Dragi i drage,
nadam se da vas sve zatičem dobro i zdravo! Novonastala situacija s virusom COVID-19 je imala svjetske razmjere, a izgledi za trajanje posljedica su na duže staze. Ubrzo nakon uputstava i protokola koje smo svi/e dobili/e od zdravstvenih ustanova i ostalih javnih institucija za zaštitu fizičkog zdravlja, pokrenuli su se mnogi servisi za pružanje prve psihološke pomoći i savjetovanje za sve osobe čije se mentalno zdravlje našlo u određenoj krizi (društva psihologa, nevladine organizacije, samostalni djelatnici iz domena pomagačkih profesija). Pisati o nekim generalnim psihološkim preporukama i savjetima sada već predstavlja opšte mjesto, te smatram da je pomenuta situacija imala individualni odraz na sve nas. Podstičem vas da nam pišete na portalu Karike.ba, ukoliko ste se našli u situaciji za koju smatrate da bi vam pomoć psihologa dobrodošla.
Moram priznati da sam u prethodnom periodu promišljao o zajedničkoj saradnji koju sam počeo s uredništvom na Karikama pod nazivom ,,Pitaj psihologa“, te sam istraživao istoriju ovakve forme pitanja i odgovora između psihologa i čitateljstva. Na našim prostorima jedna od prvih novinskih rubrika ,,Pisma psihologu“ pokrenuta je početkom 80-ih godina u sarajevskoj reviji „VEN“, a potpisivao ju je psiholog Drago Marić. Na pomenutu redakciju je stiglo 2.900 pisama. Ako razmišljamo o vremenskom kontekstu 80-ih, svakako da je u tom periodu intenzitet prisutnog tabua o odlasku kod psihijatra/psihologa/psihoterapeuta bio izraženiji. Ali, takođe, svijest o zaštiti mentalnog zdravlja je počela da uzima maha. Tako su „ispovijedi“ u novinskim rubrikama čuvale identitet osoba koje su se zanimale za (vlastite) psihološke tegobe, te su ovakve rubrike zadovoljavale čitalačku želju za upoznavanjem nekih bazičnih pojmova iz domena mentalnog zdravlja, ali i psihičkih tegoba. Međutim, odgovornost je naglasiti da savjetodavne rubrike ne smiju predstavljati zamjenu za ordinacije pomenutih stručnjaka.
Ipak, mnogi psiholozi naglašavaju edukativnu i katarzičnu funkciju koju ovakav vid savjetodavnog rada predstavlja, jer samo objavljivanje može da ima efekat rasterećenja unutrašnje napetosti, a gdje se čitaocu/čitateljki predlaže smjer u daljnjem procesu rješavanja određene tematike. Tako da… osjećajte se slobodno da nam pišete, a odgovor će stići u nekom od narednih tekstova.
Svako pristiglo pitanje biće razmotreno s jednakim uvažavanjem i razumijevanjem potrebe da se „sasluša“ druga strana. Također, još jednom napominjemo da nećemo otkrivati lične informacije, kao ni podatke koje ne želite da podijelite sa svima. Molimo da nam takve stvari naglasite. Ne želimo da se osjećate ucijenjeno za dobijanje odgovora. No, bitno je da barem meni, jer Pisma pristižu direktno meni, ponudite što više informacija i detalje iz konkretne situacije. Što je moguće više ličnih detalja ću izostaviti, a javnosti predstaviti samo suštinu problema jer – koliko god nam se nekad činilo suprotno – ništa se ne dešava samo nama, pa možda baš Tvoje pitanje i odgovor na isto pomogne još nekome.
Iskreno vaš,
Ognjen Pjano, klinički psiholog
Pitanje broj 18:
„Poštovani, da li je u redu to što osjećam nervozu i netrpeljivost prema članovima obitelji tokom ove pandemije kada smo svi ‘zatvoreni’? Inače, živimo u manjem stanu i osuđeni smo na stalni svakodnevni međusobni kontakt. Imam osamnaest godina, učenica sam završnog razreda srednje škole, te planiram studirati u susjednom gradu. U ovoj situaciji ne mogu iščekati taj trenutak. Hvala unaprijed!“
Odgovor:
Tvoje osjećanje netrpeljivosti prema članovima porodice i nervoza koju osjećaš su sasvim normalna reakcija u ovoj situaciji. S obzirom da svaka osoba ima svoje rituale tokom dana koji su novonastalom situacijom redukovani ili, čak, onemogućeni (kod tebe je slučaj manjeg stambenog prostora), te gdje se struktura vremena kod većine ljudi promijenila, često među članovima porodice može doći do prolaznog konflikta. Kada izgubimo prostor za „povlačenje u sebe“, a što konkretno podrazumijeva privremeno distanciranje drugih ljudi iz našeg misaonog fokusa, pa i članove porodice, može doći do pojave nervoze, razdražljivosti, džangrizavosti i stava „sve i svi mi smetaju!“. Takva osjećanja mogu „zapaliti“ konfliktnu situaciju s članovima porodice.
Psiholozi posebno razumiju srednjoškolce i njihovu dnevnu dozu sanjarenja. Ono što možeš da uradiš u ovoj situaciji, kako bi smanjila osjećanja netrpeljivosti i frustraciju, jeste da na lijep način iskomuniciraš svoje potrebe, te nađeš kompromis sa svojim članovima porodice kako nikome ne bi bile ugrožene potrebe. Dobro je podsjetiti se da je takav prostor za bavljenje sopstvenim mislima i emocijama potreban i odraslim osobama! Ovo možeš da gledaš kao na iskustvo kolektivnog života i kompromisa koji nosi život u zajednici, te ako planiraš da živiš u studentskom domu tokom studiranja, imaš priliku na sagledavanje svih izazova koji ti predstoje. Želim ti sreću na predstojećim studijama!
Pitanje broj 19:
„Pozdrav, osjećam se kao da se trenutno nalazim na raskrsnici i ne znam u kojem smjeru da se uputim. Imam prijatelja kojeg znam iz djetinjstva i veoma intenzivno i često se družimo. Naš odnos je počeo da liči na vezu, bez fizičkog kontakta. Cjelokupna situacija me počela da guši jer su se počele javljati i emocije, gdje jedno drugom bukvalno pravimo ljubomorne scene, ali kada pričamo o mogućnosti veze, on to ne želi i tvrdi da smo prijatelji, iako njegovi postupci govore drugačije. Čak kada treba da mu kažem da se dopisujem s nekim momkom konstantno se osjećam da ga time povrjeđujem i da mu nanosim bol, te imam grižnju savjesti, a ni meni nije svejedno kada je obrnuta situacija. Sve to me počelo strašno da guši, počela sam da mršam i imam konstantnu bol u želudcu. On se počeo povlačiti u sebe i ne želi da priča o emocijama, počeo je biti surov na način da sluša samo mozak i da radi stvari koje nikada do sada nije radio. Ne znam šta da radim, da se upustim u vezu s nekim drugim, lagala bih sebe, a on jednostavno izbjegava da pričamo o tome, a smatram da imamo nešto posebno jer je stvarno moj prijatelj, podrška mi je, voli me, u timu je uvijek za mene i ne želim da ga izgubim. Molim Vas, da li mi možete dati neki savjet? Hvala!“
Odgovor:
Tvoja situacija i odnos s prijateljem je kompleksne prirode, te je teško odgovoriti u kom smjeru „treba“ da ideš. Primarna prijateljstva koja prerastaju u „nešto više“ uvijek sa sobom nose rizik konflikta duplih pozicija, ne zato što ljubavnici nisu prijatelji, već što promjena kvaliteta u samom odnosu, poput pojave intimnosti i seksualnosti između osoba koja do tada nije postojala, može donijeti određenu dozu anksioznosti, zbunjenosti, neizvjesnosti. U tom slučaju dolazi do promjene uloga u samom selfu (našem doživljaju nas samih), te je potreban određeni period kako bi se novo iskustvo integrisalo i „uklopilo“ u naš životni tok. Možda je, ipak, najbolja opcija da ponovo razgovaraš sa svojim prijateljem – direktno, otvoreno i bez okolišanja.
Dok druga osoba ne ulazi u komunikaciju i izbjegava je, teško je donijeti jasne i objektivne zaključke i odluke, jer u tom slučaju možemo samo da imamo pretpostavke o drugoj osobi, njenim emocijama i mislima. Takođe, ukoliko tvoj prijatelj izričito odbija komunikaciju, u redu je da mu ostaviš slobodan prostor i vrijeme kako bi mogao da o svemu ponovo promisli. Donošenje zajedničke odluke po pitanju vašeg prijateljstva bi bilo najbolje, kako ne bi dolazilo do neugodnih emocija ni kod tebe, ni kod tvog prijatelja. Lijep pozdrav za tebe i srećno!
Pitanje broj 20:
„Pozdrav, već godinu dana sam u vezi s momkom koji aktivno uzima narkotike. Ja mu predstavljam sigurnu luku, razumijem ga i ne osuđujem, međutim, često me muči pitanje da li sam i ja u opasnosti, te da li mu mogu pomoći na drugi način?“
Odgovor:
Zloupotreba i ovisnost psihoaktivnih supstanci može voditi ličnost u ozbiljno narušavanje psihosocijalnog funkcionisanja, ali i narušavanje tjelesnog zdravlja. Sve odrednice odnosa koje si navela (sigurnost, razumijevanje, neosuđivanje tvog dečka) su plemenite prirode, ali uz brigu koju imaš o takvom ponašanju koje praktikuje tvoj partner, smatram da mu možeš preporučiti da se edukuje i informiše o teškim posljedicama koje potencijalno nastaju u takvom stilu života. Tvoje podsticanje i njegov pristanak na odlazak kod psihologa i psihijatra u nadležni centar za mentalno zdravlje bi predstavljao idealan scenarij. Kada spominješ rizik u kojem bi se ti mogla zateći, razumijem tvoju zabrinutost. Ona je zasnovana na realnoj procjeni opasnosti i poznavanju edukativnih činjenica o poteškoćama s kojima se susreću osobe koje zloupotrebljavaju psihoaktivne supstance ili su, pak, razvile ovisnost prema njima.
Najveći rizik u kojem se možeš zateći jeste da pod pritiskom dečka i ti „probaš“ takve supstance. To je već prelazak tvojih ličnih granica, te podsticanje na ponašanje koje ne samo da je štetno, nego i zakonski nedozvoljeno i kažnjivo (npr. posjedovanje takvih supstanci). Ukoliko od njega počneš dobijati izjave o „onostranim i kosmičkim“ iskustvima do kojih se stiže jedino pomoću konzumiranja droga, te ponude da se pridružiš takvom „putovanju“, vrijeme je za alarmno svjetlo jer to predstavlja prvu etapu nagovaranja. Ok je nemati predrasudu, ok je razumjeti osobu koja konzumira narkotike, međutim, nije ok podržavati i potkrepljivati to ponašanje kod osobe. Lijep pozdrav i podrška za tebe!