Upoznajte Muhu, novu zvijezdu domaće muzičke scene

Autentična, energična i totalno drugačija – Macha Ravel ili nama poznatija kao Muha osvojila je domaću scenu u samo par mjeseci, a ove godine i pozornice svih festivala u regiji. U intervjuu s našom Nermom Džaferović otkriva publici Karike.ba detalje iz svog života, posla i karijere.

Za sebe kaže da je uvijek opterećena svime, ali je vrijedna i ne odustaje dok ne ostvari svoje ciljeve. Muzika joj je prva ljubav, ali još uvijek uči kako da bude malo bezobraznija jer, kako kaže, na sceni je teško opstati bez stava. San i cilj joj je oduvijek bio da postane zvijezda jer drugačiji život ne može da zamisli, a ja mislim da je u tome i uspjela. U Sarajevu se osjeća najugodnije, a mlade savjetuje da rade ono što žele, a da se pritom ne obaziru na druge i ponašaju se kao da ih niko ne gleda. Kaže da je njoj to upravo pošlo za rukom.

Šta ljudi misle o tebi, a nije istina?

Često mi prijatelji kažu da djelujem hladno na prvo upoznavanje, ali meni treba barem pet puta da vidim osobu, posmatram i da onda budem ono „I can trust you, we can go on“.

Šta je za tebe muzika?

Dnevnik. Sloboda. Niko ti neće reći šta smiješ, a šta ne smiješ pisati u svoj dnevnik, to je tvoja stvar, a muzika bi trebala da bude takva.

Muha, Mostar Muzički Centar Pavarotti, fotografija Tarik Guzin

Bez čega ne možeš zamisliti svoj život?

Trenutno vjerovatno ne bih mogla da zamislim svoj život bez Toshija! On me nekako vodi kroz sve ovo, a nije lako biti taj koji vodi. Tu je i moja porodica, mada u svemu ovome sam manje-više sama. Moja porodica ne živi ovdje pa ne razumiju baš Balkan, da je ovo stvarna profesija, da se može zaraditi i sl.

Šta razlikuje život u Francuskoj od života ovdje?

Ovdje mi je ljepše jer sam izašla iz svoje komfort zone i svaki dan izlazim iz nje, jer da ne izlazim ostala bih kući, spavala, jela i gledala filmove ili vježbala dok ne crknem, jer to sam radila i to me ubijalo. Jednostavno nisam htjela više takav život.

Nisam htjela da me prati prošlost i da tražim izgovore zašto se ne bavim čime želim i zašto nisam tamo gdje znam da ima mjesta za mene, a i ako nema, naći će se. Svaki dan mi je ovdje i borba jer imam drugačiji mentalitet, ali to mi dozvoljava da radim sve ovo.

Vidiš li se u budućnosti prije kao doktoricu s obzirom na tvoje studije ili kao nekoga ko se bavi muzikom?

Mislim da je moguća kombinacija. Ja ne bih da biram, svakako ću završiti medicinu, to je sigurno. Muzika je jedna prilika, ali voljela bih specijalizirati ginekologiju.

Koji je tvoj cilj kada stvaraš muziku, šta želiš da izazoveš kod publike koja te sluša tj. kakvu poruku želiš da pošalješ?

Ne trudim se nužno poslati neku poruku, ako je pjesma meni dobra, a ljudima se svakako sviđa ono što radim, bit će i njima dobra. Šta god da pjesma izazove, dobro je, neka svako interpretira ono što hoće. Ne ograničavam se nikada.

Misliš li da žena na hip-hop sceni fali jednostavno zbog nezainteresovanosti za taj pravac muzike ili jer je to scena na kojoj dominiraju muškarci?

I jedno i drugo i 100 drugih razloga. Nikada ne znam tačno odgovoriti na ovo pitanje. Nikada na sceni ne gledam na sebe kao na ženu, ja sam prije svega dijete u glavi i radim šta mi je ćef. Možda im nije zanimljivo, ne vide se u tim segmentima, za rep valjda treba imati muda. Ja sebe ne smatram repericom, bavila sam se repom par mjeseci, ovo što sada radim nije rep uopšte, zato što to nisam ja.

Muziku pravim kakvu god, šta god je meni dobro. Ako sam ja uspjela neke cure inspirisati da se bave ne samo muzikom, nego bilo čime, to je super. I to je moja poruka – ako želiš biti mehaničarka, ko će ti reći da ne možeš? Budale samo.

Kakav je osjećaj bio nastupati na Exit festivalu?

Nisam dosad nikada bila na Exitu, ni na puno koncerata uopšte; mislim da sam više puta nastupala, nego otišla na nečiji koncert. Mada koncerti su mi wow, jer puno toga vidiš i ohrabri te nekako. Ja kao artista primijetim nekada možda neku grešku, falš koji neko ne bi, ali onda skontaš, jebote, pa to je pola sekunde i niko to nije skontao, pa i tebi lakše bude nekako kada nastupaš.

Muha, SeaDance Festival – foto, privatna arhiva

Gdje bi voljela da nastupaš i s kim bi voljela da surađuješ u budućnosti?

Ne znam u kojem smjeru ću se razvijati, možda budem pop pjevačica, možda budem Lady Gaga fazon. Na Balkanu sam već ostvarila san nastupajući na Exitu, a dalje stvarno ne znam, možda Rolling Loud u Americi.

Prva pjesma koju si izbacila je „Sve svojim tokom“. Kako si došla na tu ideju uopšte da objaviš pjesmu?

Niko ranije nije znao za mene, imala sam Instagram sa svojim imenom i prezimenom i oko 600 pratilaca. Ja sam tu snimala kao neke covere s gitarom, laganica. I onda jedan dan skontam, jebote, pa besplatan ti je YouTube, imaš telefon, nema veze što ne znaš miksati pjesmu, što ne znaš beat napraviti, ali uzmi neki koji imaš na raspolaganju, ne možeš s njim na platforme, ali šta, radi s čime možeš. Ja sam tu pjesmu davno napisala i bila na nekom okupljanju, odrepala svoje, oni oduševljeni bili svi. Mislim, meni je okej bilo, ali oni kao „Objavi to, snimi ovako, minimalistički, ne peglaj se puno“ i eto.

Tu je i pjesma „Komfortzona“ koja je naišla na mnoge simpatije. Jesi li ti češće dio svoje komfort zone ili van nje?

Treba izaći iz nje koliko god to bilo teško. Kroz pjesme se mogu najviše izražavati. Nije lako, ali tako se oslobađamo i svojih kompleksa.

Šta misliš da ti je pomoglo da se tako brzo probiješ na scenu?

Vjerovatno to što me boli briga za sve, nije mi ništa ofirno, neka pričaju ljudi šta žele o meni. Mene niko nije znao prije nego što sam se krenula baviti muzikom, ali imala sam milion prijatelja. A danas ne želim biti okružena ljudima koji mi govore kako da nešto radim, tako da imam jako smanjen krug ljudi oko sebe, a i volim biti sama, nije mi to problem. Sama sebe ohrabrujem, oslanjam se na sebe i to je moja snaga.

Koji je bio trenutak kada si pomislila – okej, ovo može postati nešto ozbiljno?

Mislim da nije bilo tog trenutka nikako pošto sam ispočetka sebi rekla da neću stati jer će svakako postati ozbiljno, mora. Na početku sam muziku odmah dosta ozbiljno shvatila iako sam počela lagano, s loše snimljenim pjesmama. Nisam mjerila ozbiljnost ili potencijal svoje muzike stvarima kojima bih raspolagala nego više koliko sebe i svoje energije sam bila spremna da uložim.

Često te viđamo s hip-hop grupom „Helem nejse“. Kako je došlo do vaše saradnje?

Znala sam ih od ranije jer su oni bili prvi koji su me zvali na podcast i to mi je bilo prvo pojavljivanje na internetu. Oni su mi predstavili Bosnu i da nije bilo njih, da me nisu u jednom trenutku preuzeli, ja stvarno ne znam gdje bih bila. Mislim da su oni bili ti koji su me nekako lansirali.

S kojim izazovima si se do sada suočavala?

Loše saradnje i ono kako se postaviti u nekim situacijama, to je uvijek izazov. Što si poznatiji i priznatiji, svi ljudi koji su u nekom trenutku sudjelovali u tome, da li to bilo 30 sekundi ili tri sedmice, odmah započnu priče kao ti si tu radi mene, ti bez mene ne bi vidjela ovo i tako. Ja smatram da jedini ljudi koji su trenutno zaslužni i koji su mi najviše pomogli su „Helem nejse“ i ja ću im uvijek biti zahvalna. Puno bih kasnije ušla u tu priču, a oni su ubrzali taj proces jer su vidjeli potencijal. Uglavnom, treba se paziti, imati stav i ono što ja ne znam, a čemu se učim, a to je biti malo bezobrazan.

Možemo li uskoro očekivati neke nove pjesme?

Da li sam se pozdravila s repom ili sam se malo odmaknula da vidim nešto drugo, ne znam. Sama činjenica da studiram medicinu i bavim se muzikom govori da ja ne znam šta zapravo hoću. Uskoro se jedan ozbiljan projekat privodi kraju, i bit će tu svašta.

Šta bi voljela da kažeš za kraj našeg razgovora?

Ponašajte se kao da vas niko ne zna, na svijetu! Jer tako sam ja, i evo. Ako niste zadovoljni svojim životom, ne krivite druge, jer ćete tako potonuti. Niko drugi vam neće rješavati probleme koje imate sami sa sobom, u svojoj glavi, osim vas. Focus, work hard, to je tako basic… ali je istina! To ćeš čuti toliko puta, ali ima i razlog zašto se to toliko govori, jer to je jedino bitno.

 

Naslovna fotografija: Muha na Zagreb Beer Festu, privatna arhiva

Najčitaniji tekstovi

Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
The Platform: Svijet u kome jedeš ili budeš pojeden
Bruno Jelović: Želja mi je osnovati azil za napuštene životinje
Zlatna Karika Dino Bajrović: Volim svoj posao i uvijek imam tremu
Zlatna Karika Sara Vojičić: Heavy metal je oduvijek bio vrsta bunta protiv sistema
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
Kviz o ljudskim pravima (1)
Vikend sa ćaletom: Ljubav kao najveća potreba
Nindža, zaostala, bezgrešna ili nepropisno pokrivena – lične priče žena s hidžabom u BiH
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
More Stories
Novo lice lokalne politike – Selma Ćatibušić – čitaonica za studente/ice koja će raditi 24h na dan, 100 sadnica za 100 zaslužnih Tuzlanki, gradonačelnikov dan sa građanima/kama