Sjećam se dana kada sam ga prvi put vidjela kako plače. Drugarica i ja smo došle u park gdje nas...
But, in all seriousness, moram priznati da me je u neku ruku ovaj njegov gest natjerao na razmišljanje, koliko god to morbidno zvučalo. Baš me zanima koji je to „pravi put“ za sve gej frajere u Sarajevu... Kokuzija ili novo sjajno odijelo?
Ja sam Siniša i najteži period mog odrastanja je bio onda kada sam, kao i svaki tinejdžer, počeo da osjećam leptiriće u stomaku, samo što su ti moji leptirići bili tabu tema na našem brdovitom Balkanu. Oluje u glavi su trajale mjesecima. Kad god bih bio siguran koji je moj identitet, kad god bih se pronašao, naišao bi talas jači nego ranije i sve bi srušio. Sve je postajalo tako tmurno, bezlično i čitav život jednog petnaestogodišnjeg dječaka se činio kao začarani krug problem
Riješi ovaj kviz i provjeri koliko znaš o pravima i potrebama LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini. Nakon što odgovoriš na pojedino pitanje, pojavit će se točan odgovor. Na kraju kviza saznat ćeš svoj sveukupni rezultat.
Odrastati u malom mjestu je teško iz milion razloga. Zanemariću sada razloge koji se tiču zdravstvenog stanja u kojem se nalazim i komplikacija svaki put kada bih tu, u nekoj šumi usred ničega, zatrebao liječničku pomoć. A često sam je trebao. No, ovoga puta želim da govorim o drugim poteškoćama i problemima koje izaziva mala, seoska sredina u glavi jednog djeteta koje tek treba da uči i upoznaje svijet – ona kulturološka, životna, pa u neku ruku i pedagoška.
Kao dijete sa sela, bio sam okružen ljudima koji nisu imali pretjerano mnogo razumijevanja, blago rečeno, za onog drugog i drugačijeg. Na svojoj koži sam to osjetio već na samom početku života, zbog nešto drugačije fizionomije od one na koju su navikli, ali ova druga, opasnija, preuzimala me a da to nisam ni shvatao – homofobija.
Moj bivši je zaista bio peder(o). Tako ga zapravo i posmatram, peder i, dakako, ero (čitaj: Hercegovac s veliko H). Za nastavak priče, zvat ćemo ga Pavle, ipak. Bio je netko, na prvi pogled, sasvim nedokučiv, ili je to bilo zbog visine, ali bio je još samo jedan frajer s Grindra, ništa posebno. Za sve one koji ne znaju i one koji kriomice (ne) znaju, Grindr je aplikacija koju koristi većinski dio LGBTIQ populacije. Sasvim jednostavna, a tako komplikovana dating aplikacija, pored mnogih drugih, na koju je osuđena spomenuta zajednica.
Od tada je prošlo više od 12 godina. Desilo se, ne može se nikada promijeniti. Ja sam pronašao sebe, život i prihvatio sebe onoliko koliko sam do sada mogao i znao. Moja porodica još uvijek ne zna ništa o mom privatnom životu. Odnosno, ne zna i nema načina da pokrene tu temu. Odrekao sam se nade da prošlost može biti drugačija. Nikada neću imati prvi srednjoškolski poljubac, niko neće biti moja prva simpatija, nikada neću slobodno plesati sa svojim prijateljima s onom nevinošću kakvu sam imao.
Najčešće lične izbore bilo koje vrste doživljavam kao nešto što se podrazumijeva, te mi je zbog toga neobično pisati o vlastitom LGBT aktivizmu. Vjerujem da se rađamo s osjećajem za pravdu, jer kako bismo drugačije objasnili izostanak tog osjećaja kod nekih ljudi. Moj osjećaj za pravdu odveo me je, između ostalog, među ljude koji se još uvijek bore za elementarna prava. Iako sam uvijek podržavala LGBT osobe i kao novinarka izvještavala o skromnim aktivnostima vezanim za promociju prava LGBT osoba, ključni događaj u ličnoj aktivističkoj prošlosti poklopio se s ključnim događajem u kolektivnom bosanskohercegovačkom aktivističkom iskustvu, s prvim Sarajevo Queer Festivalom.
Admir Adilović je mladi aktivista za ljudska prava, a ovo je njegova lična priča: Kada god razmišljam o ta famozna četiri zida, sjetim se Maye Angelou i njene čuvene poeme „I Know Why the Caged Bird Sings“. Ova pjesma odlično opisuje koliko je glas ptice snažniji od svake zatvorenosti. Možda ptica ne osjeća slobodu koja joj je potrebna, ali je zasigurno osigurava svome glasu koji može da dopre i do najdaljih planina.
Kakva je uloga profesionalnih medija u borbi za sigurniji i kvalitetniji život LGBTIQ+ zajednice u BiH? Kako profesionalno i etički...
Šta sam sebi i ko sam ostalima? Pitanje koje se dosta osoba pita u toku svog života. Pogotovo ako ste pripadnik/ca LGBTIQ+ populacije. Još ako kojim slučajem živite u BiH, pitanje dobija dodatni presing. Napisaću nešto o periodu pronalaženja SEBE. Dakle, pitanjem iz naslova počela sam da se bavim još od ranog djetinjstva. Ko sam ja? Zašto sam „drugačija“ od ostalih djevojčica? Da li je to bolest?
Strahovi su se iznova i iznova pojavljivali u mom životu. Šta ako ovo nikada ne prestane? Šta sa mnom nije uredu? Zašto se meni ovo dešava? Jesam li bolesna? Da mogu sada da se vratim u to vrijeme i da zagrlim tu malu djevojčicu i kažem joj: „Ne brini, uredu je što ti se sviđaju djevojčice, ne obaziri se na okrutne komentare okoline.“ Nažalost, to ne mogu da uradim i ta djevojčica je morala da se izbori s mnogim nedaćama i strahovima da bi došla do ove djevojke koja je sada. Njen put je počeo istraživanjem internet stranica o homoseksualnosti.
LGBT su postali zajednica, a trebali su ostati samo ljudi, s jednakim pravima, jer identitet bira nas, a ne mi identitet. Posmatrajući iz konteksta osobe koja i sama nema svoju grupu, te stoga poput stepskog vuka svjesna svoje mrtvaje koju individualnost nosi, razumijem šta marginalizacija u Bosni i Hercegovini sa sobom nosi, jer svi žele biti dio, a ne Ostali. Pod plavetnilom neba, u tmini noći bivstvuju oni, a ako zanemarimo nas i njih, znat ćemo da smo jedno, i da razlike nisu ubitačne već samo lijepe.