U svijetu koji hvali emocionalnu distancu kao vrlinu, sentimentalnost se doživljava kao slabost, nostalgija kao smetnja, a nježnost kao prijetnja sistemu koji opstaje na hladnoj površini. Svakodnevno svjedočimo trijumfu apatije – ona je glasna, funkcionalna i uklapa se u ritam preživljavanja. Ipak, u toj buci, tiho odzvanja eho onih koji osjećaju. Onih koji ne pristaju na otuđenje od okoline kao normu. Onih koji vjeruju da je u vremenu emocionalne pustoši, nježnost ne samo moguća – nego i nužna. Emocije su ono što nas još uvijek čini čovjekom.
Piše: Nadina Abidović
Da li su ljudi oduvijek osjećali ovako sramotno malo – ili su i ranije ustezali od izražavanja emocija, kao što je to danas? Jer postoji nešto duboko revolucionarno u tome da i dalje jezgrovito osjećaš. U doba rigidnosti i bezosjećaja, emocije postaju sekundarne, gotovo zaboravljene – filtrirane bez svijesti, kao nuspojava brzine i otuđenosti svakodnevnice. Osjećaji se potiskuju; bivaju tretirani kao slabost ili luksuz. Jer ko danas zaista osjeća emocije koje bi se trebale živjeti? Ko danas zaista biva čovjekom?
Apatija vremenom postaje dio čovjekove prirode – odbrambeni mehanizam u doba emocionalne nedostupnosti i dehumanizacije. Ne prepuštamo se rolerkosteru emocija, jer nas je svijet naučio da je opasno biti ranjiv. “Postidio sam se kada sam shvatio da je život maskenbal, a ja sam došao sa svojim pravim licem.” – Franz Kafka.
Pristupiti ogoljen u svijetu gdje se život odvija kao maskenbal – to je istinski revolucionaran čin. Ljudi biraju da ne osjećaju kako bi preživjeli. Ali da li je moguće živjeti, a ne osjećati?
Kipovi su jedine forme koje nalikuju čovjeku, a razlikuju se po bezosjećajnosti. Upravo to i postajemo. Fizički postojimo, emocionalno umiremo. Čovjek, biće kakvo jeste, osuđen je na smrt onog trenutka kada prestane osjećati. Poenta bivanja jeste osjećati i dopustiti da trn života izazove suzu. Dopustiti da nas dotakne osmijeh stranca, iako je stranac. Da nas dotakne pjesma, iako je samo spoj riječi i melodije. Da nas ponese književna riječ, iako je samo papir i tinta.
Virginia Woolf pisala je o “valovima” osjećanja. Kafka je rasipao tintu i ljubav za Milenu. Ferrante je secirala emocije ženskog prijateljstva do srži. I svi oni govorili su isto; sentimentalnost je znak prisutnosti i ljudstva, prostor u kojem čovjek biva i jeste.
Možda dopustiti da nas obuzmu nježnost i osjećaji nije slabost, već najveća snaga čije moći još uvijek nismo ni svjesni. U vremenu u kojem je lako biti ravnodušan, nježnost postaje izbor. Hrabar izbor. Biti osjetljiv u svijetu koji nas uči da otvrdnemo – to je pobuna. Na koncu, zapitajmo se: koliko puta smo vlastitom ravnodušnošću ugušili iskru nečije nježnosti?
