Redžo Efendić je apsolvent na Pedagoškom fakultetu u Bihaću, Odsjek za bosanski jezik i književnost i historiju. Dolazi iz Željeznog Polja kod Žepča. U slobodno vrijeme voli da piše blogove i poeziju. U nastavku pročitajte njegov rad pristigao na naš konkurs upućen mladim blogerima, aktivistima i kritičarima na temu odnosa vlasti prema građanima i mladima u BiH za vrijeme pandemije COVID-19.
Pojavivši se početkom ove godine, pandemija koronavirusa digla je na noge cijeli svijet. U Bosni i Hercegovini je pojavom prvih oboljelih zavladala panika među običnim svijetom. Narod je požurio da kupi što više namirnica i sredstava za dezinfekciju, iako je stav vlasti bio da neće doći do nestašice. Tu se već moglo vidjeti da narod (s pravom) ne vjeruje svojim izabranim predstavnicima, a da je taj isti narod u pravu pokazale su i brojne afere u koje su umiješani ljudi iz vlasti. Nadao sam se da će makar ovaj put vladajuća elita postupati ispravno jer smo svi podjednako bili ugroženi. Međutim, i ono malo dobroga što su uradili „pomnožili su s nulom“ odnosom prema novcu građana. Nadam se samo da su svojim odnosom prema građanima otvorili svima oči pred izbore (za koje se nadam da će se održati).
Kako oni mogu, a mi ne?
Srećom, kod nas nije bio veliki broj zaraženih osoba, inače bi bio fijasko u zdravstvu i u cijeloj državi. Apsurd ove situacije, ali i apsurd države kakva je danas Bosna i Hercegovina, nažalost je i taj da mjere nisu bile iste za sve. U Federaciji BiH policijski sat je ukinut 24. aprila, dok u Republici Srpskoj nisu ni pomišljali na to, te su čak izrazili zabrinutost zbog popuštanja mjera, koje bi prema njihovom mišljenju mogle poništiti sve dobro urađeno u borbi s pandemijom.
I kao šlag na tortu došao je i famozni „korona dernek“ u Sarajevu na kojem su bili prisutni ljudi iz vlasti. Kod mnogih je ovaj događaj izazvao pitanje: „Kako oni mogu, a mi ne?“ Dok su svi zatvoreni, oni rade to što rade i ne izgledaju zabrinuti zbog svega.
Možda je moglo sve bezbolnije i podnošljivije
Pandemija koronavirusa je mnoge teoretičare zavjere i ljude koji ne vjeruju u postojanje virusa navela da pomisle da vlast zna nešto što mi ne znamo i da nas možda lažu kako bi iz svega ovoga izvukli neku korist za sebe. Teško je racionalno razmišljati nakon svega ovoga. Sve što se izdešavalo nakon pojave koronavirusa pokazuje da je najveća žrtva u svemu ovome kao i uvijek obični čovjek – radnik, učenik, student, kao i djeca koja su odvojena od škole i od svojih drugara iz klupe. Iako smatram da su donesene mjere ipak opravdane i za dobro svih nas, ne mogu a da ne pomislim da je sve ovo moglo da bude bezbolnije i lakše podnošljivo. Najgore u svemu ovome je to što zakon izgleda nije isti za sve bez obzira na ozbiljnost situacije u kojoj smo se našli.
Maska na očima ili promjena
Kao mlada osoba ne mogu a da ne postavim sebi pitanja: „Kakva li to nas budućnost čeka?“ i „Da li će mladi imati snage da naprave promjenu u ovom društvu?“ Jer obrazovani i vrijedni mladi ljudi su ključ za rješenje svih problema u našoj domovini. Da li ćemo uspjeti ili ćemo staviti „maske na oči“ i tješiti se da je sve u redu dok mladi sve više napuštaju ovu zemlju.
Vrijeme je da se konačno desi neka promjena u društvu u cjelini ili da bar mijenjamo sami sebe i naš odnos prema državi, jer od pojedinca kreće promjena u društvu. Ova pandemija je pokazala i tek će pokazati neke stvari koje će, nadam se, preokrenuti situaciju i biti pokretač pozitivnih promjena. Ukoliko se to ne desi, bojim se da ćemo uskoro postati ljudi koji će negdje daleko u tuđini gledati slike zavičaja sa suzama u očima, tješeći sami sebe da je tako moralo da bude.
