Skidamo maske: Došao bih da ostanem

Josip Milanović, 30-godišnji mladić iz Kiseljaka, magistar je zdravlja i ekologije, projektni koordinator, prvak BIH u salsi i autor bloga Piso J. U nastavku pročitajte njegov rad pristigao na naš konkurs upućen mladim blogerima, aktivistima i kritičarima na temu odnosa vlasti prema građanima i mladima u BiH za vrijeme pandemije COVID-19.

Dobri moj brate…

Ne znam hoćeš li uspjeti između pauze na poslu pročitati ovih nekoliko mojih rečenica, ali vjerujući da hoćeš, odlučio sam ti pisati. Vjerujući i da si zdravo, na sigurnom, nadam se da si mi dobro, dobri moj brate. Da ti duša nije nažuljana koliko ruke i da te ne brinu previše stvari kojima si prije par godina rekao zbogom.

Mama i tata su dobro, ne brini. Nakon što sam prve dane izolacije proveo sam u stanu u Sarajevu, odlučio sam sve dok ne krenem na posao biti s njima. I ne pamtim u posljednjih 10 godina da sam više od mjesec i kusur dana bio zajedno s njima u kući. Moram ti priznati da sam koroni zahvalan zbog toga. Osim što sam jeo zdravo, nahranio sam ti bolan i dušu njihovim životnim pričama, iskustvima i lekcijama.

Baku Ružu i ne viđam puno, jer kako su rekli da se penzioneri mogu slobodno kretati svaki dan, ona ti nadoknađuje izgubljeno vrijeme. Vječito joj je auto krcat prijateljicama od kojih se ne razdvaja. Imam osjećaj da mijenjajući brzine na autu, tako mijenjaju i priče koje jedna drugoj pričaju. Proslavila je rođendan za vrijeme koronavirusa, na adresu dobila i buket cvijeća i cijeli dan provela za telefonom sazivajući sve prijateljice provjeravajući koja joj je poslala buket, a bolan, na ceduljici joj sve piše. Ali, džaba.

Pričaju ti one malo o buketu, malo o ovim mjerama koje je krizni stožer naredio, malo o maskama i rukavicama, malo o respiratorima i malinama. Tek onako usput jedna drugu priupitaju treba li im što, pa se vrate na ove ključne teme. Moram ti priznati, sretan sam što nam baba nije toliko informatički pismena, jer vjerujem da bi pričale i o ovim teorijama zavjere zbog 5G mreže.

Znaš, puno bih toga ja napisao, ali bojim se da nećeš pročitati pismo odjednom, jer vjerujem da je pauza tamo kraća nego ovdje. A da ga čitaš iz dva puta, nije to to, iskreno. I znaš, kad su već granice zatvorene, možda je najbolje da ti ja otvorim dušu. Pa, tko zna, možda otvarajući ti dušu, kad se granice otvore, i ti mi otvoriš svoja vrata – da dođem i ostanem.

A, ide mi se.

Stvarno mi se ide, vjerovao ili ne.

Ide mi se da svu ovu Bosnu i Hercegovinu ponesem za sobom. Ide mi se da u kofer između jedvakupljenih hlača i majica kratkih rukava sakrijem i diplomu s magisterija. Ide mi se i da u kofer između jedvakupljenih košulja i sakoa stavim i sve diplome i priznanja. Sve medalje i pehare, fotografije i uspomene.

Nose mi se s koferom i sve studentske sarajevske adrese, svi sastanci i rastanci, čekanja, odlasci i dolasci. Nosi mi se i index i radna knjižica, svi regresi, neiskorišteni dani godišnjeg odmora, sve pobjede i porazi i liječničke dijagnoze. Nose mi se i ožiljci svih bosanskohercegovačkih brda, kamenja i cesta, sva tradicionalna jela, godišnja doba, sva emotivna stanja i politička sranja, da prostiš.

Bolan, sve mi to može stati u kofer, jednu iskorištenu Konzum kesu i jedno zbogom. Sve mi to može stati u jedno obećanje mami i tati da ću doći, da navratim.

Da im donesem nešto malo para i nešto malo zagrljaja.

Da u njima slomim sva čekanja.

Boljih vremena i još boljih ljudi.  

A nije da ih nema.

Bilo ih je i otišli su u neke bolje sredine, među neke bolje ljude i sigurnije životne prilike.

Ako ti dođem da ostanem, nemoj se brinuti što ću raditi.

Kad se već ovdje nisu brinuli da ostanem, nema potrebe da se ti tamo brineš. Možda je vrijeme da nažuljam i ja ruke, jer srce mi je već previše nažuljano.

Od loših ljudi, još lošijih odluka i loših poteza.

Oči su mi nažuljane i zbog nevidljivog životnog poveza, neumornog klimanja glavom na svako bit će sve u redu, ne brini. I ne želim to više.

Želim nažuljati oči od ljepote, širine u ljudima i oko njih.

Ruke su mi zažuljane od vječitog grljenja problema i svega slomljenog u meni i oko mene.

I ne želim to više.

Želim ruke nažuljati od posla zbog kojeg ću biti plaćen kako zaslužujem. Želim grliti život i njegove dobre i loše strane. Želim grliti ljude i njima slomiti sve brige.

A kad nosim svoje, teško da tuđe mogu slomiti.

Želim nositi masku kad idem u trgovinu i među veliki broj ljudi.

Ne želim nositi masku svaki dan, pred svima. A najviše između svoja četiri zida uvjeravajući se da će biti sve u redu. Znam da neće, jer nije u redu da sve bude u redu.

Želim jesi maline i jagode. Jabuke i banane samo zato jer mi se jedu i jer znam da su zdrave.

Ne želim jesti maline kako bih pomogao nekome malenom poduzeću i kako bih na Instagram storiju označio nekog voditelja, da me podijeli na svome storiju.

Želim državu u kojoj će biti mene više u njoj, nego nje u meni.

Želim da u BiH ima više mene, nego što ima Bosne i Hercegovine u meni.

To ti je to. U nekoliko rečenica ovog papira koji trpi stao ti je moj život. Trideset skoro i jednu godinu, bolan. I umjesto da ti pišem kako sam sretan što imam posao, zdrave i žive roditelje s kojima kad se ne mogu uživo vidjeti od posla, vidim se na Viber pozivu, ja ti pišem o svojim brigama i problemima.

Pišem ti o stvarima od kojih bježim, umjesto da pišem o ljudima kojima trčim u zagrljaj.

Ali nema veze.

Bitno je da znaš.

Da imaš kome doći, kad ti se dolazi, i da imaš koga zvati sebi, ako ti se zove.

Da imaš kome otvoriti vrata, neke tamo teško izgovorene adrese i ranjenog bosanskohercegovačkog srca.

Idi sad, radi.

Zaradi.

Za život kakav zaslužuješ i jedni koji imaš.

Za kovertu poslanu mami i tati na bosanskohercegovačku adresu i koju flašu pića kad dođeš ovdje.

Dođeš da navratiš.

I odeš da bi se vratio.

Ti Bosni i Hercegovini, kad ona neće tebi.

Najčitaniji tekstovi

Glasaj za najbolji blog konkursa "Skidamo maske"
Skidamo maske: Kako izvući što više novca, a biti što manje od koristi građanima?
Skidamo maske: Ne prodaje se budućnost unuka radi zaposlenja sina
Skidamo maske: Pišem ovo, a ruka mi drhti od bijesa
Skidamo maske: Presudni glas možeš biti ti
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Skidamo maske: Došao bih da ostanem
Zašto upisati mašinstvo u Sarajevu?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
More Stories
Spartanac iz Banja Luke