Šta bismo voljele da su nam mame, sestre i drugarice ispričale prije poroda

Kakva su stvarna iskustva žena tokom poroda i šta bi mlade žene voljele da su im druge žene iskreno i pošteno ispričale o porodu?

Nakon što je na društvenim mrežama pokrenuta akcija #prekinimošutnju, traumatična iskustva koja su žene doživjele prije, tokom i nakon poroda u Bosni i Hercegovini počela su da se naglas kazuju. Dotad, kao da ih nije bilo.

„Sve se to odmah zaboravi“

Već generacijama se kod nas pogrešno priča o porodu. Generacijama su žene ušutkivane da ne budu „peke“ i ne pričaju o tom iskustvu kao traumatičnom.

Sve priče naših nana, majki, tetki i strina praćene su krilaticom: „Sve se to odmah zaboravi.“ Majke će se složiti da onog trenutka kad ugledate svoju bebu sve postane lakše, ali da se iskustva zaborave – to baš i nije tako. Mnoge žene sa sobom nose traume i teško se odlučuju na novu trudnoću. Danas o tome slobodnije govorimo.

Možeš se ukakiti tokom poroda

„Samo kad ti kažu da je s bebom sve uredu, onda si na krilima. Ali nije tačno da zauvijek zaboraviš čitav proces“, ispričala je za „Karike“ Irma Čengić, koja se porađala 2019. godine u Berlinu.

Kada smo je pitali šta bi voljela da je znala prije poroda, a sada zna, Irma nam je iskreno odgovorila: „Da je porođaj dupli: beba i placenta. Da postoji mogućnost da se ukakiš tokom poroda, ako te ne klistiraju prethodno. Da imaš osjećaj da će beba izaći analno, a ne vaginalno. Da se pokreću kontrakcije pri prvom podoju/izdajanju i da su poprilično bolne. Da beba odmah nakon poroda ima toliku snagu cuclanja da ti napravi modrice na dojkama. Da se dojenje ne uspostavlja samo od sebe, kao Bogom dato, nego da je tu konstantan rad i trud i da nije jednostavno. Da odlazak u toalet nakon poroda nije strašan ako se pridržavaš onoga što ti kažu da jedeš/piješ i da nema potrebe da se plašiš te prve stolice.“

Nikada više ne budeš ista osoba

„Da otpadanje pupka apsolutno nije strašan proces. Da beba plače i ako nije gladna, žedna, upišana, pod grčevima i sl. Bebe plaču nekad i bez nekog posebnog razloga, samo da se oglase“, kazala je naša sagovornica Irma Čengić, navodeći i kako bi voljela da je znala da nikada više ne budeš ista osoba.

„Da postaješ nenormalno posesivna i uvjerena da niko drugi neće znati tvojoj bebi promijeniti pelenu kako treba, a ne nešto više. Čak i kada odeš na odmor bez djeteta, da se baš odmoriš i uživaš, ti nećeš uživati jer će ti nedostajati sav haos koji dijete prouzrokuje“, dodala je Irma.

Smatra da također treba postojati neka vrsta obuke za novopečene mame o tome kako pomoći bebi u slučaju da se zagrcne komadom hrane, te dodaje da se to treba znati i zbog starije djece.

„Nemaš dovoljno mlijeka“

Irmino iskustvo uspostavljanja dojenja same su otkrile mnoge novopečene majke. Irma pripada onoj generaciji u kojoj mame, a i žene prije njih, nisu dojile. Iako je to sasvim prirodan proces, žene o tome nisu bile dovoljno educirane. Očekivanja su bila takva da mlijeko iz majčinih grudi poslije poroda treba krenuti u potocima teći, a da će beba biti sita samo ako popije količinu pune flašice.

Lejla Reko Šarčević iz Sarajeva učila je o dojenju prije poroda pohađajući vježbe za trudnice koje se organiziraju pri Domu zdravlja Kantona Sarajevo.

„Porodila sam se na hitan carski jedne nedjelje u 12:25. Poslije buđenja iz anestezije, uklanjanja katetera i tuširanja, čekala sam da sestra donese bebu. Nakon tog magičnog trenutka upoznavanja koji se desio sljedećeg ponedjeljka u 11:30, pokušala sam ga dojiti. Ali on nije znao uzeti dojku, iako smo tu ‘lekciju’ na pripremama za porod u domu zdravlja prolazili lako jer ‘bebe imaju prirodni refleks dojenja’. Da, ali očito ga poremeti hranjenje iz bočice prvi dan života (praksa u mnogim bolnicama širom BiH, op. a.). Bila sam uporna, pokušavala i pokušavala ubaciti cijelu areolu u usta, a ne samo bradavicu, da bi beba sisala i najela se. Baš to bih voljela da sam znala – da ako beba uzme samo bradavicu i sisa, onda stvara plikove koji đavolski bole. Zato mora da obuhvati i areolu i da jezikom doji. Inače nastaju mastitisi jer se mlijeko zadržava, a upaljene dojke bole strašnije od reza koji je gotovo od kuka do kuka“, otkrila je Lejla za „Karike“.

Mnogošta žena nauči o sebi nakon poroda

Lejla je bila odlučna i iskrena da govori i o drugim problemima s kojima se susretala, a nije znala da je mogu „snaći“.

„Također bih voljela da sam znala više o problemima s hemeroidima koji se pojave u kasnoj trudnoći zbog pritiska koji beba stvara i onda još dugo poslije poroda bolno muče. Tu je spas u prilagođenoj ishrani i čepićima. Mnogošta žena nauči o sebi nakon poroda, a dvije spoznaje koje su meni bile otkrovenje: da se ne mogu načuditi koliko se tijelo može znojiti u prvim danima nakon poroda i da sama sebi mogu iz dana u dan davati injekcije u stomak. Jer bilo je vrijeme kad je korona bila opasna pa patronažne sestre nisu dolazile u obilazak ni prvorotkama“, iskrena je Lejla.

Generacija koja progovara

I autorica ovih redaka voljela bi da je znala više. Tek nakon poroda, mama mi je rekla da je njeno iskustvo bilo isto.

Prije termina, svježe porođena drugarica uputila me je u bolničku proceduru. Otkrila sam da će me klistirati, svako malo prstima provjeravati koliko sam otvorena, i da će to činiti čak i studenti na praksi. Iako je bilo neugodno, nije me iznenadilo jer mi je ispričala da to tako ide. Sve moje drugarice primile su drip, jer su se sporo otvarale, bez da ih je doktor pitao ili obavijestio o tome da će to primiti. Niko nam nije rekao da bolovi tada postaju, čini se, stotinu puta jači, da te tjeraju da ležiš na boku s nogom podignutom u zraku, u takvim bolovima, i da takve kontrakcije jednostavno nećeš znati „predisati“ onako kako si učila na pripremama za porod. Nisu nam pričali ni o epizotomiji, odnosno da će te babica ili doktor malo ‘recnuti’ kako bi ubrzali porod, ali da to nije uvijek nužno i da ta rana kasnije đavolski boli. Ovo je moje iskustvo nakon kojeg sam naučila da nikada više neću požuriti u bolnicu.

Danas sam zahvalna drugarici koja me je pripremila na to šta me čeka. Kroz neke procedure se jednostavno mora proći, to je prirodno i potrebno, ali neka iskustva ne moramo doživjeti i ne moramo ih otkrivati same. Ne trebamo nikoga prepadati porodom, ali ne trebamo ni ta iskustva pakovati u šareni papir. Važno je da #prekinemošutnju!

 

Najčitaniji tekstovi

Studentice Odsjeka za žurnalistiku u Tuzli podnijele prijavu protiv profesora: Da li je ovo još jedan slučaj bez epiloga?
Intervju s dipl. iur. Nives Jukić, ombudsmankom BiH za ljudska prava: Iza svakog statističkog broja stoji ljudsko biće
Zlatna Karika Azra Pargan: Kroz festival „Moja prva knjiga“ predstaviti što veći broj autora
Male sredine često ne cijene uspjeh „svoje djece“: U Brezi žive i ginisov rekorder i iznadprosječno inteligentni ljudi
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Da li me moj muž silovao? Između realnosti  i zakona
Zašto upisati elektrotehniku u Tuzli?
Kviz o ljudskim pravima (1)
More Stories
Poziv video umjetnicima/ama – takmičenje za najbolji kvir video rad