SOC-ova borba za prava LGBTIQ+ osoba u zdravstvenom sektoru – I ljekari pitaju šta je rodna disforija

Piše: Rubina Čengić

Ali Huremović, sin Dinke Huremović, je osoba rođena biološki u ženskom spolu, odnosno pri rođenju mu je pripisan ženski spol. Kada je bio u pubertetu, njegovi roditelji su shvatili da je njihovo dijete nesretno i zbunjeno, da se događa nešto loše i da ga „gube“, ali nisu znali šta je razlog tome. Kada je imao 16 godina, sugerisali su mu da ode kod psihologa jer u porodici nisu nalazili način da razgovaraju. Svaki dan je bio sve nesretniji.

U jednom trenutku smo došli u vakum i nismo znali šta da radimo. Pitali smo njega šta misli ko bi mu mogao pomoći i on je rekao da je istraživao na internetu, da je čitao i da misli da je lezbejka ili možda čak transpolna osoba, da je razgovarao s nekim momkom iz Zagreba i da ga je on uputio na Ivu Žeguru u Zagrebu, kliničku psihologinju i psihoterapeutkinju. Nakon prvog razgovora s tom doktoricom on je bio sasvim drugačiji – nasmijan i djelovao je zadovoljan. To je nama pokazalo koliko je važna stručna i senzibilna podrška, način na koji se obraćate toj djeci, a posebno kako odgovarate na sva njihova pitanja i zbunjenost. Doktorka Žegura je i nama objasnila da se radi o rodnoj disforiji i šta je to, šta se događa u organizmu i potom smo dobili stručnu medicinsku podršku, i mi i naše dijete, a nakon toga nas je obasjalo sunce jer smo konačno znali šta se događa, priča Dinka.

Bilo je to u decembru 2018. godine. Ali je imao 21 godinu i nakon toga je krenuo u tranziciju. Početkom 2022. godine je prošao prvu operaciju, a prije toga je klinički psihijatar, zajedno s konzilijem ljekara, potvrdio dijagnozu doktorke Žegura, potom je endokrinolog odredio hormonsku terapiju i onda je sve krenulo svojim redom.

Nakon „gornje“ operacije je potreban oporavak i redovne kontrole tokom najmanje šest mjeseci do godinu dana i tek nakon tog perioda je moguće raditi „donje“ operacije koje su mnogo komplikovanije i koje je moguće uraditi na više načina, s tim da svaka osoba u dogovoru s ljekarima bira metodu, a od metode zavisi koliko će vremena za to biti potrebno, koliko operacija ili intervencija. Prema Dinkinim riječima, „gornja“ ili operacija grudi traje dva sata i nije komplikovana, dok je „donja“ znatno komplikovanija, ali sve osobe s ovom dijagnozom ne prolaze potpunu tranziciju – neko ne želi sve operacije, neko se zadrži na hormonskoj terapiji ili provede samo djelimičnu operativnu tranziciju. U Bosni i Hercegovini ni jedna zdravstvena ustanova ne radi ni jednu od ovih operacija i svi zainteresovani moraju ići u inostranstvo, najbliže u Srbiju, u Beograd, a „gornju“ operaciju rade i u Hrvatskoj.

Dinka upozorava da u Bosni i Hercegovni postoji još jedan problem za transpolne osobe – nesklad zdravstvenog sistema i zakona!

Zakoni o ličnom imenu i jedistvenom matičnom broju podrazumijevaju da je promjenu spola u ličnim dokumentima moguće napraviti tek nakon operativne promjene spola što nije u skladu s potrebama transpolnih osoba jer neki ne žele da idu na operaciju, što znači da ne mogu promijeniti spol u dokumentima. Ali je već uspio promijeniti ime, ali sada ima problem jer u zakonu ne piše koju je dokumentaciju potrebno dostaviti, ko izdaje dokumentaciju o promjeni spola i onda, kada sve to uradite van BiH, imate medicinsku dokumentaciju koju sistem u BiH ne prepoznaje, a u BiH vam je nema ko izdati. U razgovoru sa zavodima za zdravstvenu zaštitu su nam, naprimjer, rekli da bi refundirali troškove moraju imati nalaz konzilija, a mi nemamo ljekare koji rade s osobama s ovim dijagnozama i ne možete imati konzilij. Sistem je prilično haotičan i transpolne osobe su, što se tiče zdravstvene zaštite, nevidljive. Zbog toga smo sada u saradnji sa Sarajevskim otvorenim centrom (SOC-om), koji pruža pravnu podršku u ovakvim slučajevima, pokrenuli proces, priča Dinka.

Kaže da su imali sreću jer su sreli doktorku porodične medicine Azijadu Beganlić koja im je pružila maksimalnu podršku i pokazala volju za učenjem jer se prvi put sreće s dijagnozom koju je Ali imao.

Aliju je sve ovo psihički teško padalo jer je svuda prvi s ovom dijagnozom i dolazio je u situaciju da mu postavljaju stotinu pitanja na koja ne bi trebao odgovarati – kada recimo ide da vadi nalaze pred odlazak u Zagreb, doktori ga pitaju zašto je došao, zašto mu trebaju nalazi i kada on kaže svoju dijagnozu, oni pitaju šta je to rodna disforija. Nisu se susretali s tim ranije i mislim da je Ali prva transpolna osoba u Tuzli s kojom su ljekari imali kontakt i on svaki put ima strpljenja i odgovara, priča Dinka,

Rodna disforija ili inkongruencija je neslaganje rodnog i unutrašnjeg ili svjesnog identiteta. U Bosni i Hercegovini ne postoje nikakva istraživanja o broju osoba koje su pokušale da promijene spol i odustale ili kojima je potrebna prilagodba, nije bilo tužbi protiv države ovim povodom, a transpolne osobe često bivaju tretirane kao mentalno oboljele ili društveno nepoželjne.

Depatologizacija, i to na nacionalnom, odnosno državnom nivou mora biti prioritet, a porodicama transpolnih osoba je potrebna podrška u svim oblicima, kaže Liam Isić, pravnik koji je godinama aktivno uključen u zagovaranje ljudskih prava transpolnih osoba.

Iako zakon od transpolnih osoba zahtijeva dokaz o izvršenoj prilagodbi spola, sama država ne nudi mogućnost medicinskih zahvata – niti ima obučeno medicinsko osoblje, niti pokriva troškove prilagodbe spola urađene u nekim drugim državama u kojima je takva procedura moguća. Posebne komplikacije izaziva činjenica da zakon prepoznaje rodni identitet isključivo kroz prizmu bioloških karakteristika. Problemi nastaju kada transrodne osobe ne žele ili nisu u prilici da prođu kroz operaciju promjene spola, odnosno genitalnu operaciju, a na drugačiji način ne mogu promijeniti oznaku. Zbog toga se dešava da, naprimjer, transpolni muškarci koji su na hormonalnoj terapiji, izvršili su hirurško uklanjanje grudi, te su poprimili sekundarne spolne karakteristike muškarca, odnosno izgledaju kao biološki muškarci, ne mogu promijeniti oznaku iz Ž u M. Zakonsko neprepoznavanje roda u ovom kontekstu stvara probleme u svim segmentima života transpolne osobe koji uključuju davanje dokumenata na pokaz, pojašnjava Isić.

Naglašava da je Europski sud za ljudska prava pravno neprepoznavanje roda, u različitim individualnim slučajevima, označio kao kršenje prava na privatni život cijeneći da su to diskriminacija i nasilje koji se reflektuju u različitim sferama života i na različite načine: diskriminacija i nasilje u društvu, obrazovanju, pri zapošljavanju, neprihvatanje u porodici, pristup servisima u zdravstvu jer ne postoji medicinsko osoblje edukovano za rad sa transpolnim osobama, prinudni razvodi u slučaju prilagodbe spola, posebno u zemljama gdje su dozvoljeni isključivo heteroseksualni brakovi, ugroženo mentalno zdravlje, najčešće depresija i anksioznost, pokušaji suicida…

Sarajevski otvoreni centar je organizacija civilnog društva s dva posebna fokusa u svom radu – ljudska prava LGBTIQ+ osoba i rodna ravnopravnost. S jedne strane okupljaju LGBTIQ+ zajednicu i stvaraju joj siguran prostor, pružaju usluge psihološkog, pravnog i vršnjačkog savjetovanja, a s druge rade direktno s političarima, javnom upravom i predstavnicima institucija zagovarajući promjene i poboljšanje praksi i propisa kada su žene i LGBTIQ+ osobe u pitanju. Provode različita istraživanja i mapiraju podatke koji su temelj zagovaračkih aktivnosti, a kroz koaliciju Inicijativa za monitoring evropskih integracija se trude da djeluju u svim procesima koji se tiču pristupa EU, vladavini prava, demokratiji i ljudskim pravima.

Kada govorimo o položaju transpolnih osoba u BiH, postoje dvije ključne oblasti u kojima se u relativno kratkom roku može napraviti veliki iskorak. To su, s jedne strane, pitanje zdravstvene zaštite prilagođene potrebama transpolnih osoba i pokrivanja tih troškova iz fonda javnog zdravstvenog osiguranja i, s druge strane, promjena njihovih ličnih dokumenata kako bi odgovarali rodnom identitetu u kojem žive. Veliki dio aktivnosti fokusirano je na donosioce relevantnih odluka – ministarstva zdravstva, fondovi zdravstvenog osiguranja, ministarstva unutrašnjih poslova – kako bi ovo pitanje riješili sistemski. Također, tu je rad sa transpolnim osobama i njihovom djecom, rad s medicinskim stručnjacima, pokretanje strateških slučajeva pred sudovima BiH koji se tiču ljudskih prava transpolnih osoba, informiranje javnosti i rad na borbi i preveniranju različitog tretmana koje transpolne osobe doživljavaju u raznim sferama javnog i privatnog života zbog svog rodnog identiteta, pojašnjavaju u SOC-u.

Naglašavaju da je u BiH rodni identitet kao pojam u BiH prepoznat kroz Zakon o zabrani diskriminacije, ali i druge zakone, te da zakoni u BiH daju mogućnost promjene imena, oznake spola i drugih osobnih podataka u dokumentima, ali uz nedovoljno jasnu i u praksi restriktivnu proceduru.

Samo osobe koje su izvršile potpunu promjenu spola, dakle hormonsku terapiju, operaciju grudi i operaciju spolnih organa, mogu napraviti izmjene podataka o svom identitetu u ličnim dokumentima tako da oni odgovaraju njihovom rodnom identitetu, ali to možete uraditi samo uz određene papire među koje spada i medicinska dokumentacija, s tim da nije jasno niti ujednačeno koja je to dokumentacija, šta uključuje, ko je tumači i iz toga proizilaze različite situacije. U jednom slučaju je osobi izdat smrtni list u proceduri promjene matičnog broja kako bi dobila novi. Također, organi u FBiH ne priznaju javne isprave Hrvatske koje se odnose na promjenu ličnih dokumenata po ovom pitanju, pa ćete imati situaciju da osobe s dvojnim državljanstvom imaju dva identiteta i dvije različite oznake spola u dvije države. Svi ostali, oni koji ne žele da se podvrgnu operacijama ili su uradili neke, ali ne sve korake tranzicije, dakle osobe koje su se podvrgle hormonskoj terapiji ili su samo izvršile operaciju grudi, prisiljene su da im u ličnim dokumentima stoji oznaka biološkog spola koji ne odgovara izgledu osobe i ličnom imenu. Posljedica toga su razne stigmatizirajuće situacije, narušavanje privatnosti osobe ili diskriminatorno ponašanje prema njima svaki put kada budu legitimisani, pokažu ili negdje prilože svoje lične dokumente, a takvih situacija je u životu mnogo i dešavaju se relativno često, pojašnjavaju u SOC-u i naglašavaju da se ovakve situacije mogu rješavati samo aktivnim angažovanjem i radom s nadležnim organima uprave, ali i pokretanjem upravnih sporova što jeste dugotrajno, ali nudi potpuni odgovor u ovakvoj situaciji.

Kako bi riješili ovaj nesklad između života i zakona, iz SOC-a, uz podršku USAID-ovog Programa podrške zaštiti ljudskih prava INSPIRE, organizuju edukacije i zagovaračke sastanke s predstavnicima MUP-ova, ministarstava zdravstva, fondova, zavoda zdravstvenog osiguranja i drugima koji su nadležni za rješavanje ovih problema ili promjenu ambijenta i zakonodavstva.

Mi radimo na kreiranju jasne, transparentne i što inkluzivnije procedure za promjenu ličnih dokumenata, na kreiranju zakonskih i institucionalnih mogućnosti za pokrivanje troškova procedure prilagodbe spola za državljane BiH kada idu u druge države. Uskoro ćemo pokrenuti i prve korake k okupljanju i iniciranju formiranja medicinskog tima koji bi u budućnosti mogao vršiti ovakve zahvate u BiH. Paralelno vodimo i sudske procese koji idu u smjeru sudskog utvrđivanja povrede prava transpolnih osoba u BiH, okupljamo roditelje i njihovu trans-djecu i stvorili smo u proteklih godinu dana veoma jaku zagovaračku osnovu, ali i međusobnu podršku za sva pitanja vezana za transpolne osobe. Izradili smo i mapirali jasne korake, kompilirali sve znanje i prakse u susjednim državama kao i najbolje standarde u ovoj oblasti koje su lako primjenjive i u BiH. Posebno su nam važne pozitivne reakcije službenika s kojima smo radili u proteklom periodu, odlična saradnja s njima i s roditeljima trans-djece, kao i različite inicijative i prijedlozi koji su formirani, a koji su veoma konkretni i izvodivi. Do sada smo stekli saveznike i među ljekarima i među medicinskim ekspertima i predstavnicima uprave koji su uveliko odškrinuli vrata za prijeko potrebne promjene na ovom polju, kažu u SOC-u.

Ne kriju da se, bez obzira na sve napore koje provode, u posljednje vrijeme sve više govori i o neprihvatljivim konverzivnim terapijama kojima su izložene LGBTIQ+ osobe, neetičnim i nenaučnim praksama.

Iako imamo mnogo informacija, mi još uvijek nemamo kompletnu sliku šta se događa na terenu, ali i ono što imamo je dovoljno za zabrinutost. Naša želja je da ovo pitanje dubinski ispitamo i dobijemo što preciznije brojke, kao i činjenice koje će nam biti baza za konkretne korake, a to bi najprije bilo donošenje zakona kojima će se urediti djelatnost psihologa i psihoterapeuta. U sadašnjoj situaciji svako može vršiti takve usluge bez ikakve profesionalne i etičke kontrole. Nadalje, određene aktivnosti imaju i element krivičnih djela što spada u djelokrug pravosuđa, ali poseban problem su vjerski službenici kojima roditelji često odvode djecu protivno njihovoj volji, i ono što bi u takvim slučajevima bilo presudno je razgovor s vjerskim zajednicama za koje je, nažalost, teško očekivati da će se desiti, pojašnjavaju u SOC-u.

Sve ovo je razlog da su nasilje i strah od nasilja, posebno nasilje u porodici i nerazumijevanje i odbacivanje LGBTIQ+ osoba od strane porodice hronični problemi pripadnika/ca LGBTIQ+ zajednice.

Oni se susreću i s izazovima pri zapošljavanju, unutar obrazovnog sistema, neregulisanim istospolnim životnim zajednicama iz čega proizilaze razni ekonomski i socijalni problemi, ali i niz drugih. Ograničavanje slobode izražavanja i slobode okupljanja i konstantno guranje ove skupine na marginu u nevidljivost je takođe svakodnevna. Sve ovo onemogućava dostojanstven  život. Jasno je da LGBTIQ+ osobe nisu jedine u takvoj poziciji i da se različite društvene skupine suočavaju sa sličnim ili istim izazovima i upravo zbog toga je rješavanje njihovih problema univerzalni izazov, pojašnjavaju u SOC-u i pozivaju svaku osobu koja se susretne s ovakvim ili sličnim pitanjima ili je žrtva diskriminacije na osnovu svog rodnog identiteta da se javi Sarajevskom otvorenom centru za pravno savjetovanje, zastupanje, ali i psihoterapijsku i vršnjačku podršku.

I ljekari sve više govore o problemima LGBTIQ+ zajednice.

Naši najveći problem su predrasude s kojima posmatramo sve i svakoga ko je drugačiji jer sama transrodnost, transpolnost i rodna disforija definirane su kao pojava kod koje rodni identitet osobe nije u skladu sa spolno uvjetovanim tradicionalnim rodnim ulogama. Takve osobe podložne su stigmatizaciji, diskriminaciji i zlostavljanju zbog čega su veoma sklone doživljavanju psihičkih tegoba kao što su depresija, anksioznost i pokušaji suicida. Za sada je naše zakonodavstvo prepoznalo tek taj emocionalni dio ovog kompleksnog problema, pa je educiralo manji broj zdravstvenih radnika koji im pruža psihološku pomoć iako kroz razgovor s korisnicima dobijamo informacije da im ta pomoć i nije u potpunosti od koristi jer kadar treba dodatno educirati, kaže Amila Bećirović, inače predsjednica Ljekarske komore FBiH.

Smatra da je potrebno više raditi i na formiranju savjetovališta gdje bi transpolne osobe mogle potražiti stručnu psihološku pomoć i uopće se osjećati sigurno, ali im je prije svega potreban multidisciplinarni pristup.

Da bismo im mogli ponuditi podršku kroz hirurške zahvate promjene spola i slično, da bi se i razmišljalo o proširenju usluga kroz zavode zdravstvenog osiguranja, moramo prvo urediti pravne propise za liječenje ovih osoba, zatim moramo imati educiran kadar koji bi bio u stanju izvršiti te medicinske zahvate. Federalno ministarstvo zdravstva donosi plan i program specijalizacija i subspecijalizacija i određuje za koje je to oblasti u medicini neophodna doedukacija na osnovu potreba koje iskažu zdravstvene ustanove, a ne sami ljekari. Tako da ne mislim da su ljekari zatvoreni prema ovoj zajednici, samo nemaju priliku da se doeduciraju kako bi im pomogli. Zato je najvažnije da institucije prepoznaju transpolne osobe, a imaju medicinskog osnova da budu prepoznate jer se dijagnoza nalazi u MKB X, kaže Bećirović. Podsjeća da u sve ove aktivnosti treba uključiti i pedijatre i ljekare opće i porodične medicine jer pojavnost rodne inkongruencije je češća kod djece, nego kod odraslih i treba je na vrijeme znati prepoznati i pružiti podršku.

Trebala bi postojati i baza podataka transrodnih i transpolnih osoba kako bi odgovorni u zdravstvenom sistemu i vladinim institucijama znali koliko je to osoba kojima treba podrška i kako bi se napokon pokrenule promjene. Treba educirati javnost, a ne samo zdravstvene stručnjake, raditi na edukativnim sadržajima koji će omogućiti da društvena zajednica prihvati takve osobe, poručuje dr. Bećirović i naglašava da se svaki odgovorni ljekar ograđuje od neprihvatljivih konverzivnih terapija i neetičnih i nenaučnih praksi.

U SOC-u pak cijene da zakonodavstvo i vlast u BiH više ne razumije nego što razumije potrebe LGBTIQ+ osoba.

Pravo po svojoj prirodi kaska za razvojem društvenih odnosa i njihovog razumijevanja. Tome treba dodati i pretjerano konzervativan odnos naše sredine koji stvari čini još sporijim. Ipak, imamo i pozitivan primjer – na nivou BiH je usvojen Akcioni plan za unapređenje ljudskih prava i položaja LGBTIQ+ osoba koji su izradili domaći organi i lokalni eksperti uz pomoć organizacija civilnog društva. Taj Plan prepoznaje i predviđa aktivnosti i obaveze za sve nivoe vlasti i institucije, i to pokazuje da kada ima volje, ima i razumijevanja i akcije. Prava formula za bolji položaj LGBTIQ+ osoba je više profesionalizma, manje politike i sve to uz transparentnost i stručnost, kažu u SOC-u i naglašavaju da sada mnogo rade i s roditeljima koji se uključuju u lobističke aktivnosti s ciljem da se promjene dešavaju brže.

Roditelji i njihova LGBTIQ+ djeca s kojom radimo su oni koji prave napredak i to je od izuzetnog značaja za društvenu percepciju, ali i percepciju donosioca odluka jer grube ideološke pozicije i politički stavovi zaista otupe i gube na značaju pred podrškom i ljubavlju roditelja prema svom djetetu. Onda i sva priča u vezi s ljudskim pravima LGBTIQ+ osoba dobija naglasak na tom ljudskom elementu i mnogo lakše pogađa u suštinu pitanja, a suština je to da govorimo o jednakom pristupu pravima, jednakim šansama i dostojanstvenom životu svakog pojedinca i pojedinke u bh. društvu bez obzira na seksualnu orijentaciju, rodni identitet i spolne karakteristike, pojašnjavaju u SOC-u.

A Dinka čeka nove Alijeve operacije koje će se opet desiti u Beogradu i, u međuvremenu, zajedno sa SOC-om, zagovara promjene u zdravstvenom sistemu i zakonskoj regulativi koja se odnosi na lično ime i lična dokumenta. Voljela bi da zdravstvene ustanove u BiH pozovu ljekare iz Beograda da u Sarajevu rade operacije i prenose znanje ovdašnjim ljekarima. Prisjeća se da joj je u početku bilo strašno jer nisu znali kome da se obrate.

U prvom momentu je Alijeva dijagnoza za nas bila strašna spoznaja jer nemamo s kim razgovarati, sami smo bili, ali onda, s obzirom da sam bila aktivna u nevladinom sektoru, sam se sjetila da ima mnogo udruženja koja se bave različitim pitanjima, i počela sam da tražim. Da nema tog nevladinog sektora, mi bismo bili stotinu godina unazađeni i bilo bi daleko gore. Jednostavno sam na internetu ukucala transpolnost u BiH i na moju veliku sreću pojavio mi se SOC i poslala sam im pismo, jednostavno napisala ko sam, šta je moj problem, da moje dijete misli da je transpolno i da mi treba pomoć, informacija, razgovor… Od tada je to krenulo. Pozvali su me na jednu radionicu na kojoj je bio endokrinolog iz Zagreba i endokrinolozi iz BiH, troje iz Sarajeva iako ih je bilo pozvano mnogo više, i taj susret je bio zastrašujući, ali i pozitivno iskustvo jer sam slušala tu doktoricu koja divno radi s djecom u Zagrebu i onda sam shvatila imaju pozitivna iskustva, da moje dijete nije jedino, da se to dešava, da su to samo stvari o kojima se u BiH ne priča, ali se dešava, čak i u mojoj Tuzli. Sada znamo da Ali nije jedina transpolna osoba u Tuzli, bilo ih je i prije, a meni je ta spoznaja bila potrebna i bila je relaksirajuća, spremila me na sve što se kasnije dešavalo – i Zagreb i doktoricu Žeguru… Jako mi je pomoglo i kada sam čula majku čiji je sin prošao cijelu tranziciju – meni se sve otvorilo, sve sam shvatila jer najveći je strah od tih operacija i krajnjeg ishoda, funkcije organizma, ali kada je ona meni to sve opisala i rekla da sve savršeno funkcioniše i kada sam vidjela njenog sina koji je divan, znala sam da će i kod nas sve biti dobro. Danas smo i muž i ja spremni da govorimo javno, pojavljuju se i drugi roditelji, i sada, ako se neko nađe u istoj situaciji kao ja i obrate se SOC-u – oni ih upute na nas i vjerujem da to pomaže, kaže Dinka.

Inače, Ali je prihvatio njenu spremnost da javno govori o roditeljskom iskustvu, da su se u početku dogovarali šta će govoriti ona, a šta on, ali da su im mnogo pomogle SOC-ove žive biblioteke u kojima je ona govorila o iskustvu majke, a Ali o svom intimnom iskustvu i ljudi su dobro reagovali na njihovu priču.

Drugačije je kada se majka zauzme za svoje dijete, teško će ko krenuti na majku, ističe Dinka i prisjeća se da je ljudima izvan porodice o Alijevoj transformaciji počela govoriti tek kada je ona to sasvim prihvatila i da joj je bilo najteže reći svojim roditeljima.

Nisam imala problem s reakcijama prijatelja, bila sam spremna da odustanem od svakog od njih ko pokaže nerazumijevanje jer meni je moje dijete najvažnije, bez svih drugih mogu, a bez njega ne mogu, ali moji roditelji su bili stari i brinula sam se kako će reagovati. Iznenadili su me pozitivno – mama je bila uzbuđena i krenula je da pretražuje porodično stablo da vidi u kom je koljenu bio neko čudan, a otac koji je tada već imao demenciju, pa su mi govorili da mu ne objašnjavam, je odmah sve shvatio i pitao je da li ja sada imam dva sina i kada sam rekla da imam, rekao je da je to sigurno Aliju bilo teško i tu sam shvatila da je njemu sve jasno. I Aliju uvijek naglašavam da ljudi iz neznanja ružno reaguju i da samo treba da se smiri i strpi da im objasni jer u 95 posto slučajeva ljudi žele da budu dobri, priča Dinka i naglašava da kao porodica nisu imali ružnih reakcija i iskustava, a da ih ne zanima ako im neko nešto priča iza leđa.

Najčitaniji tekstovi

Zašto sve manje studenata upisuje fakultete u BIH - loš kvalitet, demografska kriza ili neperspektivne karijere?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Zlatna Karika Saldina Nurak: Programiranje nije struka za slabiće
Call centri: ZA ili PROTIV?
Ne sudi knjizi po guzici
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Darko Rundek za „Karike“: „Rijeke znače slobodu i opstanak svih nas“
Odlaze li mladi jer žele ili jer nemaju drugog izbora?
Sigurne kuće imaju skloništa i za djevojke – incesti i seksualno nasilje u porastu
Ivana Džamić: Ponekad mislim da nijedan virus ne može da bude toliki neprijatelj kao što čovek može prema čoveku
More Stories
Književnost mladih: Kristina Kojić