Amina Magoda je studentica književnosti naroda BiH i bosanskog, hrvatskog, srpskog jezika na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. U nastavku pročitajte njen rad pristigao na naš konkurs upućen mladim blogerima, aktivistima i kritičarima na temu odnosa vlasti prema građanima i mladima u BiH za vrijeme pandemije COVID-19.
Nekoliko dana prije uvođenja represivnih mjera, komentarisali smo na fakultetu kako nam je raspored neizdrživ. Nedugo nakon toga obustavlja se učionička nastava. SARS-CoV-2 nam je uša sazada. Portali objavljuju slike avetinjskih gradova, objavljuju prizore gomilanja namirnica predočavajući konzumerističko društvo u punom sjaju. Na televiziji gledam kako se svakim danom bez pojašnjenja donose nove restrikcije. Iz priprostoproširenih rečenica od kojih pucaju sinapse očitava se zadovoljstvo zbog ostvarivanja najvećih želja totalitarnog sistema. Novi prostor za manipulacije je polusvečano otvoren. Restriktivne mjere prepisuju se od susjednih zemalja uz sličan princip prepisivanja koji postoji u osnovnoj školi. Dobiješ test, učiteljica izađe po grafoskop pa viriš u rad nekog ko ima isti ili niži nivo znanja jer je sramota predati prazno. Probo – probo.
Živa riječ zamijenjena mrtvim esejom
Uspostavlja se online nastava i izvanmrežni sadržaji su nespretno preneseni u digitalni format. Jedinstvena platforma za online učenje nije utvrđena, kao ni obrazac prema kojem se vrednuje znanje. Uzimam laptop i u prividnoj ozbiljnosti robotizovano rješavam zadatke koji pristižu kao na pokretnoj traci. Studenti i studentice, ne narušavajući prirodnu harmoniju univerzuma, izvršavaju svoju primarnu i jedinu funkciju – da čitaju, pišu i uče. Živa riječ zamijenjena je mrtvim esejom. Poneko predavanje održi se na jednoj od pet aplikacija koje koristim za potrebe online nastave. Signal se gubi, klikom gasim predavanje i šaljem zadatak pikselizovanom nastavniku.
Umjesto izravnanja krivulje, cik-cak linija
U međuvremenu izlaze brojni članci i analize pa sam često nailazila na obrazloženje da će se svijet suočiti s tri krize – zdravstvenom, ekonomskom i psihološkom. Slušala sam pozive ljudi upućene zdravstvenim ustanovama u kojima govore kako imaju simptome uzrokovane virusom. Oduzevši im pravo na liječenje, nekolicini se saopštava da se ne mogu ni testirati. Očit primjer dis-krimi-nacije. Ostanimo kući kako ne bi bilo pacijenata u bolnici jer se nemamo čime liječiti. Pošto medicinska oprema ovisi o dobroj volji međunarodnog kreditora, umjesto izravnanja krivulje dobili smo cik-cak liniju. Zaboli li te zub – iščupaj ga, jer pristupa medicinskoj ustanovi ako imaš neko drugo oboljenje nema; a možda i čipove stavljaju u plombe.
Stigmatizacija oboljelih
U jednom trenutku donesena je odluka da se iznesu imena zaraženih osoba – tih odmetnika slabašnog moralnog rezona. Odjeknuše prijetnje i moralizatorske lekcije kako su građani bahati i neodgovorni. Tim dehumanizirajućim činom krši se ustavno pravo na privatnost i doprinosi stigmatizaciji oboljelih, ali otkriva se i nekompetentnost u brizi za građane. Namjera je bila, valjda, da se igramo žandara i lopova pa da, ugledavši zaražene, galopiramo ili da ih najurimo pa lično isporučujemo policiji.
Bosna šatorima zastrta
Građani mlađi od 18 i stariji od 65 godina lišeni su slobode kretanja jer virus traži ličnu kartu prije nego šiljcima probije u odavno kontaminirane ćelije. Plebejci nemaju adekvatnu zdravstvenu zaštitu i ne mogu izaći iz kuće. Dobijaju prijetnje da će prošetavši Vilsonovim umjesto zaštite dobiti kaznu koja iznosi više od polovine prosječne plate. Premda posljedice izolacije ovise o ličnosti i okolnostima, nije se vodilo računa kako boravak u zatvorenom prostoru utiče na imunitet i psihičko zdravlje, ni kako će se snaći stariji ljudi koji žive sami, kao ni na stopu porasta nasilja u porodici, a kamoli na rapidan porast nezaposlenosti. Policijski čas je navečer važio za sve. Virus prolazeći opustjelim gradom biva beskrajno razočaran što ni konjima na Skenderiji ne može zadati respiratorne probleme. Snuždeno stavlja slušalice pa tiho zapjevuši: Cele noći lutam ulicama pustim…
Svaka promjena akorda odjekivala je duboko u njegovom malenom biću. Nakon duge šetnje nailazi na duge cijevi. Na nišanu je. Prestravljen, trčeći nalazi baraku iz koje će nakon burne noći izaći sutradan. Nedostatak drugog načina rješavanja problema osim nasiljem demonstrira plemenski mentalitet. Potom, postavljeni su nomadski šatori na graničnim prelazima za strance koji ulaze u državu, a građani BiH, uz iznimku političke elite, idu u kućni karantin. Šansa da se dobije zabrana je obrnuto proporcionalna visini mjesečnih primanja. Prije kampovanja na granici operi noge u rijekama i ruke sapunima. Bosna je šatorima zastrta.
Neumorni pajaci za mase
Brojni političari s višom stranačkom spremom, inače neumorni pajaci za mase, sada nestaju iz etera. Djelovanje moćnika uskih vizura zakazuje jer nisu obučeni za rješavanje realnih problema koji se ne tiču niskobudžetnog nacionalizma i šovinizma zato što virus ne mari za zamišljene društvene podjele. Kontraproduktivne mjere nepovezane s pandemijom uvedene su kako vlastodržačka neorganizovanost ne bi došla do većeg izražaja. Ali, bezuspješno. Niže se afera za aferom kao u meksičkoj telenoveli – igmanski dernek gdje je virus domarširao kao specijalna zvanica, nabavka neupotrebljivih respiratora okarakterisana kao primamljiva jer je naziv firme egzotičan (nosi ime po mom omiljenom egzotičnom voću – malini), dernek u restoranu na Betaniji kojem su prisustvovali doktori i ministri za vrijeme svih zabrana, naivno pozivanje na ideologiju nacionalnog identiteta kada se otkriju afere… Boemi s derneka govorili su da ćemo morati naučiti živjeti s virusom; ako je život s virusom u kafani uz pjesmu, piće i dobro društvo, onda zaista ne mogu zamisliti lagodniji život. Naposljetku, dolazi manipulatorsko upozorenje novinarima da ne vode istrage jer istini nije mjesto u javnom prostoru. To je prilično brižan čin jer ono što ne znamo ne može nas ni uznemiriti. Iz toga proizlazi da je kriv onaj ko otkrije malverzacije, a ne ko ih provodi; izgleda da je zaštita građana ipak bila prioritet.
Ambis zaborava
Problemi su nadrasli epidemiološki okvir, a odgovorni ne odgovaraju. Jedina sloboda je ona kojom vlast krijući nestručnost trenira strogoću. Život, naravno, može biti moguć i uz smislene protuepidemijske mjere. Na ovom prostoru prisutan je autostereotip koji glasi da je ovakav život posljednjih 30 godina i da se trebamo na to navići. Navikavajući se na nešto, bilo dobro ili loše, teže nam je sagledati stvar sa zaumne distance. Ubijeđeni da nema napretka, ne možemo ga ni ostvariti.
U ovom dekadentnom sistemu vrijednosti bez privida smisla vlada nedosljednost u rješavanju problema i sve što se desi svodi se na nekoliko dana medijske pažnje pa pada u ambis zaborava. Iznova gubimo povjerenje u institucije jer one ne nude jednak tretman za sve. U jednoj od afera naučili smo da jedan glas na izborima može biti presudan pri izboru pojedinca koji ide na javni položaj. Presudni glas možeš biti ti.
