Na krilima novinarstva je čovječanstvo. Odgovornost koju ova profesija nosi se često podcjenjuje, što nikako ne umanjuje njen značaj za vitalni društveni interes. Kako bismo vam približili odgovornost i izazove s kojima se novinarstvo svakodnevno susreće, predstavit ćemo vam dobitnike i dobitnice nagrade za profesionalno novinarsko izvještavanje „Srđan Aleksić“.
Naš sagovornik Tahir Žustra, najmlađi dobitnik novinarske nagrade „Srđan Aleksić“, u samo 24 godine života utjelovio je bogato iskustvo i profesionalizam kroz uspješne medijske pohode koji, kako kaže, „ne pripadaju nikome, osim publici“.
Već u prvim gimnazijskim danima uređivao je omladinski program Radija Tuzla, nakon čega je ubrzo postao i poznato TV lice, jer je Radio Tuzla ubrzo postala RTV 7 Tuzla. Završivši srednjoškolsko obrazovanje, s gradske radio-televizije prelazi u redove komercijalne RTV Slon, a paralelno izvršava angažmane i obuke u redakcijama Radija Slobodna Evropa, N1, te radi kao dopisnik BH radija 1 iz Tuzle. Danas, deset godina poslije, novinar je i reporter Dnevnika Nove BH, što smatra svojim najvećim poslovnim uspjehom.
Novinarstvo – prva linija odbrane ljudskog dostojanstva
Novinarsku nagradu „Srđan Aleksić“ dobio je za dvije televizijske priče o osobama s invaliditetom koje su mjesecima čekale na izmjene Liste ortopedskih i drugih pomagala kojima bi se ispravila nelogičnost kojom je ova populacija do tada mogla dobiti rezervne i pomoćne dijelove elektromotornih kolica, ali ne i sama kolica. Ovaj proces, koji je više puta odgađan, stavljanjem u fokus Žustrine priče uspješno je okončan, i to na zadovoljstvo osoba s invaliditetom u TK. Ni Žustra, ni iko od njegovih prijatelja nije član „Udruženja distrofičara TK“ koje ga je nominovalo za Nagradu, ali je kao lokalni novinar često sarađivao s njima. Sama nominacija za nagradu je izraz zahvalnosti Udruženja, za sve što su Tahir i njegove kolege uradili na očuvanju prava osoba s invaliditetom. „Na tome sam jako zahvalan, ali i dodatno obavezan da nikada ne prestanem baviti se ovakvim temama, ovakvim pričama i ovakvim članovima našeg društva, koji su, nadasve, i velika inspiracija.“
Žustra ističe da ne možemo biti najponosniji na položaj osoba s invaliditetom u BiH, koji prvenstveno proističe iz našeg ophođenja prema njima. „Namjerno govorim u množini jer je odgovornost naša – zajednička. I bit će sve dok ulice ne budu pristupačne svim osobama sa invaliditetom, dok medijski sadržaji im ne budu prilagođeni, kao i infrastruktura, javni prijevoz i mnogi drugi segmenti života koji život i čine onakvim kakvim ga mi doživljavamo – jednostavnim.“
Ovaj mladi novinar napominje da se zapitamo o našoj „jednostavnoj svakodnevici“, koja je za nekog ko živi pored nas „jednostavna patnja i prepreka“. „Recimo, za one koji za kretanje koriste kolica, svaki izlazak van kuće je nova patnja, velika ili mala – nije ni bitno, ali je patnja, i prilično je frustrirajuće kada znate da ćete do najbliže prodavnice, barem jednom morati sa trotoara sići na cestu jer je ispred vas nepropisno parkiran automobil. Bez odgovornosti i sankcija za vozača. Sve dok to ne promijenimo, mislim da se ni položaj tih osoba neće poboljšati u bh. društvu.“
Ključan sastojak za Tahirov novinarski recept je profesionalizam, zahvaljujući kojem godinama uživa povjerenje sagovornika i kolega. Međutim, kao i u svakoj profesiji, i u novinarstvu je mnogo izazova. I tu postoje „’dobri’ i ‘loši’ momci, oni koji čuvaju profesiju, ali i oni od kojih čuvate profesiju – i to, nikako drugačije, nego profesionalizmom“, ponosno zaključuje Žustra.
Mnogo prije medija, Žustra je aktivno volontirao u zajednici, i to kroz čitav niz nevladinih organizacija, čiji je i danas aktivista. Upravo su volontiranje i društveno koristan rad njegov ispušni ventil i punjač baterija za drugu stranu njegove ličnosti – novinarstvo. „Opšte je poznato da kao novinar nemate radno vrijeme, i to ne zato što nemate pravo na njega, nego zato što se vijesti dešavaju svakog trenutka, a ako ste istinski u ovome, onda vam jednostavno instinkt i novinarska znatiželja neće dozvoliti da skrštenih ruku sjedite kući.“
Upravo je kroz volontiranje naučio da se zabavlja čak i uz mnogo obaveza, a to je, osim komunikacijskih i prezentacijskih vještina, „ključno da ‘pregurate’ dan i da volite sebe, svoj posao i ono što vi zapravo jeste. Zato, volontiranje i društveni aktivizam od malih nogu, ne da preporučujem, nego smatram obaveznim dijelom života svake mlade osobe, a budućeg profesionalca.“
Čast, odgovornost, obaveza
Kada govori o poslu, Tahir ističe da ne postoje dvije istine, te je jako važno da novinar, poštujući profesionalne standarde novinarstva, vođen strašću i osjećajem za dobrom, uradi sve da svaka strana jedne priče bude ispričana, kako bi se stvorile objektivne okolnosti za utvrđivanje istine. „One istine zbog koje mi radimo, a društvo prati vijesti“, dodajući kako je osvojena nagrada znak dobrog puta u novinarskoj profesiji, ali i podsjetnik da nikada s tog puta ne smije skrenuti.
„Donosioci odluka u našoj zemlji svakim danom trude se biti što dalje od onih koji su im i omogućili da odlučuju – glasača. Međutim, koliko god jedni od drugih nastojali biti daleko, novinari su ti koji uvijek stoje između – kao medijatori, kao posrednici, kao prevoditelji odluka koje život znače, kao tumači onoga što određuje svakodnevicu običnih ljudi. I kao takvi, često smo izloženi kritikama javnosti koja ponekad krivca za određene situacije vidi u novinarima. Iako vas to na počecima zna boliti i vrijeđati, ipak, s tim se morate naučiti nositi jer je to svojevrsni otpor i revolt građana prema predstavnicima vlasti i ne odnosi se direktno na vas“, priznaje Žustra, napominjući da novinarstvo nije profesija za svakoga.
„Niti svako može doprinijeti tome da prave vijesti stignu do gledatelja. Ali ako ste u prilici da date svoj doprinos nastanku vijesti, onda učinite sve da budete ponosni na sebe“, jer, kako kaže ovaj inspirativni novinar superheroj, „zahvalnost društva neće izostati. Sigurno.“
*Naslovna fotografija: Nova BH
