Kafanski filteri homofobije

Prva Bh. povorka ponosa kroz naočale Imrana Maglajlića

Znam! Odrastanja u palankama nose sa sobom kojekakve strukturalističke zatvorenosti. One koje ne dozvoljavaju da isplivaš iznad površine i udahneš vazduh vlastitim kapacitetom pluća. Brojne teme dolaze na noćni red rasprava u kafanskim ambijentima. Na kurikulumima mahalaških profesora se može naći sve – od sporta do geopolitike koja je u posljednje vrijeme izgleda svačiji hobi i specijalizacija, pa do religije, muzike i književnosti. Tako, u mojoj palanci skrivenoj u srednjoj Bosni, koja se ni po čemu specijalnom ne razlikuje od desetina sličnih u našoj nam zemlji, dođe na repertoar i jedna tema koja posljednjih godina predstavlja i misteriju i izazov lokalnih sveznalica s „kafanskom diplomom“ – ona o prvoj povorci ponosa u Bosni i Hercegovini.

Kafanske rasprave kao vid socijalnog eksperimenta

Odavno sam kafanske rasprave prestao smatrati validnim, jer smo svi u istoj liniji, za istim šankom, na istom nivou i ne vrijedi previše vikati u balkanskim krajputašicama u kojima niko nikoga ne sluša, nego samo čeka da onaj drugi završi da bi prvi počeo svoju veliku, kafansku filozofiju, koja ima odgovore na sva pitanja. Ipak, čuje se u tim institucijama zanimljivih priča. Bez obzira što mislim da kafanske rasprave nisu validne, ipak su dobro mjesto za neki vid socijalnog eksperimenta, ipak su na neki način ogledalo društva. Da se upustim u to eksperimentisanje pokrenula su me mišljenja nekih bliskih ljudi, koja su me šokirala. Nisu mene iznenađivali oštri stavovi, vulgarni komentari, vrijeđanja slučajnih starih homofobnih kamiondžija koji su svraćali u „naše malo misto“ ili onih poznatih mrzitelja svega. Ili palanskih nacionalista. Ne. Ti mrze sve. Ono što je mene šokiralo su riječi mojih do tada jarana, pa i jaranica, mojih školskih prijatelja, poznanika, raje. E, to je prednost kafanskih debata, vrlo brzo vam se pod uticajem metanola filter dekonstruiše i ono što zaista mislite kreće da isplivava na površinu sa svakim novim gutljajem.

Ništa ne šokira kao svakodnevni život

Do te jedne noći u septembru prije par godina u kafani M. u mom malom gradu mislio sam da su osobe koje kažu da bi se odrekle djeteta ili prijatelja, ako saznaju da je LGBT osoba, negdje daleko od mene. Mislio sam da su možda i fikcija, da ih nema onoliko koliko se priča u ljevičarskim krugovima. Međutim, ništa ne šokira kao svakodnevni život. E, baš takvi, koji to govore, znali su se često naći za mojim stolom, cugajući svoje ko zna koje pivo ili šta žešće, misleći da mogu pričati šta god žele, da ih niko ne sluša. Ja sam slušao. Tu su se šicali komentari od „ma, šta oni hoće, ko im šta brani“, preko „to meni vala nije normalno“ do „šta oni imaju šetat’ i promovisat’ te bolesti nama“. Bilo je tu i vrlo kreativnih psovki koje sada neću navoditi. Nezaobilazne su bile i teorije zavjere koje naš narod obožava, da to nama „Zapad“ promoviše jer hoće da nas uništi (mi smo centar svijeta, naravno). Onda se sve to malo poveže sa sorošem i masonima, pa malo religije se doda, pa kako je to uništavanje budućnosti naše zemlje jer onda nećemo imati „naše djece“ i slično.

Pitanje zdravog razuma i civilizacijskog nivoa

Moje iznenađenje takvim debatama je bilo vjerovatno veće zbog skoro nepromijenjenog stava o LGBT osobama, koji sam imao od perioda puberteta do danas. Sve vrijednosti koje su bile zastupljene na povorci sam oduvijek smatrao sasvim normalnima i ne znam zašto bi nekome određena prava bila uskraćena zbog njegove seksualne pripadnosti ili rodnog identiteta. To sam oduvijek poistovjećivao s nacionalnim ili drugim identitetom. Jednostavno, pitanje je zdravog razuma i civilizacijskog nivoa, ništa više.

Praznina i površnost deklarativnih ljevičara

Argumenti koji su bili protiv održavanja povorke izgovarani su s lakoćom, bez velikog promišljanja, bez imalo kritičkog mišljenja, a formirani su po klišeju koji je proizvod mainstream narativa. Često su ljudi govorili da je suludo dopuštati tim osobama da legalizuju brak, da usvajaju djecu, a pogotovo da paradiraju. Nikako ljudima nije bilo jasno s čim se oni to ponose. U polarizovanom i površnom bosanskohercegovačkom društvu analiziranju društvenih pojava ne daje se šansa, osude se donose „na prvu“, a onda kreće i online cipelarenje. Najveće iznenađenje su mi bile osobe koje su deklarativno ljevičari i liberali, a nisu imali puno drugačije mišljenje od većine. Još jedna površnost i praznina deklarativnih ljevičara. Ima ih i u vašem društvu, vjerujte. Samo im dajte par flaša neke žeste i pustite ih da pričaju. Napliva homofobija, kao i svaka mržnja. Brže nego što mislite.

No, iskren da budem, kada je najavljena prva povorka ponosa u BiH, nisam joj se planirao priključiti. Ni sam ne znam zbog čega. Možda sam imao dozu straha ili mi je samo bilo mrsko ići, ne sjećam se baš. To su mi bili razlozi, šta ću.

No, vremenom sam osjetio kako u meni jača potreba da se povorci pridružim. Vjerovatno je ta iskrica suptilno buktila svaki put kad bih čuo neki komentar baš od onih od kojih to nisam očekivao. Sve je reakcija na nešto, zar ne? Njutn i to. Moja reakcija ili revolt se javlja kada desničari počinju divljati na društvenim mrežama s uvredama, pozivima na linč i omalovažavanjem prava. Ili kada lažni ljevičari pokažu pravo lice.

I otišao sam na prvu povorku u BiH

Nikada neću zaboraviti taj osjećaj koji sam imao dok sam u povorci lagano koračao k odredištu. Ponosan što sam došao podržati ove ljude u njihovoj borbi s određenom nelagodom zbog jakih mjera obezbjeđenja, ali i dozom sigurnosti zbog istih. Osjetiš da su tu skoro svi ljudi koji trebaju biti, ljudi koji imaju intelektualnu i emocionalnu snagu, onu koja može pokrenuti zahrđale točkove bh. društva. Iako je iza mene veliki broj protesta i protestnih šetnji, ova povorka je bila prva na kojoj sam osjetio neku čudnu energiju i povezanost. Ne mogu je tačno definisati, ali u sebi je nosila neki polet, neki progres, vjeru. Mnoge osobe i iz LGBTIQ+ zajednice i van nje, a koje se nisu priključili povorci, sam znao. Njihov razlog je bio strah. Strah od nereda, napada, reakcija okoline, odbacivanja. Nakon povorke sam shvatio šta znači, barem nakratko, osvajati javni prostor, koji je njegov značaj, koji je značaj vidljivosti u društvu, ali i medijskog prostora, koji je jedna od osnovnih poluga mijenjanja društvene paradigme. Možda će ih prva šetnja ohrabriti, možda će se pridružiti nekoj od narednih.

Bitnija pitanja

Čest argument koji sam slušao, kod onih koji su manje-više bili neutralni, je da u našem društvu postoji puno bitnijih pitanja i da prava LBGT osoba trebaju doći tek kasnije na dnevni red. Nakon završetka povorke ostala su još 364 dana da se zagovarači „bitnijih“ problema bore za iste. Nisam nešto primijetio da su se jasno i glasno borili za ta bitnija pitanja. Uostalom, kao da postoje bitniji i manje bitni ljudi i problemi. Svi su podjednako važni i za sve ima dovoljno mjesta i prostora u ovoj državi. Do tada, odrastanja u palankama ostaće temelj za formiranje klišej mišljenja i pogleda na život i svijet. Oni koji su se uspjeli uzdignuti iznad smoga istih i udahnuti čist vazduh punim plućima, taj uzdah osjetit će bolno, na ovaj ili onaj način. A možda će i osjetiti čudnu energiju i povezanost u izgradnji boljeg i pravednijeg društva za sve nas.

Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Najčitaniji tekstovi

Kafanski filteri homofobije
Moja žena i ja
Mjesta praznine: Homoerotska ljubav je osuđena na vječiti bijeg prema azilu ili otporu, buntu, borbi, neposustajanju
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Vraćanje prirodi – korak nazad ili naprijed?
Kako do sobe u banjalučkom studentskom domu?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Putovanje u Pariz: Savjeti za potpuno uživanje!
Call centri: ZA ili PROTIV?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
More Stories
13 razloga zašto sam napustio domovinu