„Bolan Huseine ‘jes ti’ normalan – ko još danas pije čaj?
-Ništa ne govori, ženo. Ja ću je napraviti!“
I tako je otvorena jedina čajdžinica u BiH, ali i jedna od rijetkih na Balkanu – „Čajdžinica Džirlo“. I čiča – miča, ali… nije gotova priča. Idemo popuniti praznine između ovog uvoda u nastavku članka.
Ovih desetak kvadrata na Kovačima iznad Baščaršije postoji već više od pedesetak godina, a datira još od vremena Džirlinog oca, koji je odmah pored imao još jednu – stolarsku radnju.
On je osim Džirle imao još jednog sina, blizanca, a upravo je njima, kako kaže Džirlo ‘u amanet ostavio tih nekoliko kvadrata drveta’.
„Jedan neka bude stolar, a jedan neka otvori čajdžinicu.“ Kao dijete, Džirlo nije shvatao toliko ozbiljno ovu očevu želju, ali se sjeća očevih riječi ‘čajdžinica i narod na okupu’. Kako je odrastao i očevu želju je zametnuo u prašinama drvenih polica na Kovačima, a većinu daljnjeg života je proputovao svijetom, radeći i uživajući u drugim kulturama, narodima i tradicijama.
2012. godina i „bolan Huseine zar ti nije dosta više lutanja“
„Kako me je moja draga žena podsjetila na Bosnu i dom u njoj, zaista odlučio sam se vratiti. Na red je došao posao, no isprva nisam ni pomislio na čajdžinicu. Razmišljao sam – kafeterija, ali svi već piju kahve svugdje; vinoteka, ali svi već piju i alkohol svugdje; ma neka moda, odjeća – ma ne. Svega imamo, i previše. I u tome mi se kroz misli provukla prašina očeve želje – čajdžinica. Ko još ima čajdžinicu, a žena odgovara – niko. Dodajući, niti ko pije čaj, niti će ga ko piti.“
Po svom instinktu, otvorio je čajdžinicu, a ujedno i ispunio očevu želju, „Želio sam nešto unikatno, a opet tradicionalno, stoga mi je prijatelj arhitekta isto i omogućio“, započinje naš sagovornik Husein Džirlo.
Ono što je interesantno jest samo deset drvenih kvadrata čajdžinice, ali kakvih? Čarobnih, kvadrata, drage Karike! Sve je toliko sitno, ali je sve zanimljivo da se nijedna sitnica ne propusti. I naravno ima mjesta za sve.
Cijeli interijer čajdžinice je spoj orijentalnog i bosansnkog stila, ukrašen sa zidom od 136 polica, zanimljivim ukrasima i naravno, sećijom, na kojoj su svi dobrodošli za ‘posjediti’.
Džirlo napominje da je otvaranje čajdžinice bilo blefiranje sa pozitivnim ishodom, jer nismo baš nacija ‘tealoversa’. Upravo zato ni ovo nije ambijent jedne nacije, već ambijent koji odiše raznolikošću kultura, naroda i šarenila u svim bojama. Što potvrđuje i Husein, koji kaže da je otprilike 30% Sarajlija, a sve ostalo turista u formi njegovih gošća.
Nekako se ovaj mali ambijent uvriježio kao mjesto ukrštanja svih svjetskih putnika i putnica koji sa sobom ne nose samo kofere, već historiju svih pređenih kilometara i proživljenih iskustava.
Svojim neobičnim izgledom, privlačili su poglede prolaznika. I čajdžinica i Husein. Ipak, niko se u početku nije usudio sam prići, ističe Džirlo. „Skontao sam da trebam nešto poduzeti. Pa halo Džirlo, pomjeri se od tog šanka i priđi ljudima,“ a tradicija dočekivanja gostiju na vratima, pa čak i na ulici se zadržala i dan danas. Da li ste se uputili na čaj ili samo prolazite Kovačima, Husein će vam srdačno pružiti ruku, zagrliti i pozdraviti.
„Šta bolan fali prići vratima i približiti se ljudima. Promiješati kahvu, usuti ju u šolju. Minimalno poštovanje prema gostu. Sitan gest, a mnogo znači.. Potruditi se, šta mi fali…“
Zbog ovih i mnogih drugih sitnica čajdžinica „Džirlo“ je proglašena najboljim lokalom u Sarajevu i 2014. i 2015. godine.
Više od čaja
Čaj – domaći čajevi (nana, kamilica, itd.) i drugi: indijske, kineske, južnoafričke čajeve visokog kvaliteta, možemo pronaći u čak 53 varijacije.
Gledajući kako Džirline gošće ispijaju čaj, slušam Huseina: „Čaj kao čaj, bilo koji je zdrav. Kahva već može da škodi, dok čaj može samo dobro, pa koje – nije bitno.“
S jedne strane čaj je predstavljen kao ljekovito bilje, kao zdravi napitak. No, zaista čaj ima svoju priču i ona je mnogo dublja od obične šolje. „Dijete drago, između ona dva rata, u čajdžinicama su se ljudi upoznavali, družili, poslove sklapali. Uz čaj i muhabet“, prisjeća se Huso riječi svoga oca, dodajući kako kod njega sjede „i Bosna i Srbija i Italija i Francuska i Slovenija i svaka druga svjetska zemlja“ aludirajući na pozitivne ljude.
Ono što je posebno zanimljivo jeste način sporazumijevanja. Da li je do čajskog afrodizijaka ili je do ljudi, ali je zaista napitak koji povezuje ljude – kulture. „Bez obzira na kojem jeziku govorimo, možemo se sporazumjeti, dok god imamo volju i dok god smo ljudi. Malo engleski, malo njemački, a ponajviše gestikulacija.“
Ono što posebno ističe jest pozdrav, zagrljaj i osmijeh koji svi razumiju. Tako da je komuniciranje mnogo više od pukog govora istim jezikom. Komunikacija može biti čaj južnoafričkog porijekla na Kovačićima, kojeg ispija studentica Kineskog jezika i književnosti iz Hong Konga i novinarka Karika. Smijeh i opuštanje.
„Idem preko Čaršije, vala nešto mi merak sjesti kod tebe Huso“
Popiti se može svugdje, ali malo gdje ćeifiti. Koliko uopće ljudi danas poklanjaju pažnju ćeifu? Ili se sve svelo na dvadesetprvostoljetnu užurbanost; Sve u prolazu, čaj u prolazu…
Kako nam kaže naš čajdžija
„Ko ćeifi da bi sutra neko drugi kazao, on tu ćeifa nema. Nije ćejf radi drugih, već radi sebe.“ Ističe da kroz svoje iskustvo u inostranstvu i u Bosni, uviđa kako je danas veoma rijetko vidjeti istinski ćeif u ljudi.
„Sve što sam u životu radio, bilo je za vlastiti ćeif, a ne da bi rekli ‘joj Džirlo’. Ćeif koji mogu ispuniti – ispunim, a ćeif koji ne mogu – i ne žalim za njim. Ono što je tvoje oćeifi ga. Ono za čim ne mogu doći – o tome neću ni da razmišljam. Dok danas, ljudi razmišljaju o mercedesu, a ni bicikla nemaju“, kroz smijeh zaključuje Husein.
A merak? Ovdje se zaista s merakom i dolazi. Čajdžija Husein u svoju radnju poziva ljude, ne samo na piće, već kako bi sjeli i odmorili, kako bi popričali, a ako u tome svemu ‘kine’ i pjena na kahvi, pa šlag na kraju.
„Danas ljudi imaju previše svega, pa su zaboravili cijeniti te neke sitne vrijednosti koje su upravo velike. Kao naprimjer čaj. A čovjek zapravo na sitnicama treba da uživa. Evo ja kad uzmem onaj trileće kod komšije Albanca, najvolio bih sve odjednom strpati u usta, ali ne… Ja uzmem onu malu kafenu kašičicu i poput malog djeteta, uzimam male komade.
Oni koji su siti svega, ne znaju meračiti!“
Tajna uspjeha
Biti zadovoljan u duši – rahat. Kako smo se približavali kraju razgovora, osjećala sam dozu melanholije, ali prosto jer poželiš da neki razgovori traju vječno. Kaže Džirlo, tajna je biti sretan. A sretan ćeš biti ako si zadovoljan. A zadovoljan si ako nisi ljubomoran. A ljubomoran nisi, ako ne gledaš u tuđe dvorište. A nećeš gledati u tuđe dok god čistiš svoju prekuću. A čistiš je tako što voliš porodicu i ono što imaš.
„Evo ja kad imam posla, velim – Bogu hvala gledaj posla. Kad nemam, izvrnem se na sećiju ovdje i pomislim – Bogu hvala , vidi meraka, odmaram. Dok ima ljudi koji čim im malo ne ide po planu, kukaju; Čim ‘opadne’ posao – kukaju. A šta je sa onima koji uopšte nemaju posao? Tako da, treba biti zadovoljan vlastitom nafakom. Treba se truditi, ali ne i letjeti za njom. “
Nismo zaboravili i Džirlin savjet našim mladima, jer ipak ste vi naše najjače Karike!
Džirlo je rekao da nismo svi za sve. Niti treba da smo. Ali kad se odlučimo za određen pravac, da povrh svega volimo taj pravac. Da ne učimo na fakultetima zbog diplome, već zbog znanja. Da ne prolazimo samo kroz te ustanove, već da ih proživimo. Da učimo zanate, jer su uvijek potrebni. Oni stari, a i nove zanatske umotvorine koje mladi kreiraju. Da sve što radimo, radimo zbog sebe. Da radimo s ljubavlju. I da kroz život ne prolazimo, već da kroz život proživimo, završio je Džirlo naš muhabet.
I vala, mislim da shvatate zašto sam poželjela da ga i ne završimo. Ipak, važi i to da kvalitetni razgovori ostaju i kad završe. Neka su vam kvalitetni razgovori i životi. No, ne zaboravite sve je ljepše, uz jednu, ‘sasvim običnu’ ….
