Originalnost nije nestala – samo se utišala pod težinom kopija. Ovo je poziv da je probudimo, prije nego što zauvijek zašuti.
Piše: Nadina Abidović
U davna vremena, misli unutar jedne glave imale su poetičnije ishode; bivale su izvezene na papiru, izgovorene u rupu bivstvovanja ili pak ostajale zadržane u mraku moždane vijuge. Danas se svaka začeta misao utapa u homogenu masu; iz straha od osude i otuđenja, ili pak zbog prilagođenosti algoritmu.
Izreka „Mislim, dakle postojim“ polako izdiše, jer u savremenom društvu imitacija znači egzistenciju. Postojanje blijedi, apstinira. Ispljunute zalogaje tuđih misli žvačemo iznova, bez pitanja – nesvjesni njihovog bezukusa. U izražavanju dominira mehanizam iznad originalne funkcionalnosti; ono izgovoreno je površno i sažeto, u skladu sa modernim diktiranjem oblika – bez naglaska na sadržaj i dubinu.
Tako se rađa era anti-intelektualizma koja je u skorije vrijeme na usponu. Djela popularna na društvenim mrežama ne hrane duh već ga uspavljuju. Rečenice su bez osjećajnog pulsa ljudskog uma. Sve se svodi na formulu – pitku i ponovljivu.
Identitete gradimo bez prethodnog samootkrića. Pojam unikatne, autentične svijesti odavno smo prognali u zaborav. Um velikih, potencijalnih mislilaca umire u sjeni osuđivanja. Umjesto pogona sopstvenom inspiracijom, jedni drugima postajemo ogledala – čisti odraz ljudi na koje se ugledamo.
Svoju kompleksnost utrpavamo u kalupe kojima ne pristajemo. Umjetnost koja je nekad služila kao zaklon dušama, danas prodaje plagijat kao remek-djelo. Sve izloženo je pod plaštom nostalgije, a nostalgija je, kada se zloupotrijebi, najtiši način izbjegavanja stvaranja.
Zašto Motori Divljih jagoda odzvanjaju kao Paranoid Black Sabbatha
U bliskoj historiji, najzapaženiji val nostalgije i plagijata odvio se 70-ih godina, kada se nastojalo oživjeti duh 20-ih, naročito jazz ere. U muzici, komponovanje 20. i 21. vijeka vraća se na ranije epohe. Tako je iz baroka nastao neobarok, preuzimajući elemente poput artikulacije, ritma, harmonije i dinamike. Posuđuju se i melodije: Beatlesi su prepreli Bachove linije u svoje note, a za savremeniji primjer – Lana Del Rey u albumu Honeymoon isprepliće Vivaldijeve strukture kroz vlastiti sonični svemir.
Plagijat nije izbjegao ni naše prostore. Jugoslavenska scena je šapatom uzimala melodije sa Zapada; Motori Divljih jagoda odzvanjaju kao Paranoid Black Sabbatha, samo obučen u drugi jezik. I to je samo jedan od primjera u nizu.
U književnosti, Lolita Vladimira Nabokova hoda po ivici plagijata; napisana po uzoru na istoimenu zaboravljenu priču Henza von Lichberga. Tematika govori svoje. Čak iako ne kopiramo izravno, ponašamo se kao da nema mjesta za novo.
Savremena književnost se ne čita kao što jeste, već se pronalazi usporedba s nečim već postojanim – roman Uhvati zeca Lane Bastašić prvom prilikom je upoređen sa neapolitanskom tetralogijom Elene Ferrante. Umjesto uzdizanja autentičnosti, tražimo kalup za poređenje. Ni filmska umjetnost nije ostala nevina od ove epidemije. Disney je svoje carstvo podigao na tuđim bajkama; braći Grimm, kao i Andersenovim sjenama. I danas, umjesto stvaranja novih priča, Disney reciklira vlastite reciklaže.
Umjetnost koja je prije izazivala, inspirisala i tjerala na razmišljanje, danas igra na sigurno, s namjerom unovčavanja na račun nostalgije. Ne manjka ni primjera izuzimanja originalnosti iz prikazivanja poznatih ličnosti u javnom svijetu koje poprimaju oblik arhetipa. Marilyn Monroe služi kao primjer za najčešću figuru neprekidne reinkarnacije – u Madonni, Sabrini Carpenter i svakoj drugoj plavokosoj djevojci s crvenim ružom i haljinom na preklop.
Svaki trend koji dolazi, dolazi sa daškom minulih vremena. Tumblr estetika iz 2014. koja se vraća na scenu, reinterpretacija je 90-ih, koje su također bile reinterpretacija vremena prije tog. Sadašnjost je indigo prošlosti.
Nedostatak originalnosti nije rezervisan samo za velike sisteme i umjetničke djelatnosti; uvlači se i u mikroprostore, u male intimne zajednice. U umno zatvorenim sredinama, razmišljanje i izražavanje – bilo u stilu ili riječima, uslovljeno je nepisanim kodeksom kolektivnog razmišljanja.
Individualnost rezultuje odjekom osude. Uzimajući u obzir sve navedeno, duboko smo zaglavljeni u jamu Zakona konformiteta, koji u umjetnosti označava žrtvovanje individualnosti radi sigurnosti – perfidno nasilje nad jedinstvenošću; sve zarad udobnosti u društvu.
Homogeni kolektiv je slika koja reflektuje strah od odbijanja, izolacije i nepoželjnog isticanja.
Osvrt na autentičnu ličnost
Previše toga je već rečeno, a premalo je stvoreno iz iskonske, autentične ličnosti; upravo ono o čemu govori Zadie Smith: „Originalnost je svojevrsna estetska kriza našeg vremena – znamo previše, vidjeli smo previše i sve je postalo citat.“
Zaboravljamo čar vlastite misli i kriticizma netaknutog od strane tuđe ruke. Dok pišem ovo, želim da se zapitamo: Kada smo posljednji put bili neoprostivo autentični, povođeni isključivo sopstvenom kreativnošću? Možda lijek za ovu boljku leži u tome da se ponovo zaigramo u djetinjoj odjeći stvaralaštva i znatiželje, bez osvrtanja za onim što su tuđe misli izvajale. Društvo bi se napokon probudilo iz dubokog sna imitacije onda kada bismo disali, treptali i stvarali za svoje zadovoljstvo.
Kada konzumiraš ideje, zastani. Ne gutaj ih odmah. Okreni ih, opipaj, preispitaj. Da li si ti, u najčišćoj formi, još uvijek tu? Postavljaj pitanja. Piši. Istražuj. Definiši šta zapravo rezonuje s tobom bez da ti okolina upire prstom u to.
Zarij nokte duboko u svoju svijest i uživaj u njenim plodovima, čak iako se njihov okus razlikuje od uobičajenog. Ovaj tekst je opomena i podsjetnik. Poziv na samootkriće i ličnu renesansu. Poziv na utapanje u vlastito biće – u početak egzistencije.
Jer apstinencija egzistencije prestaje tamo gdje počinje originalnost.
