Biti dijelom istorije i dio Bh. povorke ponosa jedno je od mojih najvažnijih iskustava

Kristina Ljevak, novinarka, urednica i aktivistica za ljudska prava piše o svojim razlozima podrške LGBTI zajednici u BiH, prisjećajući se nekoliko ključnih događaja iz prošlosti bh. LGBTI aktivizma kojima je lično svjedočila.

Najčešće lične izbore bilo koje vrste doživljavam kao nešto što se podrazumijeva, te mi je zbog toga neobično pisati o vlastitom LGBT aktivizmu. Vjerujem da se rađamo s osjećajem za pravdu, jer kako bismo drugačije objasnili izostanak tog osjećaja kod nekih ljudi. Moj osjećaj za pravdu odveo me je, između ostalog, među ljude koji se još uvijek bore za elementarna prava. Iako sam uvijek podržavala LGBT osobe i kao novinarka izvještavala o skromnim aktivnostima vezanim za promociju prava LGBT osoba, ključni događaj u ličnoj aktivističkoj prošlosti poklopio se s ključnim događajem u kolektivnom bosanskohercegovačkom aktivističkom iskustvu, s prvim Sarajevo Queer Festivalom.

Ako smo nekada imali/e iluzije o bh. društvu kao tolerantnom, ti mučni septembarski dani 2008. godine sve su ih srušili.

Sreća je pa postoje medijske arhive i sačuvani zapisi o doslovnim pozivima na linč organizatorica festivala jer bismo u suprotnom pomislili da smo sve to sanjali/e, da je bilo nemoguće u 21. vijeku izgovoriti sve ono što se govorilo, a protiv nekoliko umjetničkih događaja sa queer predznakom. Uz Ramazan doduše. Kao univerzalni argument za sve u sekularnoj državi.

Dan nakon otvaranja festivala i fizičkih napada na učesnike/ce događaja našla sam se u Mediacentru i iskoristila mogućnost da ostanem s gostima i gošćama festivala, nakon što su novinari/ke napustili prostor poslije održane press konferencije na kojoj je saopšteno da se festival ne može nastaviti.

Priče koje sam čula o traumama iz prethodne noći ali i o onima koje su se godinama skupljale kod LGBT osoba tog prvog postfestivalskog dana učinile su da moje uvjerenje o nužnosti podrške njima ostane nepromijenjeno.

Nisam željela prihvatiti svijet u kojem se svaka informacija o heteroseksualnom paru i njihovom potomstvu s radošću ispraća – od „prošenja“ do dojenja, dok se o istospolnim ljubavima govori šapatom, ako se uopšte spominju, a još uvijek nemaju ni jedno od sijaset podrazumijevajućih prava u kojima uživaju hetero zajednice.

Nisam željela svojim nečinjenjem podržavati dvostruku diskriminaciju kroz koju prolaze lezbejke, zbog toga što su i žene i osobe istospolne seksualne orijentacije. Nisam željela tolerisati ponašanje prema gay osobama. Bilo mi je neprihvatljivo podozrenje prema biseksualcima/kama jer „kako to može“, kako može išta van heteronormativnosti… Nisam mogla posmatrati svijet prepreka i gotovo nikakve podrške trans osobama kojima je nekada bilo teže podnositi birokratiju ove zemlje nego hormonske promjene tokom zahtjevnih procesa tranzicije kada se za nju odluče.

I dalje sumnjam da je iko od nas učinio mnogo i da su naši glasovi uspjeli nadjačati buku netolerancije, jer dok ovo pišem pitam se koliko ljudi uopšte razumije to što je napisano.  

Do specifičnih profesionalnih promjena u mom životu, onih koje nazivam najkraćim menadžerskim iskustvom u istoriji menadžmenta, nikada nisam imala problema zbog svog LGBT aktivizma, ako pod problemima podrazumijevamo negativne komentare našeg okruženja.

Imala sam sreću pa sam posjetu prvom Sarajevo Queer Festivalu završila bez fizičkih povreda.

Takođe sam bila među desetak sretnica koje su se jedna preko druge nagurale u slučajno pronađenu premalu ostavu kina Kriterion kada su nas napali maskirni napadači tokom održavanja festivala Merlinka.

Najbliži nikada moje izbore nisu dovodili u pitanje, možda i zbog toga što su mahom bili atipični, pa ko bi sve stigao, ali nikada se nije preispitivala moja podrška LGBT osobama.

Aktivizam koji mi je donio toliko zadovoljstva i privilegiju susreta s izuzetnim ljudima naučio me je i da je u ovom društvu moguće nekoga diskreditovati samo zbog toga što podržava LGBT osobe. To je bio jedan od ključnih razloga protivljenju izbora mene kao vršiteljice dužnosti direktorice Televizije Kantona Sarajevo. Duže traje pisanje funkcije nego što mi je trajao mandat. A trajao je šest mjeseci, na čijem početku sam učestvovala u video kampanji podrške organizaciji prve Bh. povorke ponosa.

Kraj mandata koincidirao je s njenim održavanjem zahvaljujući čemu je televizija kojom sam privremeno rukovodila uživo prenosila ovaj događaj. U menadžment se ulazi s menadžerskim a ne aktivističkim ambicijama, ali ja zbog vlastitih nisam zažalila. Biti dijelom istorije i biti uopšte dio povorke 8. septembra 2019. godine jedno je od mojih najvažnijih iskustava.

Kristina Ljevak

Kristina Ljevak, privatna arhiva
Blog je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE. Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Najčitaniji tekstovi

Glasaj za najbolji blog natječaja „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“
Poziv video umjetnicima/ama – takmičenje za najbolji kvir video rad
Sklad raznolikosti
Metastaza propadanja
Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv
U Bosni je moj jastuk i moja majka
Call centri: ZA ili PROTIV?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Faruk Šehić – Greta: život u fotonskoj supi (ne)poznatih nam dimenzija
Ovoj državi, meni i mojim vršnjacima, ali i djeci koja dolaze treba pravi mir
More Stories
Kafanska književnost: Ulica za Darija Dž.