Iza duge

Na kraju krajeva, svi smo etiketirani – neki prema svojoj religiji, neki prema profesiji, neki na osnovu crnih mrlja iz prošlosti. Problem je, kada malo bolje razmislim, u onima koji etiketiraju sa zlim namjerama i zanemaruju sve ljudske odrednice osim tih etiketa. Iz tog razloga, ovo društvo će teško izaći iz vrtloga zlog, nekorektnog i osuđujućeg ophođenja prema onima na čijim etiketama boldiranim slovima piše „lezbejka“, „gay“ ili pak „trans“. Jer ipak, u velikoj mjeri smo konzervativno društvo, pa se bilo kakvo odstupanje od većine smatra nepoželjnim i nenormalnim.

Od trenutka kada sam prvi put vidjela povorku ponosa na televiziji, a to je bilo 80-ih godina prošlog vijeka, poželjela sam da se ona desi i u BiH: šarene zastave, nasmijani ljudi, neki čak i kostimirani, muzika – to nikako ne može biti nešto loše! S godinama je sazrijevala misao kako se to mora desiti i ovdje jer gejevi i lezbijke ili svi drugi pripadnici LGBTIQ populacije u BiH moraju dobiti svoju šansu, trebaju imati jednake mogućnosti, ne smiju biti diskriminisani jer, ako ništa drugo, imaju iste obaveze kao i svi drugi, a pride je sjajna prilika da se pokažu, outuju, obznane da su gej ili lezbijke – valjda je to lakše uraditi na suncu i pod šarenom zastavom u nekoj skoro pa prazničnoj atmosferi! Povorke ponosa svuda u svijetu i služe da skreću pažnju na LGBTIQ osobe i nose poruku o potrebi rješavanja njihovih važnih socijalno ljudskopravaških problema poput istopolnih brakova i zabranu diskriminacije i homofobije, ali i njihovo uključivanje u javni život, jačanje identiteta i stvaranje prihvatljivog ambijenta za LGBTIQ osobe, posebno mlade.