Vikend sa ćaletom: Ljubav kao najveća potreba

Još od svog debitantskog filma „Sedam i po“ 2006. godine, reditelj i scenarista Miroslav Momčilović privukao je pažnju filmske javnosti u Srbiji. Za kratko vrijeme ovaj film postao je prihvaćen kako od publike tako i kritike. Od tada, Momčilović je snimio nekoliko filmova i dospio u sam rediteljski vrh Srbije – bar kada govorimo o rediteljima mlađe ili pak srednje generacije.

Gotovo pa svi njegovi filmovi vezani su za Beograd i na neki način vjerno prikazuju specifičan beogradski duh. Takođe, u njegovim filmovima pojavljuju se najveća glumačka imena Srbije i regiona koja im svakako daju na posebnom kvalitetu. Ove godine u oktobru njegov najnoviji film „Vikend sa ćaletom“ pojavio se u bioskopima u vrlo nezgodnom periodu izazvanom virusom korona.

Vikend sa ćaletom, izvor www.jollywoman.com

Radnja filma prati opasnog beogradskog momka „Kašiku“. On je bogat, uticajan i druži se s mnogim poznatim imenima iz svijeta sporta i kulture. Razveden je, ima sudsku zabranu prilaska supruzi s kojom ima sina Ogija kojeg nije vidio pet godina. Kada mu doktor saopšti da ima rak pluća i još nekoliko mjeseci života odlučuje da konačno vidi sina i provede jedan vikend s njim. U samo dva dana pokušaće da nadoknadi sve propušteno te da se faktički upozna i konačno zbliži sa sinom.

Kroz dramsku strukturu ove priče, Momčilović se primarno bavi odnosima očeva i sinova i to na dva nivoa. Jedan je odnos Kašike i Ogija, a drugi Kašike i njegovog oca. U oba slučaja, riječ je o odnosima koji zapravo to nisu i koji su iz određenih razloga uskraćeni za ono što bi odnos oca i sina trebao biti. To su odnosi koji počivaju na prošlosti i za kojih budućnost ne postoji. Sve do onog trenutka kada se, kako to obično i biva, život poigra s nama i da nam znak da stvari moramo mijenjati iz korijena. U ovom slučaju, taj znak je bolest koja mijenja stav i samo donekle ponašanje glavnog anti(junaka) filma.

Shvativši da nema puno vremena, Kašika na sebi svojstven i poprilično za roditelje nekonvencionalan način pokušava da u dva dana nadoknadi sve propušteno posljednjih pet godina. A to propušteno je istinsko upoznavanje sa sinom Ogijem koji je njegova sušta suprotnost. Njihov odnos defakto je sukob dva svijeta i dvije filozofije, a koji je posljedica onoga što zovemo generacijski jaz, ali i posljedica okruženja u kojem se nalazimo.

Isto tako, priču o ocu i sinu Momčilović koristi kao motiv da se dotakne teme ljubavi. One ljubavi za kojom vapimo i koja nam je više od svega neophodna, bili bogati, siromašni, moćni ili jaki kao glavni lik Kašika. Bez obzira da li smo tu ljubav zaslužili ili je pak sami svojim greškama i postupcima izgubili, ona nam je potrebna i kao vazduh neophodna. U vidu riječi, sitnog gesta ili dječijeg zagrljaja. Upravo njom – na jedan krajnje zabavan ali emotivan način – bavi se Momčilović.

Takođe, iako ne primarno, „Vikend sa ćaletom“ prezentuje nam kristalno jasnu i surovu sliku društva u kojem živimo. Društva poremećenih vrijednosti u kojem su profesori noćni čuvari i rade na parkingu, a likovi poput Kašike, bez obrazovanja i drugih moralnih principa, uspješni su, priznati i ljudi koji „prave pare“. Likovi poput njega jednostavno su se prilagodili devijantnom sistemu i shvatili da ili jašeš ili te jašu. U tom smislu, Momčilović kroz životne priče Kašike i njegovog oca oslikava društvo prikazujući nam njegove dvije strane a koje čine našu stvarnost.

Odlično napisan lik Kašike maestralno uspijeva da iznese Nenad Jezdić odigravši jednu od svojih najboljih uloga u karijeri. Lik koji tumači spoj je mnogo toga. Iako na prvi pogled hladan, jak i „opasan“, zapravo je ispod toga kao i svi ostali – ranjiv, emotivan, dobar i željan ljubavi. Takođe, treba pomenuti i pohvaliti dve sjajne role. Vasu Vraneša u ulozi sina Ogija i vrlo bitnu i nimalo laku ulogu Branka Vidojkovića kao najboljeg druga i vjernog pratioca Kašike. Iako nema puno teksta, njegov lik je konstantno prisutan, donekle i u sjenci, ali nikako manje vrijedan. Od epizodnih uloga tu su još i Boris Milivojević, Katarina Radivojević i Svetlana Bojković. Gostovanje pjevača Džeja takođe je pun pogodak, i upravo posljednje scene u kafani s ovim poznatim pjevačem daju filmu poseban poetski, emotivni i dramaturški naboj. U tim scenama vidimo onog pravog Kašiku koji i pored materijalnog bogatstva shvata da je sam i nesretan. Tuga i bol pomiješani s radošću prisutni su u ovim scenama koje donekle podsjećaju na atmosferu iz filmova kao što su „Podzemlje“ ili recimo „Bumerang“.

Po ko zna koji put, Miroslav Momčilović pokazuje i dokazuje koliko je velik scenarista i reditelj. Ozbiljnoj temi pristupa na vrlo duhovit način koji prerasta u duboku, emotivnu i potresnu dramu. Kao i u ranijim svojim filmovima, i u ovome Momčilović donosi dašak beogradskog duha s ulica ovog velikog grada. „Vikend sa ćaletom“ je zapravo tužna komedija, kako jednom prilikom reče Momčilović, koja će vas nasmijati ali i rasplakati. Još jedan veliki film velikog reditelja i scenariste.