Ejdžizam (ageism, agism) je termin koji opisuje diskriminaciju na dobnoj osnovi i najčešće se koristi u kontekstu diskriminacije starijeg stanovništva. Ejdžizam kao termin nastao je 1968. godine, a u modernu literaturu uveo ga je američki liječnik, gerentolog i psihijatar Robert Butler.
Prema Butlerovoj definiciji, ejdžizam je proces sustavne stereotipizacije i diskriminacije ljudi samo zbog toga što su stari, kao što rasizam i seksizam to rade sa bojom kože i rodom; ejdžizam dozvoljava mlađim generacijama da na starije ljude gledaju kao na 'različite od sebe', što rezultira nemogućnošću da ih se doživi i tretira kao živa bića.
Sustavni ejdžizam kroz njegove potkategorije (zdravstvena njega, stambeno pitanje, kreditni sektor i sl.) je tema za nešto duže formate, te će se ovaj tekst više fokusirati na stereotipe koje naše, ali i globalno društvo generacijski vuku za sobom poput teških, zarđalih lanaca na koje smo možda samo previše navikli da bismo ih uopće primijetili.
Kapitalizam funkcionira tako da ako opada potražnja i kupovina proizvoda čiji se sastav klijentima ne sviđa, proizvođači onda mijenjaju sastav i plasiraju proizvode sa sastavom kojeg kupci traže. Mnoge velike kompanije počele su nuditi prirodne proizvode s njegujućim sastojcima, što potvrđuje da ih do sada nisu koristili.
Godinama unazad kozmetičke i higijenske proizvode birali smo po imenu brenda, eventualno po cijeni, što nam je garantiralo da je ono što nanosimo na svoju kožu kvalitetno i hranjivo. O sastavu nismo razmišljali smatrajući da to nije naš posao, nego tamo nekih farmaceuta koji smiksaju i kreiraju te proizvode koji su nam prijeko potrebni. Davali smo im svoje povjerenje, pa smo u vrijeme kada je sve počelo dospijevati na internet shvatili da su se oni time kockali zarad svog vlastitog profita.
Dakle, zemljotres pogađa sve – i profesionalce i civile, i žene i djecu, i stariju i mlađu populaciju. Ovi seizmički valovi razaraju, ruše domove, mostove i stabla, nanose ogromnu materijalnu štetu, bol i patnju, slamaju ljudske kosti, otvaraju rane na koži i duši, uzrokuju nemir i nesanicu. Samo nekoliko sekundi podrhtavanja tla dovodi do nekoliko mjeseci, pa čak i godina fizičkog i psihičkog oporavka i ponekad se čini da su ove litosferne aktivnosti Zemlje manifest snage prirode i podsjetnik ljudima da nisu uvijek oni ti koji kontrolišu vlastitu sudbinu.
„Radio Piton“ je roman koji zaslužuje čitanje. Prvih nekoliko poglavlja su maestralni, kasnije se stvar donekle mijenja, ali to nikako ne znači da treba odustajati. U više od jednog slučaja na javnim mjestima gdje bih se zadesio čitajući ga imao sam napade smijeha, kao da nije bilo dovoljno što sam sjedim i čitam već se pride i smijem ko budala na brašno. Duhovitost demonstrirana u ovom romanu je zaista nešto nesvakidašnje i najradije bih citirao bar trećinu romana, jer ništa drugo ne može adekvatno da prenese to bogatstvo. Samedin Kadić je dobar pisac, s više nego izraženim potencijalom da bude vrhunski, u to nema sumnje. Da li će se to desiti zavisi od milion faktora, od kojih je svakako jedan i primjena onog savjeta da dobrog pisca ne odlikuje samo ono što napiše, već posebno ono što izbriše.
Dok smo u posljednje vrijeme imali/e priliku da gledamo kako Evropa skreće udesno, ne bi nas trebalo iznenaditi da i ženska prava, kao i prava drugih marginaliziranih skupina, sve više i dublje padaju u ralje antiliberalizma, šovinizma i vjerskog fanatizma kako u Evropi, tako i u svijetu. Poljska je izmijenila svoje zakonodavstvo o abortusu što je dovelo do skoro potpune zabrane abortusa, a potom je prošle godine i Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država poništio presudu „Roe v. Wade“ iz 1973. godine i vratio državama moć da ograničavaju i odlučuju o pravu na abortus. Odmah nakon toga nekoliko saveznih država je u potpunosti zabranilo abortus ili ograničilo pravo na njega. Posebno je uznemirujući nedavni nacrt zakona u Južnoj Karolini koji predlaže smrtnu kaznu za žene koje počine abortus, a njegovo usvajanje bi zasigurno za sobom povuklo donošenje istog i u drugim saveznim državama. Pored toga, već mjesecima svjedočimo masovnim protestima žena u Iranu zbog ubistva Mahse Amini zato što nije nosila veo na „ispravan“ način. Ženama u Afganistanu je nedavno zabranjen pristup visokom obrazovanju, obavljanje određenih vrsta poslova, kao i pristup javnim površinama poput parkova. Nije trebalo proći puno vremena da patrijarhalna krvoločna ruka ponovo dohvati i labava prava žena na Balkanu, koja ionako svakog dana vise o tankom koncu. U Zagrebu su se, naime, pojavili „klečavci“, koji pod izgovorom religijskih dogmi traže unazađivanje prava žena, istih onih prava za koja smo se desetljećima borile.
Devojke, da li ste nekada doživele da idete ulicom i da vam s neke građevine ili iz nekog auta neko svirne ili vam dobaci: „Joj, mala, jes’ dobra!“ Je l’ vam lepo kad to doživite ili vas to „strašno nervira“ i „seksualno uznemirava“?
Što je bre ružno to? Jesi li ti normalna? Da nema tih na baušteli, niko ti nikada ne bi rekao da si dobra riba! Čoveče, svi ćute, niko te ne primećuje na ulici!
Ovako je zvučala interakcija Goce Tržan s publikom u emisiji „Ako progovorim“. Konkretna tema epizode je bila „Zašto se žene sređuju?“. Citirani iskaz je popraćen uvodom u kojem se negira pojam toksične muškosti i posprdno pominje borba za „raznorazna ljudska prava na sve i svašta“. Štaviše, sporni monolog je uklonjen sa snimka emisije na YouTube kanalu K1, no postao je viralan na društvenim mrežama i izazvao mnoštvo negativnih reakcija. Iako je bilo određenih objava koje upućuju na glavne probleme ovakvog razmišljanja, većina reakcija se svela na vrijeđanje voditeljice i prepričavanje njene izjave.
Ovaj ispad otvara više pitanja. Zašto je ovakav stav (ne izjava, već stav) problematičan? Šta je toksična muškost? Zašto je problem što je ovo izrekla upravo Goca Tržan? Kakav je stav medija po ovom pitanju?
U Bosni i Hercegovini se već duže vrijeme sve više krše i ne poštuju osnovna ljudska i građanska prava i slobode. Jedan od razloga je taj što se ona na neki način i ne razumiju, a i što nije uspostavljena vladavina prava i što većina zakona nije uređena na odgovarajući način. Štoviše, većina ljudi nije ni upućena kome se mogu obratiti za pomoć kada su im povrijeđena ljudska prava. Udruga „Vaša prava BiH“ je jedna od nevladinih organizacija koja radi na zaštiti ljudskih prava te pruža pomoć korisnicima na području cijele Bosne i Hercegovine u vidu besplatne pravne pomoći i zastupanja interesa korisnika/ca. O ovoj udruzi, zaštiti ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, izmjeni i dopuni zakona, te o drugim temama vezanim za ljudska prava za portal #SlobodaNarodu i Omladinski magazin „Karike“ razgovarali smo s Emirom Prcanovićem, izvršnim direktorom Udruge „Vaša prava BiH“. Emir Prcanović je zastupao slučajeve i vodio parnice na domaćim sudovima te pred Europskim sudom za ljudska prava i Odborom za ljudska prava UN-a. Predavao je na mnogim pravnim klinikama, seminarima i okruglim stolovima s temama vezanim za azil, useljavanje, pravnu pomoć, apatridiju i diskriminaciju. Područje njegovog interesa i profesionalnog rada su teme usmjerene na pitanja ljudskih prava nacionalnih manjina, tražitelja azila, migranata, pripadnika marginaliziranih skupina, osoba s invaliditetom i žena žrtava nasilja.
Naučno je dokazano da odgoj djece u najranijem uzrastu utiče na formiranje njihove ličnosti i kvaliteta života. U posljednjih nekoliko godina sinonim za odgoj su skandinavske zemlje i njihova kultura. Kod savremenih roditelja zainteresovanost bude svjetski bestseleri Iben Dissing Sandahl „Danski odgoj djece“ i Kaije Puurae „Finski odgoj djece“, a više o zainteresovanosti po pitanju ovog načina odgoja saznajemo od Mirele Serdarević, magistrice pedagogije, koja je tokom studiranja boravila u Finskoj.
Usamljenost ili pak bijeg od svijeta je tako neka vrsta nezdravog individualnog protesta protiv sistema za koji smatraju da ih je iznevjerio i kojem naprosto nisu dorasli. Ovakva vrsta reakcije u svojoj suštini nije produktivna niti zdrava budući da vrijeme, ali i društveni procesi nezaustavljivo idu naprijed i mimo njih. Što duže bivaju izvan sistema, to je reintegracija u njega teža.
Godinama se ekološki aktivisti i lokalno stanovništvo bore protiv uništavanja biljnog i životinjskog svijeta. Borba protiv sprege kapitala i politike je teška, ali nije nemoguće izaći kao pobjednik i sačuvati rijeku. Neformalna grupa građana „Stop izgradnji mini hidroelektrana na Kasindolskoj rijeci“ i dalje vodi borbu.
„Neformalna grupa je 2017. godine pokušala obustaviti izgradnju mini hidroelektrane na rijeci Kasindol, ali je ona puštena u pogon 2018. godine. Dvije godine nakon toga dobili smo informaciju da će se graditi druga i odlučili smo da iskoristimo sva raspoloživa sredstva kako bismo to zaustavili. Mi smo podnijeli četiri tužbe protiv ekoloških dozvola i građevinske dozvole. Okružni sud Republike Srpske je usvojio te tužbe, međutim, Vrhovni sud je vratio na snagu jednu ekološku dozvolu, tako da smo trenutno i na Ustavnom i na Okružnom sudu, čekamo presude“, kazala je Sunčica Kovačević, jedna od članica neformalne grupe građana „Stop izgradnji MHE na Kasindolskoj rijeci“
„Mere i aktivnosti koje bi trebale ili mogle da unaprede medijsku pismenost u kontekstu rodne ravnopravnosti, prava i života žena u regionu pre svega su odustajanje od senzacionalizma po bilo koju cenu i verno negovanje mizoginije i seksizma kao primarnih alata u oblikovanju reprezentacije žene u medijima. Ljudi preuzimaju štetne obrasce viđene u medijima i zato je na njima ogromna količina odgovornosti. U nedostatku obrazovanja o konzumiranju medija i kritičkom mišljenju, moramo dobro promisliti šta konzumiramo i na koji način. Mediji postaju sve brži i hiperprodukcija je uzela primat, ali mamljenje klikova stavljanjem žena u zakorele patrijarhalne kalupe nas neće nigde dobro odvesti. Ja razumem da se o određenim stvarima ne izveštava kao pre dvadeset godina, ali moramo svi da sledimo taj napredak, da radimo na edukaciji i medija i publike kako bi postala senzibilisana.“
Najčešće žrtve cyberbullyinga su djeca i tinejdžeri. Djeca imaju pristup društvenim mrežama često bez roditeljskog nadzora, zato nije rijedak slučaj da djeca vrše nasilje nad svojim vršnjacima. Nasilje se ogleda u zastrašivanju, prijetnjama ili uvredama. Nasilničko ponašanje kod djece moglo bi biti rezultat procesa društvenog učenja, odnosno oponašanja drugih. Ljudi koji su skloni vršenju nasilja možda su normalizovali da je nasilničko ponašanje korisno u rješavanju potencijalnih sukoba, ističe naša sagovornica Vehabović Rudež.






















