od svake zatvorenosti. Možda ptica ne osjeća slobodu koja joj je potrebna, ali je zasigurno osigurava svome glasu koji može da dopre i do najdaljih planina.

Želja za slobodom je neopisiva i kada ne poznajete istinitu slobodu. Sve što želite jeste tračak onog osjećaja koji svi drugi imaju. LGBTI osobe društvo često tjera da svoje dijelove identiteta zatvore u ormar koji će biti poput kaveza kojeg će svi naprosto ignorisati. No, baš kao i ptica iz poeme koju spomenuh, boje identiteta šljašte iz ormara k nebu, jasno se ocrtavaju i ne dopuštaju njihovo zaboravljanje. Možda su u trenutku zatvorene, ali svoju slobodu izražavaju kreativno.

Društvo koje gradi planine bez kraja

Ponekad ormar postane udobno mjesto za naše identitete jer tada dijelovi nas uspiju osjećati slobodu o kojoj sanjaju. Počinjemo svakodnevno stavljati masku na naše identitete samo kako bismo osjetili vjetar po krilima. Znate kada vam se san ispuni, radite sve što možete da ga zadržite, pa iako to značilo i zanemarivanje dijelova sebe. Život je zanimljiv jer pred čovjeka postavlja razne izazove, padove i uspone, ali moramo priznati da iako je kao takav lijep i zanimljiv, zna biti dosta težak. Ovu težinu LGBTI osobama svakodnevno povećava društvo koje gradi planine bez kraja, onakve kakve ni ptice ne mogu samo tako zaobići. Društvo od LGBTI osoba zahtijeva maske da bi se uopće promišljalo o prihvaćenosti i prostoru za suživot.

Biti dio zajednice u 2022. godini u BiH nije nimalo lagano

Ponekad se predstavlja kao da su neki gradovi bolji, a neki lošiji u ispunjenju uslova za slobodan i ravnopravan život bez obzira na rod, pol ili seksualni identitet. Ali zapravo govorimo samo o velikim kampanjama medijskih kuća, političkih stranaka ili gradova ove države. Nažalost, mi nismo slobodni_e živjeti svoje identitete na ulicama i smiješno je govoriti da postoji sloboda, solidarnost, sigurnost na ulicama bilo kojeg grada ove države!

Aman, želim da volim bez da se bojim!

Želimo sigurnost u svome domu, na ulici, u školi, na fakultetu, na radnom mjestu, u državnim institucijama. Ne želimo poglede prepune mržnje nakon autovanja roditeljima, ne želimo odbijanja od porodice, prijatelja, ne želimo diskriminaciju u državnom sistemu koji treba da nas štiti, ne želimo osjetiti bol vršnjačkog nasilja ili mobinga na poslu. Mrzim to što moram da nosim dog sprej sa sobom, a sve iz straha od napada. Mrzim što kada se vraćam kući navečer moram da se okrenem milion puta i pogledam da li me neko prati, što svaki put kada sjednem u auto moram da ga zaključam. Mrzim što me je strah, a strah me je jer živimo u društvu koje poznaje mržnju više nego ljubav. Mrzi svim dijelovima svog bića, mrzi jer je to lakše nego prihvatiti i voljeti. Voljeti je uistinu teško, ali imamo pravo da slobodno volimo!

Ne, LGBTI osobe nemaju sva prava, nemaju sve

Vratio bih se na onaj svoj ormar, jer tako smo nekako navikli_e i to ne samo LGBTI osobe; svi_e mi imamo dijelove sebe koje smo strpali_e u ormar. Zaboravili smo na njih jer nam je tako lakše, zanemarimo ih jer eto društvu smo prihvatljiviji bez tog dijela sebe. Ali se pitam da li je to uistinu neka prihvaćenost koju osjetimo, kada ju ne možemo osjetiti cijelim našim bićem i svim identitetima, već moramo da se borimo, krijemo i živimo u strahu da bi na neki način to osjetili.

Sada bi neko rekao: „Pa oni imaju sve.“ NE, LGBTI osobe nemaju sva prava, nemaju sve! Čak i da uživaju u svim zakonskim pravima, jedina realna slika našeg društva jeste stalna diskriminacija, fizičko i psihičko nasilje, mobing i isključivanje iz društva. Živimo u svijetu u kojem LGBTI festivale, festivale ljubavi, mora da osigurava kordon policije, gdje organizatori i organizatorice moraju da potroše sate i sate rada na osiguravanju fizičke sigurnosti za sve posjetioce_teljke.

Institucije zaprljane mržnjom

Organizacija LGBTI događaja teža je nego organizacija bilo kojeg drugog događaja u našoj državi, nameću nam se kojekakva nepisana pravila i procedure, traži se više novca, više rada i bez ikakvog razmišljanja nas se direktno diskriminira. Institucije su dio društva, čine ih društva, zbog čega njihov rad nije nepristran ili neuvjetovan stereotipima koje društvo svakodnevno kreira. One su jednostavno zaprljane mržnjom koje naše društvo širi na svaki mogući način. Ljut sam jer nemamo mogućnost svi_e osjetiti istu vrstu slobode u ovoj državi.

Ljut sam jer sam svjestan da danas postoji neko dijete koje polako počinje zatrpavati sebe u ormar, zaključavati dijelove sebe kako bi ga njegovi roditelji, brat ili sestra voljeli. Želim svijet u kojem će roditelji da vole svoje dijete bezuvjetno, u kojem će da ga prihvate, podržavaju i vole iz dubine srca, a ne da ga/ju posmatraju očima mržnje koje im je društvo dalo.

Nekada mi je pomogla nečija rečenica samo da preživim dan

Volio bih završiti ovaj blog s nekom lijepom i ohrabrujućom porukom, ali nekada ju je toliko teško pronaći jer sam svjestan da ona ne može promijeniti svijet u trenu. Ali opet razmišljam o tome koliko može pomoći onome ko čita, jer meni je nekada pomogla nečija rečenica samo da preživim dan. Upravo ću vam zbog toga reći da čuvate sebe, volite sebe, dopustite svojim identitetima da izađu iz ormara i zajedno s nama se borite za bolju i sigurniju budućnost. Naš glas, naše boje i naši osmijesi dopiru mnogo dalje nego pjesma ptice s početka. Odletimo daleko kada želimo i pokažimo širom neba svoj ponos. I da! Imamo na što biti ponosni, ponosni smo jer volimo iako se bojimo!

Admir Adilović

Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina Karike i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Najčitaniji tekstovi

Intervju s Asimom Bratanović, psihologinjom i psihoterapeutkinjom u edukaciji: „Kojim god putem da krenemo, vratićemo se tamo gdje smo osjećali da nismo dovoljno voljeni, ili da jesmo“
Međuetničke predrasude: Jesu li Srbi genocidan narod i znaju li Bosanci i Hercegovci i za jednu drugu raspravu osim burek ili sirnica?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Kako do sobe u banjalučkom studentskom domu?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
Humanistikom propitujemo (ne)demokratiju među naukama
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Putovanje u Pariz: Savjeti za potpuno uživanje!
Moj gej prijatelj je dobio sudski proces u kojem je prijavio nasilje
More Stories
AIESEC me naučio koja je moja uloga kao pojedinca u ovom društvu i svijetu